Jednostavno rečeno
Raketa Super Strypi trebala je brzo i jeftinije slati male satelite u svemir. Tokom probnog leta na Havajima 2015. izgubila je kontrolu i srušila se, a s njom je uništeno svih 13 satelita koje je nosila. Projekt nije nastavljen, ali potreba za brzim lansiranjem ostala je važna, pa su američke svemirske snage kasnije počele više sarađivati s komercijalnim kompanijama.
Brzo polijetanje i rani kraj
U večernjim satima 3. novembra 2015. s lansirnog poligona Pacific Missile Range Facility, nedaleko od Barking Sandsa na ostrvu Kauai na Havajima, poletjela je probna raketa. Njen start nije bio sasvim uobičajen: Super Strypi je konstruisana tako da napusti tlo uz pomoć lansirne šine. Američko ratno zrakoplovstvo željelo je ispitati sistem koji bi omogućio brži i jeftiniji pristup orbiti. Međutim, raketa nije nastavila let prema svemiru. Manje od minute nakon polijetanja počela je nekontrolisano da se okreće, a let se završio njenim rušenjem i gubitkom malih satelita koje je nosila.
Brz uspon, kratak let
Probni let bio je dio programa čiji je cilj bio da se osigura način za slanje manjih tereta u orbitu onda kada je to potrebno, naročito u situacijama koje zahtijevaju brzu reakciju. Raketa je poletjela iz lansirnog centra na Havajima oko 9:45 navečer po lokalnom vremenu. U početku se penjala, ali je ubrzo skrenula s putanje. Umjesto stabilnog uspona, počela je da se zanosi i okreće.
Ključni dio leta trajao je vrlo kratko. Za manje od minute nakon napuštanja tla, probni let završio se rušenjem rakete, a s njom su izgubljeni svi tereti koje je nosila. Prema dostupnim tumačenjima, moguće je da je problem nastao u motoru prvog stepena. Ipak, to je ostalo pretpostavka, a ne potvrđen zaključak u objavljenim informacijama o nesreći. Zato je preciznije govoriti o sumnji na kvar u pogonskom sistemu prvog stepena nego taj kvar predstavljati kao siguran uzrok.
Izgubljeno je ukupno 13 malih satelita. Nisu svi pripadali istom projektu niti istoj organizaciji: uz glavni satelit, raketa je nosila i grupu manjih letjelica koje su se pridružile misiji. Posljedice neuspjeha zato se nisu svele na gubitak same rakete. Propale su i različite misije koje su zavisile od toga da tereti stignu u svemir.
Nov dizajn sa starim korijenima
Super Strypi je ime i osnovnu ideju preuzeo od rakete Strypi, predstavljene šezdesetih godina 20. stoljeća. Starija verzija bila je namijenjena istraživanjima u suborbitalnom letu, odnosno putanjama koje ne dosežu orbitu. Korištena je u ispitivanjima povezanim s letjelicama koje ponovo ulaze u atmosferu, kao i s ciljevima za rakete protiv raketa. Nova verzija pokušala je tu zamisao podići na viši nivo: umjesto kratkih letova koji se završavaju prije ulaska u orbitu, trebalo je da postane trostepena letjelica sposobna da dosegne orbitu.
Sva tri stepena koristila su raketne motore na čvrsto gorivo, koje je proizvela kompanija Aerojet Rocketdyne. Podjela na stepene znači da se različiti dijelovi rakete uključuju jedan za drugim tokom uspona, umjesto da cijela letjelica radi kao jedna cjelina od početka do kraja. Jedna od upečatljivih osobina dizajna bila je lansirna šina. Ona je pomagala da se raketa usmjeri pri napuštanju lansirnog postolja, što je predstavljalo drugačiji pristup od uobičajenog polijetanja s klasične uspravne lansirne rampe.
Projekt nije bio samo pokušaj da se obnovi stariji dizajn. Ratno zrakoplovstvo željelo je ispitati sistem koji bi se mogao pripremiti za potrebe nacionalne sigurnosti i ponuditi jeftiniju mogućnost za slanje malih satelita u orbitu. Prema najavljenom cilju, raketa je trebala da ponese do 300 kilograma tereta u svemir, uz cijenu od oko 15 miliona dolara po misiji. Na papiru je ta kombinacija djelovala privlačno: kapacitet prikladan za male satelite i cijena koja je trebalo da olakša orbitalna lansiranja za određene vrste zadataka.
Trinaest satelita na jednom letu
Glavni teret bio je satelit ORS-4, čiji naziv upućuje na četvrtu misiju programa Operationally Responsive Space. Razvili su ga inženjeri sa University of Hawaii za potrebe ratnog zrakoplovstva, a bio je poznat i pod imenom HiakaSat. Planirano je da tokom godine dana snima Zemlju i prati uslove u okolini. Misija je trebalo da prikupi podatke iz orbite, ali i da pokaže može li nova raketa obaviti zadatak za koji je napravljena.
Preostalih 12 satelita bili su tereti koji su se pridružili glavnoj misiji. Među njima je bilo osam kockastih satelita pripremljenih za NASA-in projekt Edison Demonstration of Smallsat Networks, kao i četiri satelita koja su pripadala univerzitetima. Kockasti sateliti relativno su mali, pa su pogodni za eksperimente i programe kojima nije potrebna velika svemirska letjelica. Nekoliko takvih satelita može raditi kao grupa, tako da se zadatak rasporedi na više jedinica umjesto da se oslanja na samo jedan satelit.
