Jednostavno rečeno
Istraživanje je pokazalo da se mozak drugačije ponaša kada pokret izazove napad dugotrajnog bola u donjem dijelu leđa nego kada se javi kratkotrajni bol izazvan toplotom. To može pomoći da bolje razumijemo kako bol utiče na svakodnevni život, ali ne dokazuje da postoji novi, djelotvoran način liječenja.
Bol koji traje nije samo osjećaj u trenutku
Bol u donjem dijelu leđa veoma je čest problem, a Svjetska zdravstvena organizacija navodi ga kao vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Ako traje duže od 12 sedmica, smatra se hroničnim. Kod nekih ljudi i uobičajeni, naizgled jednostavni pokreti mogu izazvati iznenadan nalet bola, zbog čega samo ublažavanje bola koji se pojavi pa nestane nije uvijek dovoljno da bi se osoba nosila s ovom tegobom.
To što je bol teško liječiti ne znači da nije stvaran niti da je umišljen. Osjećaj u tijelu postoji, ali dugotrajno iskustvo bola može uključivati i očekivanje da će se ponovo javiti, sjećanje na ranije napade te pokušaje izbjegavanja aktivnosti koje bi ga mogle izazvati. Zato istraživači mozak ne posmatraju samo kao pasivnog prenosioca signala iz leđa već i kao dio sistema koji tumači osjećaj i povezuje ga s pažnjom i ranijim iskustvom.
Ipak, naučnicima je i dalje izazovno utvrditi koje se moždane mreže mijenjaju baš onda kada pokret izazove napad hroničnog bola. Proučavanje bola u odvojenim uslovima ne mora pokazati šta se dešava tokom pokreta koji je neposredno povezan s tegobom koju osoba ima. Zbog toga je istraživački tim uporedio napad izazvan pokretom tijela s kratkotrajnim bolnim osjećajem izazvanim toplotom.
Test pokreta i poređenje s bolom izazvanim toplotom
U istraživanju je učestvovalo 114 osoba s hroničnim bolom u donjem dijelu leđa. Svaka od njih prošla je test podizanja noge, klinički postupak koji se kod nekih pacijenata koristi kako bi se izazvao bol u leđima. Tokom testa istraživači su pomoću funkcionalne magnetne rezonance, uz metodu označavanja arterijske krvi poznatu kao ASL, pratili promjene u protoku krvi kroz mozak.
Ova metoda omogućava procjenu obrazaca moždane aktivnosti mjerenjem protoka krvi, bez ubrizgavanja kontrastnog sredstva. To je bilo važno jer su istraživači željeli pratiti reakciju mozga dok osoba izvodi pokret koji izaziva bol, a ne samo zabilježiti šta učesnici kažu nakon završetka testa. Tako su istovremeno pratili pokret tijela, promjenu bola i fiziološki pokazatelj aktivnosti mozga.
Kako bi hronični napad uporedili s drugom vrstom bola, učesnici su osjetili i neprijatan, ali bezopasan toplotni podražaj na listu noge. Istraživači su ga uporedili s kratkim bolom koji se može javiti ako se slučajno dodirne vruća površina. To im je omogućilo da posmatraju razliku između reakcije mozga na bol koji se javlja tokom pokreta povezanog s hroničnim problemom i reakcije na zaseban, kratkotrajan toplotni podražaj.
Mreža koja se aktivirala suprotno od očekivanog
Rezultati su se posebno odnosili na mrežu podrazumijevanog načina rada u mozgu, poznatu kao DMN, koju ponekad nazivaju i mrežom ličnog doživljaja. Čini je grupa međusobno povezanih područja u čeonim, tjemenim i sljepoočnim režnjevima. Njena aktivnost obično raste kada je pažnja usmjerena prema unutrašnjim doživljajima, kao što su lična iskustva, identitet, osjećaji i misli. Nasuprot tome, aktivnost ove mreže uglavnom opada kada se pažnja usmjeri na zadatak ili događaj iz okoline.
Kada je podizanje noge izazvalo napad bola u leđima, aktivnost ove mreže povećala se. Tokom bolnog osjećaja izazvanog toplotom, međutim, njena aktivnost se smanjila, u skladu s uobičajenim obrascem reakcije mozga na akutni bol. Razlika, dakle, nije bila samo u jačini osjećaja nego i u smjeru promjene aktivnosti mreže povezane s unutrašnjim mislima.
