Jednostavno rečeno
Prospero je mali britanski satelit koji je 1971. godine u svemir ponijela raketa proizvedena u Britaniji. To je bio prvi i do danas jedini put da je britanski satelit lansiran britanskom raketom. Satelit je radio oko dvije godine, a i nakon prekida redovnih veza ostao je u orbiti. Njegova priča danas podsjeća i na to šta se dešava sa starim letjelicama koje više ne rade.
Putovanje počelo u Australiji
Prospero, poznat i pod oznakom X-3, lansiran je 28. oktobra 1971. godine s ispitnog poligona Woomera u Južnoj Australiji. Woomera je služila za testiranje raketa, a upravo je odatle satelit poletio na raketi Black Arrow, koju je Britanija razvila za slanje satelita u orbitu. Prospero nije bio prvi britanski satelit: prije njega šest satelita poslano je u svemir iz Sjedinjenih Američkih Država raketama NASA-e. Ipak, Prospero je predstavljao nešto novo — ovoga puta i raketa je bila britanska.
Zato naziv „prvi britanski satelit” ne znači da Britanija ranije nije slala satelite u svemir. Riječ je o preciznijem dostignuću: Prospero je bio prvi britanski satelit koji je u orbitu ponijela raketa proizvedena u Britaniji, a do danas je ostao jedini takav slučaj. Važno je razlikovati porijeklo satelita od porijekla rakete. Imati uređaj koji radi u orbiti nije isto što i imati vlastito sredstvo za njegovo slanje u svemir.
Lansiranje Prosperoa bilo je četvrti i posljednji let rakete Black Arrow. Let je nosio oznaku R-3. Raketa se sastojala od tri stepena i bila je visoka 12,87 metara, odnosno približno 13 metara. Njen dizajn oslanjao se na manju raketu Black Knight, koja se koristila u raketnim istraživanjima. Sam Prospero imao je masu od 66 kilograma. To pokazuje da za ovu misiju nije bila potrebna velika letjelica: cilj je bio postaviti tačno određenu istraživačku opremu u orbitu oko Zemlje.
Mala laboratorija za ispitivanje svemirskih uslova
Satelit nije poslan u svemir samo da bi se pokazalo da je moguće stići do orbite. Njegov zadatak bio je da ispita kako svemirski uslovi utiču na komponente koje se koriste u komunikacijskim satelitima. Uređajima koji rade daleko od Zemlje potrebne su solarne ćelije za proizvodnju energije, kao i mjerni sistemi i oprema za slanje podataka kako bi se moglo pratiti njihovo stanje. Prospero je poslužio kao platforma za ispitivanje takvih dijelova u orbiti, umjesto da se oni testiraju samo na Zemlji.
Među opremom koju je satelit nosio bile su solarne ćelije i telemetrijski sistemi, odnosno uređaji koji šalju informacije o stanju letjelice i njenoj opremi do zemaljskih stanica. Takva ispitivanja bila su važna jer uspjeh satelita ne zavisi samo od toga može li stići u orbitu. Potrebno je i da oprema nastavi raditi te da operaterima šalje podatke o tome šta se dešava. Zato su mjerni i komunikacijski sistemi bili važan dio eksperimenta.
U opremi se nalazio i detektor mikrometeoroidnih čestica. Takvi detektori bilježe tragove udara veoma sitnih čestica u letjelicu i pomažu da se procijeni predstavljaju li one opasnost za svemirske objekte. Pitanje je bilo praktično: čestica može biti sićušna, ali ako se nađe na putanji satelita, važno je znati kakvu štetu može izazvati. Uz ispitivanje solarnih ćelija i komunikacijskih uređaja, detektor je tako omogućio da se prouči više faktora koji utiču na rad satelita i njegove opreme.
Eliptična orbita i udar nakon odvajanja
Raketa Black Arrow postavila je satelit u eliptičnu orbitu, na visinu od 522 do 1300 kilometara iznad Zemljine površine. Satelit se, dakle, nije kretao na istoj visini tokom cijele putanje: u jednom dijelu orbite približavao se nižoj visini, a zatim se udaljavao do gornje granice prije nego što bi završio krug. Ovi podaci opisuju putanju na kojoj je Prospero obavljao zadatke i precizno određuju raspon njegove orbitalne visine.
