Jednostavno rečeno
Anne Klibanski, čelnica zdravstvenog sistema Mass General Brigham, rekla je zaposlenima da se ustanova suočava s ozbiljnim finansijskim pritiscima i da mora promijeniti način rada i način na koji raspoređuje zaposlene. To se događa nakon što su počela otpuštanja, ali nije objavljeno koliko će ljudi biti pogođeno ni šta slijedi. Zaposleni zato još nemaju jasnu sliku o tome šta će se promijeniti.
Signal krize bez jasnog plana
U ponedjeljak navečer Anne Klibanski, izvršna direktorica zdravstvenog sistema Mass General Brigham, poslala je zaposlenima poruku o potrebi da ustanova bolje radi i pažljivije koristi svoje resurse. Navela je da se mijenjaju način rada sistema i način na koji se raspoređuju zaposleni. Ipak, nije objasnila o kakvim je tačno promjenama riječ niti koje bi službe, timovi ili dijelovi ustanove mogli biti pogođeni.
Poruka je stigla u osjetljivom trenutku: manje od dvije sedmice ranije sistem je objavio da počinje otpuštati zaposlene. Zbog toga se riječi o preispitivanju načina raspoređivanja zaposlenih nisu mogle posmatrati odvojeno od tog poteza. Klibanski se, međutim, nije izričito osvrnula na otpuštanja. Nije pojasnila ni jesu li promjene koje najavljuje povezane s njima ili su dio šireg plana za reorganizaciju ustanove.
U središtu problema je to što je poruka važna, ali sadrži malo detalja. Zaposleni su saznali da uprava smatra finansijske teškoće hitnim i želi mijenjati način rada, ali nisu dobili podatke na osnovu kojih bi mogli procijeniti razmjere promjena, njihov vremenski okvir ili uticaj na svakodnevne poslove. Poruka je tako više najavila opći pravac nego što je predstavila plan koji zaposleni mogu jasno razumjeti i procijeniti.
Šta znamo, a šta nije otkriveno?
Potvrđenih informacija nema mnogo, ali one ipak govore nešto važno: zdravstveni sistem počeo je otpuštati zaposlene, uprava navodi da se suočava s hitnim finansijskim izazovima te kaže da radi na poboljšanju rada i preispitivanju načina na koji raspoređuje zaposlene. Poruka je upućena približno 85.000 zaposlenih. Taj broj pokazuje koliko je ljudi poruku primilo, a ne koliko ih je obuhvaćeno otpuštanjima.
U poruci nije navedeno koliko je radnih mjesta ukinuto, koji bi timovi ili lokacije mogli biti pogođeni ni koliku uštedu uprava očekuje. Dostupne informacije ne objašnjavaju ni šta je izazvalo finansijski pritisak, koliko bi on mogao trajati niti koje je korake uprava poduzela prije nego što je posegnula za smanjenjem broja zaposlenih. Također nije jasno odnosi li se ranija objava o otpuštanjima na jednu grupu zaposlenih ili na dio promjena koje će se uvoditi postepeno, niti razmatra li se još neka odluka.
Važno je odvojiti poznate činjenice od nepoznanica kako se općenite izjave ne bi pretvarale u zaključke za koje nema dokaza. Najava promjene u načinu raspoređivanja zaposlenih sama po sebi ne znači da su sva radna mjesta ugrožena. Isto tako, objava o otpuštanjima ne govori sama po sebi koliki je finansijski problem ni kakav plan uprava namjerava provesti. Ono što se može pouzdano reći jeste da je uprava povezala potrebu za poboljšanjem rada s odlukama o korištenju resursa, ali nije objavila dovoljno pojedinosti da bi bilo jasno šta će ta veza značiti u praksi.
Zašto poruka ostavlja toliko pitanja?
Kada zaposleni čuju da se njihova ustanova nalazi u finansijskim teškoćama, prirodno je da žele znati više od samog razloga problema. Važno im je šta će se promijeniti u njihovom radu, hoće li to uticati na timove i službe na koje se pacijenti oslanjaju te kako će se donositi odluke. U ustanovi s desetinama hiljada zaposlenih i kratka poruka može poljuljati osjećaj sigurnosti prije nego što ljudi saznaju odnose li se promjene na njihova radna mjesta.
Kako je prenesena, poruka nije ponudila primjere planiranih poboljšanja, kriterije na osnovu kojih bi se procjenjivao njihov uspjeh niti vremenski okvir njihove primjene. Nije pojasnila ni šta uprava podrazumijeva pod pažljivim odlučivanjem o raspodjeli resursa. Te riječi mogle bi se odnositi na promjenu prioriteta ili na drugačiju organizaciju rada, ali nema dovoljno podataka da bi se utvrdilo šta je zaista zamišljeno. Svako konkretnije tumačenje zasad bi bilo nagađanje, osim ako ustanova ne objavi dodatna objašnjenja.
Zaposlenima je teško steći jasnu predstavu o situaciji kada prvo saznaju da su otpuštanja počela, a zatim dobiju poruku o promjenama u raspoređivanju zaposlenih bez objašnjenja veze između ta dva događaja. Čak i ako uprava ima razrađen plan, bez objašnjenja njegovih pojedinosti zaposleni se suočavaju s nizom mogućih scenarija umjesto s jasnom slikom onoga što slijedi. Nije, dakle, riječ samo o tome koliko je informacija objavljeno nego i o tome može li ona odgovoriti na praktična pitanja koja zaposlenima znače najviše.