Obično smanjenje aktivnosti mreže podrazumijevanog načina rada pomaže da se pažnja preusmjeri na neposredan izvor opasnosti. Obrazac zabilježen tokom napada hroničnog bola bio je suprotan. Fadel Zeidan, glavni istraživač i profesor anesteziologije na University of California San Diego School of Medicine, objasnio je da je tim tokom napada bola uočio aktivaciju ove mreže, umjesto smanjenja aktivnosti kakvo se bilježi u istraživanjima uobičajenog bola. Ovo zapažanje upućuje na to da napadi hroničnog bola mogu uključivati procese koji nadilaze samu obradu tjelesnog osjećaja.
Aktivacija mreže povezane s doživljajem sebe ne dokazuje da bol mijenja nečiji identitet niti znači da osoba svjesno povezuje bol sa sobom. Riječ je o nalazu o moždanoj aktivnosti kod grupe učesnika, koji ukazuje na mogućnost da se reakcija na hronični bol prepliće sa sistemima uključenim u unutrašnji doživljaj. Da bi se razumjelo kako se to preplitanje odražava na svakodnevni život, potrebna su dodatna istraživanja koja će snimke mozga povezati s iskustvima pacijenata tokom dužeg perioda.
Jače veze s obradom tjelesnih osjeta
Rezultati se nisu odnosili samo na poređenje aktivnosti ove mreže tokom dvije vrste bola. Istraživači su primijetili da su učesnici s jačim bolom u leđima imali snažniju povezanost između mreže podrazumijevanog načina rada i primarnog somatosenzornog korteksa. Ovo područje učestvuje u obradi osjetnih signala koji dolaze iz tijela, uključujući i signale povezane s leđima.
Veći intenzitet bola tokom testa podizanja noge bio je povezan i s pojačanom aktivnošću u područjima mozga uključenim u osjet i kretanje. Ove povezanosti same po sebi ne dokazuju da je bilo koje od tih područja uzrok bola. Ipak, ukazuju na to da jačina napada prati uočljive promjene u moždanim sistemima koji obrađuju osjet i kretanje, uz promjenu aktivnosti mreže povezane s unutrašnjim doživljajem.
Istraživački tim zabilježio je i da je porast broja otkucaja srca tokom testa pouzdano odražavao jačinu napada bola. Ovo tjelesno mjerenje dopunjuje opis onoga što učesnik osjeća, ali ne zamjenjuje procjenu bola niti znači da se broj otkucaja srca može koristiti kao samostalan dijagnostički alat. Važno je to što je pokazalo istovremenost između subjektivnog doživljaja jačine bola i mjerljive fiziološke reakcije.
Kako bol može trajati i nakon što napad prođe?
Obrazac moždane aktivnosti mogao bi djelimično objasniti zašto se patnja zbog hroničnog bola ne svodi samo na minut u kojem osoba osjeća bol. Briga da bi se napad mogao ponoviti, sjećanje na ranije epizode i strah od određenog pokreta mogu uticati na to kako osoba provodi dan. Neki ljudi zbog prethodnog bolnog iskustva ili očekivanja da će se bol vratiti oklijevaju da učestvuju u uobičajenim aktivnostima.
Ovi aspekti ne umanjuju tjelesnu prirodu bola, već ga smještaju u šire iskustvo. Signal bola može biti prisutan, ali način na koji ga osoba tumači, pažnja koju mu posvećuje te osjećaji i očekivanja povezana s njim mogu uticati na njegov odraz u svakodnevnom životu. To se uklapa u zapažanje da je tokom napada izazvanog pokretom bila aktivnija mreža povezana s pažnjom usmjerenom prema unutra. Ipak, samo istraživanje ne pokazuje kako se takve veze razvijaju kod svake osobe niti potvrđuje da svi ljudi s bolom u leđima prolaze kroz isto iskustvo.
Zato je poređenje hroničnog napada s toplotnim podražajem važno: mozak nije na svaki bol reagovao na isti način. Kratkotrajni bol pratio je pad aktivnosti ove mreže, dok je napad izazvan pokretom bio povezan s porastom njene aktivnosti. Na razliku bi mogli uticati okolnosti u kojima se bol javlja, trajanje tegobe i iskustva koja osoba povezuje s bolom, ali za utvrđivanje uloge svakog od tih faktora potrebna su obimnija istraživanja.
Šta ovi rezultati znače za liječenje?
Mnogi načini liječenja usmjereni su na ublažavanje osjećaja bola ili smanjenje prenosa signala koji ga izazivaju. Međutim, ako napadi hroničnog bola uključuju i mreže povezane s ličnim iskustvom i pažnjom usmjerenom prema unutra, pristup usmjeren samo na osjećaj bola možda neće obuhvatiti sve što utiče na život pacijenta. Ovo istraživanje daje naučni razlog da se ta mogućnost dalje ispita, ali ne dokazuje da postojeći načini liječenja nisu korisni niti da je neka druga terapija dokazano uspješna.