Lansiranje je uspjelo, ali odvajanje satelita od posljednjeg stepena rakete nije prošlo bez posljedica. Nakon što se Prospero odvojio, završni stepen udario je u njega i slomio jednu od četiri radioantene. Oštećenje nije zaustavilo satelit, ali se radilo o stvarnom kvaru na letjelici koja je tek stigla u svemir. Ovaj događaj pokazuje da uspješno dostizanje orbite ne znači da je i samo predavanje tereta proteklo bez rizika.
Uprkos gubitku jedne antene, Prospero je nastavio raditi. To je važan dio priče o rezultatima misije: jedan dio opreme bio je oštećen, ali zadatak nije odmah prekinut. Nezgoda nije dovela do potpunog neuspjeha niti je poništila vrijednost ispitivanja obavljenih u orbiti. Ostala je zabilježena kao dio misije, zajedno s uspješnim lansiranjem i nastavkom rada satelita.
Uspjeh u orbiti, pa gašenje raketnog programa
Black Arrow je u ovom letu obavio zadatak za koji je bio napravljen, ali se nije nastavio koristiti za lansiranje. Ova misija bila je četvrti i posljednji let rakete, a cijeli program završio je nakon dvije uspješne i dvije neuspješne misije. Drugim riječima, raketa je imala ukupno četiri leta: dva su završila uspješno, a dva neuspješno. Program je potom otkazan, iako je let Prosperoa uspješno odnio teret u orbitu.
Zbog toga se rezultati priče o raketi i satelitu razlikuju. S jedne strane, lansiranje je pokazalo da Britanija može napraviti orbitalnu raketu i njome poslati britanski satelit u svemir iz baze u Australiji. S druge strane, program nije nastavljen, pa taj uspjeh nije postao početak niza domaćih lansiranja. Konačni bilans rakete Black Arrow uključuje važno dostignuće, ali i dva neuspjeha, a program je završen nakon četvrtog leta. Tako je ovaj događaj ostao izdvojen primjer, a ne ponovljena praksa.
U historiji britanskog svemirskog programa poseban značaj Prosperoa leži u tome što su se projekat satelita i projekat rakete spojili u jednom letu. Šest ranijih britanskih satelita stiglo je u svemir na raketama lansiranim iz Sjedinjenih Američkih Država, dok je Black Arrow ovoga puta omogućio domaće lansiranje. Nakon što je program otkazan, takav poduhvat nije ponovljen. Prospero je zato ostao prvi britanski satelit lansiran britanskom raketom, kao i jedini takav satelit do danas, prema podacima o ovoj misiji.
Veze su prestale, ali satelit je ostao u orbiti
Prospero je radio u orbiti oko dvije godine, a redovna komunikacija sa satelitom završena je 1973. godine. Prestanak redovne komunikacije nije značio da je satelit nestao niti da se vratio na Zemlju: ostao je u orbiti. Prema dostupnim podacima, s njim je uspostavljena veza najmanje jednom godišnje, sve do 1996. godine. Tako se povremeni kontakt sa Zemljom nastavio još dugo nakon završetka redovnog rada.
Prekid redovnih veza nije isto što i nestanak letjelice iz svemira. Prvo znači da zemaljske stanice više nisu neprekidno primale podatke o radu satelita kao tokom misije. Drugo bi značilo da je satelit napustio orbitu, što se Prosperu nije dogodilo. Ostao je u svemiru i nakon završetka službe, kao ostatak putovanja koje je operativno završeno mnogo ranije, ali i dalje postoji u orbitalnom okruženju.
