Već dugo vremena naučnici vjeruju da su stjenovite planete u svemiru slične Zemlji, s gustim metalnim jezgrom prekrivenim silikatnim plaštom i tankim atmosferskim omotačem. Međutim, nova studija preokreće ovu pretpostavku naglavačke, sugerirajući da najčešće planete u galaksiji mogu biti potpuno drugačije.
Stjenovite planete: između Zemlje i onoga što je izvan nje
U našem Sunčevom sistemu, Zemlja je model za stjenovite planete. Sastoji se od metalnog jezgra, silikatnog plašta i tankog atmosferskog omotača. Vjerovalo se da ovaj model vrijedi i za druge stjenovite planete u svemiru. Međutim, otkriće takozvanih “sub-Neptun” planeta, koje su veće od Zemlje, a manje od Neptuna, postavlja nova pitanja o strukturi ovih planeta.
Planete “sub-Neptun” i planete “super-Zemlje” dijele prisutnost različitih količina preostalog plina koji se kondenzira oko njih, ali to ne znači da su formirane na isti način kao Zemlja. Umjesto toga, njihova unutrašnja struktura može biti radikalno drugačija.
Neobična mješavina: silikati i vodik u planetama
Nova studija sugerira da se pri visokim temperaturama i pritiscima, kakvi postoje unutar ovih planeta, vodik može miješati sa silikatima i željezom kako bi formirao homogenu tekuću smjesu. Ovo otkriće ukazuje na to da ove planete možda nemaju jezgro ili plašt kao Zemlja, već su jednostavno homogena smjesa tih materijala.
Ako je masa vodika na planeti manja od 1%, ona slijedi tradicionalni model s metalnim jezgrom. Međutim, ako je količina veća, planeta postaje homogena smjesa, što mijenja način na koji se hladi i zadržava svoju atmosferu.
Uticaji na naše razumijevanje svemira
Ova nova pretpostavka pomaže u objašnjenju fenomena radijalnog jaza, koji je manjak planeta između veličina “super-Zemlje” i “sub-Neptun”. To bi moglo biti zbog toga što “sub-Neptun” planete skladište veliku količinu vodika u svojoj homogeni unutrašnjosti i postepeno ga oslobađaju s vremenom, što dovodi do promjene u njihovoj veličini.
Osim toga, “sub-Neptun” planete koje kruže oko mladih zvijezda mogu biti veće nego što se očekuje, što se može uočiti korištenjem modernih teleskopa kao što je svemirski teleskop James Webb.
Zaključak
Jasno je da naše tradicionalno shvatanje stjenovitih planeta treba preispitati. Zemlja, sa svojim metalnim jezgrom i silikatnim plaštom, možda je izuzetak, a ne pravilo među stjenovitim planetama u svemiru. Ova nova otkrića otvaraju vrata dubljem i preciznijem razumijevanju formiranja i evolucije planeta, što bi moglo promijeniti naš pogled na galaksiju u cjelini.