Zeidan i njegove kolege u novijim radovima razmatrali su mogućnost proučavanja meditacije svjesnosti i psilocibina u okviru istraživanja bola. Meditacija svjesnosti podrazumijeva vježbanje usmjeravanja pažnje na misli i osjete u sadašnjem trenutku, bez brzog prosuđivanja. Psilocibin je psihoaktivni spoj koji se proučava u naučnim istraživanjima o tome kako se bol prepliće s ranijim iskustvima, emocijama i očekivanjima. Ovi pristupi i dalje su predmet istraživanja, a njihovo spominjanje u studiji ne treba shvatiti kao preporuku za liječenje niti kao dokaz da su djelotvorni protiv bola u leđima.
Cilj ovog istraživačkog pravca nije nužno ukloniti svaki signal bola, nego ispitati može li se promijeniti način na koji mozak na njega reaguje, tako da bol ne dominira mislima i svakodnevnim aktivnostima u istoj mjeri. To je hipoteza koju treba provjeriti pažljivo osmišljenim kliničkim ispitivanjima, uporediti rezultate s drugim pristupima i pratiti učesnike kako bi se utvrdilo koliko se stanje poboljšava, koliko dugo poboljšanje traje i razlikuje li se među ljudima.
Laboratorija za zdravlje, bol i svjesnu pažnju koju vodi Zeidan na University of California San Diego School of Medicine sprovodi klinička ispitivanja uz snimanje mozga. Istraživači provjeravaju mogu li meditacija ili pristupi zasnovani na psilocibinu promijeniti nervne procese povezane s unutrašnjim mislima. Cilj je utvrditi utiču li ove metode na način na koji osoba doživljava bol, a ne pretpostaviti da ga uklanjaju ili da odgovaraju svakom pacijentu.
Ograničenja istraživanja i naredni koraci
Istraživanje pruža važan uvid u reakciju mozga kod 114 pacijenata tokom određenog testa, ali ne dokazuje da aktivacija mreže podrazumijevanog načina rada uzrokuje dugotrajni bol. Ni mjerenje moždane aktivnosti tokom laboratorijskog ispitivanja ne može samo po sebi obuhvatiti sve složenosti života osobe koja se s bolom nosi sedmicama ili mjesecima. Važno je razlikovati povezanost jačine bola i moždane aktivnosti od dokaza da jedno uzrokuje drugo ili da postoji terapija koja tu vezu može promijeniti.
Naredna istraživanja trebalo bi utvrditi javlja li se isti obrazac i u drugim grupama, kako se mijenja tokom vremena i kako je povezan s poboljšanjem ili pogoršanjem simptoma. Predložene pristupe treba procijeniti u odgovarajućim kliničkim ispitivanjima prije donošenja praktičnih zaključaka. Snimanje mozga pruža uvid u ono što prati napad bola u mozgu, ali samo po sebi ne nudi gotovu terapiju.
Istraživanje je objavljeno 5. oktobra 2026. u časopisu British Journal of Anaesthesia. Među autorima s University of California San Diego School of Medicine su Morgan Gianola, John Dean, Conan Chen, Daniel Barrows, Gabriel Rainier, Thomas Liu i Fadel Zeidan. Dio finansiranja osigurao je National Center for Complementary and Integrative Health pri National Institutes of Health, putem granta R01AT009693, kao i Sanford Institute for Empathy and Compassion pri univerzitetu. Autori su naveli da nemaju sukob interesa.
Zaključak
Rezultati tima s University of California San Diego pokazuju da napad hroničnog bola u leđima izazvan pokretom može biti praćen drugačijom reakcijom mozga od kratkotrajnog bola izazvanog toplotom. Aktivnost mreže povezane s unutrašnjim doživljajem porasla je tokom napada izazvanog pokretom, a smanjila se tokom toplotnog podražaja. Jači bol bio je povezan i s promjenama u područjima koja obrađuju osjet i kretanje, kao i s jačom povezanošću mreže ličnog doživljaja i somatosenzornog korteksa kod osoba s izraženijim bolom. Ovi nalazi ne dokazuju djelotvornost novog liječenja, ali proširuju razumijevanje hroničnog bola kao iskustva koje se može preplitati s pažnjom, sjećanjima i očekivanjima. Ujedno pokazuju zašto su potrebna dalja istraživanja koja će proučiti kako ublažiti uticaj bola na svakodnevni život, uz sam tjelesni osjećaj bola.