To što je satelit ostao u orbiti ponovo otvara pitanje odgovornosti za objekte koji ostanu u svemiru nakon završetka misija. Letjelica koja više nije korisna može i dalje kružiti oko Zemlje. Zbog toga je 2021. godine mlada škotska svemirska kompanija Skyrora objavila plan da pronađe Prospero i ukloni ga iz orbite. Prema najavi, nije se radilo samo o slanju druge letjelice u njegovu blizinu: kompanija je govorila o upotrebi svemirskog tegljača koji bi mu prišao, uhvatio ga, izvukao iz orbite i usmjerio prema Zemljinoj atmosferi.
Kompanija je tu zamisao povezala s odgovornošću za objekte poslane u svemir i održivijim korištenjem orbite. Osnivač i izvršni direktor kompanije Skyrora, Volodymyr Levykin, rekao je prilikom najave plana da bi vraćanje Prosperoa pokazalo spremnost da se preuzme odgovornost za ono što je poslano u orbitu i potvrdilo posvećenost održivom korištenju svemira. Ipak, riječ je o planu koji je objavljen 2021. godine; sama najava nije dokaz da je satelit zaista vraćen.
Planovi kompanije uključivali su i lansiranje njene rakete Skyrora XL iz svemirske luke SaxaVord u Škotskoj. Tako su se u istoj zamisli našli pokušaj uklanjanja starog satelita i razvoj novog britanskog sredstva za lansiranje. Ipak, priča se uvijek vraća Prosperu: relativno malom objektu koji je prije više decenija raketom vlastite zemlje stigao u orbitu, a tamo je ostao i nakon prekida redovnih komunikacija.
Zašto je jedan let ostao historijski važan?
Misija Prosperoa obuhvatila je više vrsta uspjeha. Bila je tehnološko dostignuće jer je britanska raketa s tri stepena odnijela teret u orbitu. Bila je i naučni eksperiment: satelit je ispitivao solarne ćelije, mjerne sisteme i detektor sitnih čestica. Uz to je ostala zabilježena kao historijski presedan, jer se spoj britanskog satelita i britanske rakete nakon toga nije ponovio. S druge strane, kraj programa Black Arrow pokazao je da uspjeh jedne misije ne garantuje da će se sistem za lansiranje nastaviti koristiti.
Pojedinosti leta daju ovoj tehničkoj priči ljudsku dimenziju, a da pritom ne mijenjaju činjenice: oštećena je jedna od četiri antene, ali je satelit nastavio raditi; redovne veze završile su 1973. godine, ali letjelica nije napustila orbitu; raketa je uspješno obavila svoj posljednji zadatak, ali je program otkazan nakon četiri leta, od kojih su samo dva bila uspješna. Zato je Prospero priča o dostignuću ograničenom na jednu epizodu, a ne o uspjehu bez prepreka.
Satelit koji je ostao u svemiru pomjerio je priču s lansiranja i ispitivanja na pitanje šta se dešava s letjelicama nakon završetka misije. Putovanje koje je počelo u Woomeri 1971. godine danas nije samo historijski događaj: Prospero je i dalje u orbiti, a moguća zamisao o njegovom uklanjanju postala je dio rasprave o postupanju sa starim svemirskim objektima. Njegova priča tako obuhvata i pitanje kako stići u svemir i pitanje odgovornosti za ono što tamo ostane.
Zaključak
Prospero, odnosno X-3, ostvario je 28. oktobra 1971. godine britanski presedan: u orbitu ga je ponijela raketa Black Arrow, proizvedena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Satelit mase 66 kilograma nosio je opremu za ispitivanje solarnih ćelija i mjernih sistema, kao i detektor sitnih čestica. Ušao je u orbitu na visini između 522 i 1300 kilometara. Iako se završni stepen rakete sudario sa satelitom i slomio jednu od njegove četiri antene, Prospero je nastavio raditi sve dok redovne veze nisu završile 1973. godine; povremeni kontakti zabilježeni su do 1996. godine. Program Black Arrow otkazan je nakon četiri leta, od kojih su dva bila uspješna, a dva neuspješna. Satelit je, međutim, ostao u orbiti. Njegov let i danas se ističe kao jedinstven događaj u historiji britanskih lansiranja, dok plan za njegovo uklanjanje iz orbite, objavljen 2021. godine, podsjeća na odgovornost prema starim objektima u svemiru.