Upravljački i ljudski izazov
Velike ustanove moraju upravljati svojim resursima tako da mogu nastaviti s radom, ali odluke o ukidanju radnih mjesta ili promjeni raspodjele posla ne mogu se svesti samo na brojke. One neposredno utiču na zaposlene, a mogu se odraziti i na timove te na obavljanje svakodnevnih zadataka. Zbog toga je jasno objašnjenje razloga i granica takvih odluka važan dio načina na koji se one provode, a ne samo dodatna informacija koja se objavljuje nakon donošenja odluke.
Dostupni podaci ne pokazuju je li sistem povezao otpuštanja sa smanjenjem određenih usluga niti je li cilj da se posao drugačije organizira uz očuvanje usluga. Nema ni podataka o mogućem uticaju odluke na pacijente ili njihov pristup zdravstvenoj zaštiti. Ne treba pretpostavljati da je došlo do određenih posljedica bez dokaza. Ipak, opravdano je očekivati da svaki plan koji utiče na radnu snagu velike zdravstvene ustanove odgovori i na ta pitanja.
Izraz „poboljšanje rada“ može značiti različite stvari, zavisno od toga na šta uprava misli: smanjenje troškova, izmjenu postupaka, drugačiju raspodjelu zaposlenih ili kombinaciju više pristupa. Poruka nije definisala taj izraz, pa ni zaposleni ni javnost ne mogu znati prema kojem mjerilu uprava procjenjuje uspjeh. Da li bi poboljšanje značilo stabilnije finansije, efikasniju organizaciju ili nešto drugo? U objavljenim informacijama nema odgovora.
Šta zaposleni treba da znaju?
Dodatna objašnjenja mogla bi početi odgovorom na osnovno pitanje o obimu promjena: jesu li odluke o otpuštanjima konačne ili uprava razmatra i nove korake? Zaposlenima su potrebne i informacije o tome kako će se odrediti koja radna mjesta ili timovi mogu biti pogođeni, koji se rokovi očekuju i hoće li se odluke preispitivati u više faza. Za ljude čiji posao može biti neposredno pogođen to nisu usputni detalji, nego podaci koji im pomažu da razumiju situaciju i planiraju naredne korake.
Jasnije objašnjenje finansijskih pritisaka omogućilo bi zaposlenima da bolje razumiju razloge za najavljene odluke. Poruka ne mora sadržavati svaki operativni detalj, ali mogla bi navesti prirodu problema, cilj promjena i način na koji će se mjeriti njihovi rezultati. Tako bi bilo jasnije je li riječ o određenom planu ili samo o općem pozivu da se rad poboljša. Ako se uprava ograniči na tvrdnju da je situacija hitna, a pritom ne objasni u čemu je problem i kako ga namjerava rješavati, ostaje mnogo prostora za zabrinutost i različita tumačenja.
Važno je i da uprava objasni kako će uskladiti korištenje resursa s neprekidnim pružanjem zdravstvene zaštite. Zaposleni u zdravstvenoj ustanovi nisu samo stavka u budžetu: oni učestvuju u pružanju i organizaciji zdravstvenih usluga. Ipak, nema dovoljno informacija da bi se procijenilo kako će otpuštanja uticati na zdravstvenu zaštitu niti da bi se moglo tvrditi da se njen kvalitet promijenio. Potrebni su podaci koji će zaposlenima i javnosti omogućiti da procijene posljedice umjesto da ih sami nagađaju.
Između hitnosti i jasnoće
Uprava možda ima razloge da brzo reaguje, a rješavanje finansijskih poteškoća može zahtijevati teške odluke. Ipak, tvrdnja da se mora djelovati hitno ne može zamijeniti objašnjenje šta će se poduzeti. Što je ustanova veća i što više zaposlenih prima takvu poruku, to je važnije jasno razdvojiti ono o čemu je već odlučeno od onoga što se još razmatra, kao i potvrđene činjenice od mogućih ishoda.
Dosadašnja poruka više govori o stavu rukovodstva nego o detaljima plana: uprava smatra da su finansijski izazovi hitni i želi promijeniti način rada i raspoređivanja zaposlenih, ali nije objasnila kako će se od procjene problema doći do konkretnih mjera. Budući da se poruka nije osvrnula na otpuštanja, iako je njihova objava uslijedila manje od dvije sedmice ranije, zaposleni su prepušteni tome da sami procjenjuju koliko su ta dva događaja povezana.
Dostupni podaci nisu dovoljni da bi se moglo zaključiti da će ustanova pokrenuti novi talas otpuštanja. Ali na osnovu njih se ne može ni tvrditi da će započeta otpuštanja biti ograničena ili konačna. Neizvjesnost nije dokaz da će se dogoditi određeni ishod, ali pokazuje koliko toga još nije javno razjašnjeno. Hoće li zaposleni razumjeti šta ih čeka zavisit će od toga hoće li rukovodstvo objaviti više pojedinosti o odlukama, razlozima za njih i dijelovima ustanove na koje bi mogle uticati.
Zaključak
Poruka Anne Klibanski upućena približno 85.000 zaposlenih otvorila je pitanje finansijskih teškoća i promjena u načinu rada sistema Mass General Brigham, ali nije ponudila jasan plan za ono što slijedi. Uprava je govorila o poboljšanju rada i preispitivanju načina raspoređivanja zaposlenih, manje od dvije sedmice nakon što su počela otpuštanja, ali nije navela njihov obim niti objasnila kako su povezana sa širim promjenama. Zato problem nije samo u tome što se ustanova suočava s finansijskim pritiskom već i u nedostatku pojedinosti koje bi zaposlenima pomogle da razumiju posljedice odluka. Jasnija slika narednog perioda zavisit će od toga hoće li rukovodstvo objasniti razloge i obim promjena, njihov vremenski okvir i način na koji će se osigurati neprekidna zdravstvena zaštita.