Jednostavno rečeno
Prije nekoliko stoljeća ljudi su pričali o duhovima, a neki su pokušavali provjeriti šta se zaista dogodilo. John Aubrey bilježio je takve priče, ali nije svima vjerovao: tražio je dokaze i razmatrao druga objašnjenja. Jedna zastrašujuća pojava na kraju se pokazala kao obična gomila konjskog gnoja.
Kad su duhovi ušli u naučnu raspravu
U 17. stoljeću neki istraživači nisu odmah odbacivali priče o duhovima, ali nisu ni vjerovali svakoj od njih. John Aubrey sakupljao je kazivanja o neobičnim događajima, provjeravao ono što je bilo moguće provjeriti i ostavljao prostor za sumnju. Možda je ono što je nekome izgledalo kao duh zapravo bila gomila gnoja na putu. Njegov pristup podsjeća nas da priče valja provjeriti prije nego što ih prihvatimo kao istinite.
Jedne noći, oko 1671. godine, Symonds, svećenik u crkvi u Garsdonu, u grofoviji Wiltshire, jahao je kući. Prema priči koju je zapisao John Aubrey, iza svećenika se pojavilo nešto zastrašujuće i skočilo uz njega, a zatim nastavilo ići uz konja sve dok nisu stigli do svećenikove kuće. Tamo je stvorenje sišlo, okrenulo se prema Symondsu i otvorilo usta na način koji ga je prestravio. Svećenik je rekao da je prepoznao duha: bio je to John Estcourt, čovjek koji je umro oko dvije godine ranije.
Danas bi ova priča mogla poslužiti kao priča za večer uoči Noći vještica, ali ona otvara pitanje mnogo starije od društvenih mreža: kako postupiti kada neko tvrdi da se dogodilo nešto natprirodno? Treba li vjerovati zato što je priču ispričao ugledan svjedok ili je odbaciti samo zato što zvuči neobično? U Engleskoj druge polovine 17. stoljeća to nije bilo usputno pitanje. Neki ljudi zainteresirani za nauku raspravljali su o postojanju duhova i vještičarenja, o tome kako ih dokazati i šta učiniti s pričama koje je teško provjeriti.
Projekt bilježenja prirode Wiltshirea
Royal Society osnovano je 1660. godine i postalo je najvažnija naučna ustanova u Engleskoj. Njegove članove nije zanimalo samo ono što se moglo vidjeti u svakodnevnoj prirodi; neki su smatrali da i priče o duhovima i vještičarenju vrijedi istražiti. Joseph Glanvill, član društva, zalagao se za postojanje takvih pojava. U knjizi objavljenoj 1681. godine prikupio je detaljne opise slučajeva koje je smatrao dokazima. Vjerovao je da poricanje postojanja duhova ne znači samo odbacivanje pojedinačnih priča nego dovodi u pitanje i vjeru u Boga.
Ipak, proučavanje natprirodnih priča ne znači da su svi koji su se njima bavili prihvatali da su istinite. John Aubrey, također član Royal Societyja, zanimao se za tu temu i upućivao čitaoce da pročitaju Glanvillovu knjigu, ali je nije smatrao konačnim odgovorom. Smatrao je da Glanvill ponekad prebrzo povjeruje u ono što čuje. Ta je razlika važna: rasprava se nije jednostavno vodila između ljudi koji vjeruju u duhove i onih koji ih poriču. Razmatrali su i koliko je svjedočenje pouzdano, kako ljudi mogu pogriješiti te kako razlikovati uvjerljiv izvještaj od zablude ili obmane.
Aubrey je poznavao kraj u kojem se, prema priči, dogodio susret sa Symondsom. Rođen je 1626. godine u mjestu Easton Piercy, nekoliko milja od Garsdona. To što je Aubrey rođen u blizini jasno povezuje njegovo kazivanje s lokalnom sredinom, ali ga samo po sebi ne pretvara u dokaz. Poznavanje mjesta ili blizina svjedoka mogu pomoći da se priča i njen kontekst bolje razumiju, ali ne uklanjaju potrebu da se dokazi pažljivo procijene.
Aubrey je 1656. godine počeo pisati knjigu o prirodi grofovije Wiltshire. Bio je to rani pokušaj da se priroda jedne engleske grofovije opiše kroz širok raspon tema, a u Engleskoj je to bio prvi pokušaj izrade takvog pregleda. Rad na knjizi trajao je godinama, pa su do njenog završetka drugi pregledi već bili objavljeni. Ipak, savremenici su je smatrali važnim naučnim djelom: 1691. godine Royal Society naručilo je prepisivanje rukopisa i njegovo uvrštavanje u svoju biblioteku.
Knjiga nije bila uređena prema uskim, strogim kategorijama. Aubrey je prelazio s jedne teme na drugu, a ponekad se udaljavao od glavnog zadatka i bilježio neobične ili naizgled nepovezane priče. Pišući o pticama, spomenuo je izvještaje o stvorenjima iz sjeverne Afrike veličine pelikana. U dijelu o muškarcima i ženama razmatrao je pitanje postojanja divova. Pred kraj knjige dodao je poglavlje pod naslovom „Događaji“, u koje je skupio neobične slučajeve. Među njima je bila i priča o duhu za koji je Symonds tvrdio da ga je sreo.
Čitaocu danas može izgledati čudno što se duhovi i divovi pojavljuju u knjizi o prirodi. Međutim, prikupljanje svjedočenja bilo je dio tadašnjeg pokušaja da se svijet razumije. Prije nego što bi ponudili opće objašnjenje, ljudi zainteresirani za nauku bilježili su šta drugi govore o svijetu, prirodnom i natprirodnom, a zatim pokušavali utvrditi šta može izdržati provjeru. Takav pristup nije mogao osigurati da je svaka priča istinita. Omogućavao je, međutim, da se sačuva i sam iskaz i ono što ga je moglo potkrijepiti ili dovesti u pitanje, umjesto da se o njemu odmah donese konačan sud.
Između povjerenja u svjedoka i razotkrivanja obmane
Aubreyja su ponekad smatrali lakovjernim, naročito zbog njegove jedine objavljene knjige, „Miscellanies“, iz 1696. godine, u kojoj je zapisao priče o neobjašnjenim pojavama. Ipak, njegov stav bio je oprezniji nego što bi se moglo zaključiti iz takve slike. Rekao je, otprilike, da takve događaje nije vidio vlastitim očima i zato nema razloga da tvrdi kako je njihovo postojanje nemoguće. Istovremeno, nije sve priče smatrao jednako vjerovatnim: procjenjivao je da bi među 100 priča koje kruže možda samo jedna mogla biti istinita.
Takva procjena pokazuje veliku uzdržanost, a ne slijepo vjerovanje. Aubrey je smatrao da mogućnost da se nešto dogodilo ipak postoji, ali da velik broj priča nije dokaz njihove istinitosti. Ljudi mogu ponavljati istu priču, dodavati joj nove pojedinosti ili uobičajen događaj tumačiti kao natprirodan. Zato najvažnije pitanje nije bilo koliko se priča prepričava, nego postoji li razlog da se baš jedna od njih smatra vjerodostojnijom od ostalih.
Aubrey je zapisivao i slučajeve za koje je utvrdio da su bili prevare. Među njima je bila žena po imenu Catherine Waldron, koja je tvrdila da je začarana i dala da joj zabadaju igle u tijelo kako bi dokazala svoju tvrdnju. Bolni detalji i potresan prizor nisu spriječili da se njena tvrdnja razmotri i dovede u pitanje. Teško iskustvo samo po sebi ne dokazuje određeno objašnjenje, kao što ni uvjerenje osobe ili publike ne pretvara priču automatski u činjenicu.
Prikupljanje i opisivanje dokaza bili su važan korak u tadašnjem proučavanju prirode jer su zapažanja kasnije mogla pomoći u razvoju novih objašnjenja. Iz te perspektive, bilježenje natprirodnog događaja nije nužno značilo da se on proglašava istinitim. Moglo je poslužiti da se sačuvaju pojedinosti koje bi se kasnije mogle uporediti ili provjeriti. Aubrey se nije predstavljao kao sudija koji zna šta se krije iza svakog događaja, nego kao zapisivač koji nastoji prikupiti priče i ostaviti otvorenim pitanje njihove vjerodostojnosti.
Zašto je priča o Symondsu zaslužila provjeru?
Aubrey nije samo ponovio svećenikovu priču nego je opisao i osobine svjedoka koje bi mogle utjecati na procjenu njegovog iskaza. Symondsa je prikazao kao snažnog čovjeka, a ne kao nekoga ko bi se lako prepao ili prepustio mašti. Uz to, svećenikov vjerski položaj mogao je njegovom svjedočenju davati dodatnu težinu u očima slušalaca. Ipak, takve osobine govore o svjedoku, a ne dokazuju da je ono što je vidio zaista bio duh. Čovjek može biti iskren i pribran, a ipak pogrešno protumačiti ono što se dogodilo u mraku.
S druge strane, Aubrey je uz priču zabilježio i opasku koja je dovodila u pitanje njenu pouzdanost: postojala je francuska izreka da pijanci vide đavole. Ta izreka ne dokazuje da je Symonds te noći bio pijan i ne govori ništa pouzdano o njegovom stanju. Ipak, podsjeća na mogućnost da ljudski faktori utiču na ono što neko vidi ili na način na koji tumači prizor. Aubrey nije prešutio ni ono što bi moglo oslabiti priču, iako ju je zapisao.
Najuzbudljiviji detalj priče tiče se konja. Prema kazivanju, životinja se vratila kući drhteći i oblivena znojem, a tako se ponašala i narednog dana. Uz to je odbijala zob. Aubreyju je to izgledalo kao dodatni znak da se tokom puta dogodilo nešto što je zaista uplašilo konja: životinja ne može izmisliti priču niti svjesno odlučiti da laže. Ali stvaran strah ne otkriva šta ga je izazvalo. Konj se mogao prepasti nečega što jahač nije jasno vidio, nekog zvuka ili pokreta. Njegovo drhtanje nije dovoljno da se zaključi da ga je uplašio duh.
Upravo se tu vidi razlika između bilježenja opažanja i njegovog tumačenja. Drhtanje, znoj i odbijanje hrane znaci su koje su i drugi mogli primijetiti. Tvrdnja da je njihov uzrok bio duh zaključak je koji nadilazi ono što ti znaci sami po sebi dokazuju. Aubrey nije imao test kojim bi mogao utvrditi šta je svećenik vidio, a podaci koji su do nas stigli ne omogućavaju da se pouzdano utvrdi kako se prizor odigrao. Ipak, sačuvao je priču, dokaze koji su je mogli potkrijepiti i razloge za sumnju, ostavljajući čitaocu prostor da sam razmisli.
Provjera duha na putu kroz Dorset
U Aubreyjevim zapisima nalazi se i druga priča o jahaču koji se suočio s nečim što mu je izgledalo zastrašujuće, ali se završila sasvim drugačije. Čovjek je bio sluga siru Ralphu Bankesu, a Aubrey ga je opisao kao energičnog mladića. Jedne kasne noći prolazio je kroz područje Badbury Warren u grofoviji Dorset. Ugledao je tamni predmet koji mu se isprva učinio malim, ali je izgledalo kao da postaje sve veći kako mu se približavao.
Jahača je obuzeo strah i učinilo mu se da mu se kosa diže na glavi. Ipak, odlučio je da ne pobjegne prije nego što sazna šta gleda, pa je krenuo konjem prema nepoznatom predmetu. Kad je stigao, nije našao duha niti neko stvorenje, nego gomilu konjskog gnoja. Ono što mu je izdaleka izgledalo kao nešto što raste zapravo je bila obična gomila čiji su izgled promijenili tama i udaljenost.
Ovaj događaj bitno se razlikuje od priče o Symondsu: svjedok nije samo opisao ono čega se uplašio nego je tome i prišao i sam provjerio svoje objašnjenje. U zapisu o svećeniku ne navodi se da je iko mogao neposredno utvrditi šta se pojavilo. Zato je prva priča ostala otvorena za više mogućih tumačenja, dok je u drugoj utvrđeno šta je izazvalo zabunu. Razlika nije bila u tome koliko su se ta dvojica ljudi uplašila, nego u tome je li se mogao provjeriti uzrok straha.
Od stare priče do korisne navike
Ono što je vrijedno u Aubreyjevom pristupu nije to što je imao konačan odgovor o duhovima, nego to što je pokušavao procijeniti svjedočenja prema različitom stepenu pouzdanosti. Razmatrao je ko je svjedok i kako se ponašao, smještao priču u njen kontekst i bilježio i ono što joj je išlo u prilog i ono što je budilo sumnju. Kada je neku tvrdnju bilo moguće provjeriti, kao u slučaju sluge sir Ralpha Bankesa, neposredna provjera bila je pouzdanija od nagađanja koje je izazvao prizor u daljini i noću.
Ipak, Aubreyjev način rada ne treba miješati s metodama savremene nauke niti mu pripisivati sigurnost koju nije iskazivao. Živio je u vremenu kada su ljudi o duhovima i vještičarenju raspravljali u okviru širih pitanja o vjeri i prirodi, a mogućnosti provjere bile su drugačije nego danas. Da bismo ga pravedno procijenili, treba se držati onoga što je zaista radio: prikupljao je priče, nije tvrdio da je lično vidio duha, nije odbacivao svaku mogućnost, ali nije ni prihvatao svako kazivanje. Priznavao je da je većina priča možda izmišljena, ali nije isključivao mogućnost da je neka rijetka priča istinita.
Takva navika korisna je i danas, kada se proširi neobična priča, bilo da je riječ o nejasnoj fotografiji, snimku koji izaziva čuđenje ili iskazu koji se prenosi od osobe do osobe. Vrijedi pitati: ko je vidio događaj? Mogu li se pojedinosti provjeriti? Postoje li jednostavnija objašnjenja? Šta zaista znamo, a šta smo sami dodali onome što smo vidjeli? Nije dovoljno vjerovati pripovjedaču, ali ni neobičnost događaja sama po sebi ne znači da je on nemoguć ili stvaran. Ponekad je, kao što je otkrio jahač u Dorsetu, najbolje prići predmetu prije nego što mu damo zastrašujuće ime.
Zaključak
Priče o Symondsu i jahaču iz Dorseta povezuju strah i radoznalost, ali pokazuju dva različita načina suočavanja s nepoznatim: u jednom slučaju uzrok je ostao nejasan, a u drugom je provjera otkrila da se radilo o gomili konjskog gnoja. John Aubrey, koji je 1656. godine započeo svoj pregled prirode Wiltshirea i u svoje djelo uvrstio svećenikovu priču, bio je oprezniji nego što mu se ponekad pripisuje. Smatrao je da to što se neki događaj možda zaista desio ne znači da treba povjerovati svakoj priči, kao što ni sumnja ne znači da treba prestati istraživati. Pouka iz njegovih zapisa i danas je važna: zabilježimo pojedinosti, provjerimo ono što možemo i odvojimo ono što su ljudi vidjeli od zaključaka koje su iz toga izveli.