To što su sateliti mali i relativno jeftiniji ne znači da njihov gubitak nema posljedice. Svaki od njih nosi određeni zadatak ili eksperiment, a iza njega stoje timovi, planovi lansiranja i podaci koji se očekuju. Na ovom letu zajedno su se našli tereti ratnog zrakoplovstva, NASA-e i različitih univerziteta. Kada je lansiranje propalo, izgubljeni su svi odjednom i nijedan od 13 satelita nije stigao u planiranu orbitu.
Neuspjeh koji je zaustavio program
Super Strypi trebalo je da postane nova mogućnost za brzo lansiranje, ali probni let nije otvorio put nizu narednih pokušaja. Nakon nesreće ratno zrakoplovstvo nije nastavilo koristiti ovu raketu, niti je izvedeno novo lansiranje. S vremenom projekt nije povratio zamah i na kraju nije ušao u redovnu upotrebu.
Ovaj ishod pokazuje važnu stranu razvoja raketa: obećavajući dizajn i niska planirana cijena sami po sebi ne mogu osigurati pouzdanu uslugu. Letjelica mora proći ispitivanja, dokazati da teret može sigurno dovesti na odredište i pokazati da se postupak može ponoviti. Kada se neuspjeh dogodi rano, tokom misije s više satelita, odluka o tome šta dalje postaje važnija od samog gubitka rakete. Pri tome treba uzeti u obzir i povjerenje u sistem te vrijeme potrebno da nadležne organizacije procijene ima li smisla pokušati ponovo.
Jedan neuspješan let ne dokazuje da je lansiranje sa šine neizvodivo, niti je dovoljan da se utvrde svi uzroci problema. Ono što se može zaključiti jeste da je raketa korištena u toj misiji izgubila kontrolu prije nego što je ostvarila cilj. Mogući kvar prvog stepena nije pružio dovoljno osnova da se program nastavi novim letovima. Super Strypi je tako ostao primjer razlike između obećanja o brzoj reakciji i praktičnog izazova izrade rakete koja pouzdano radi kada je potrebna.
Od državnog projekta do komercijalnog odgovora
Nakon obustave projekta Super Strypi, američko ratno zrakoplovstvo, odnosno američke svemirske snage, nisu pokrenuli novu misiju koristeći istu raketu. Umjesto toga, svemirske snage počele su se oslanjati na komercijalne kompanije kako bi imale brže mogućnosti lansiranja. Ta promjena odražava drugačiji način rješavanja potrebe: umjesto zavisnosti od jednog eksperimentalnog državnog vozila, moguće je sarađivati s komercijalnim kompanijama koje već imaju rakete i razvijene postupke lansiranja.
Jedan primjer takvog pristupa jeste saradnja američkih svemirskih snaga s kompanijom Rocket Lab na lansiranju misije Victus Haze. Pripreme za lansiranje obavljene su nakon obavještenja koje je stiglo svega 17 sati ranije, što je opisano kao novi rekord u kratkom roku za reakciju. To ne znači da se svaka svemirska misija može izvesti tako brzo. Ipak, pokazuje kakvu su sposobnost vojne organizacije željele razviti: skratiti vrijeme od zahtjeva za lansiranje do samog lansiranja, koristeći brze komercijalne aranžmane.
U tome se vidi veza između pokušaja sa Super Strypijem i kasnijih pristupa lansiranju. Problem koji je program pokušao riješiti nije nestao kada je raketa doživjela neuspjeh: i dalje postoji potreba da se mali sateliti brzo pošalju u svemir kada to zadatak zahtijeva. Promijenio se način na koji se ta potreba nastoji zadovoljiti. Rješenje više ne zavisi od povratka iste eksperimentalne rakete, nego su komercijalne kompanije postale dio pristupa za hitna lansiranja.
Šta je ostalo nakon leta s Havaja?
Let iz novembra 2015. sažeto pokazuje rizike razvoja novih načina lansiranja. U jednom projektu spojeni su cilj smanjenja troškova, mogućnost nošenja tereta do 300 kilograma, trostepeni dizajn i brza reakcija za potrebe nacionalne sigurnosti. Ipak, let koji je trajao manje od minute prije nego što je završio neuspjehom pokazao je da se takvi ciljevi ne pretvaraju u stvarnu sposobnost samo zato što su ugrađeni u obećavajući dizajn.
Gubitak je ujedno podsjetio da su kockasti sateliti dio šireg sistema, a ne samo mali uređaji koje je lako zamijeniti. Trinaest tereta predstavljalo je različite zadatke: od glavnog satelita za praćenje Zemlje i okoline tokom godine dana, do osam satelita povezanih s NASA-inim eksperimentom i četiri univerzitetska satelita. Njihovo zajedničko lansiranje bilo je efikasno jer su dijelili istu raketu, ali je zbog toga nesreća istovremeno pogodila sve planove.
Najjasnije nasljeđe projekta jeste to što je potreba za brzim lansiranjem ostala prisutna i nakon završetka programa Super Strypi. Raketa je prestala letjeti, ali cilj zbog kojeg je razvijena nastavio se pojavljivati u drugim pristupima, među kojima je i priprema za lansiranje misije uz samo 17 sati najave. Sredstva i način izvođenja tih misija znatno se razlikuju, ali obje se vrte oko istog pitanja: kako brzo prebaciti teret u orbitu kada je brzina važan dio zadatka?
Zaključak
Super Strypi bio je ambiciozan pokušaj da se raketa čiji korijeni sežu u šezdesete godine 20. stoljeća pretvori u trostepenu letjelicu za orbitu, sposobnu da ponese male satelite uz planiranu cijenu od 15 miliona dolara po letu. Probni let na Havajima 3. novembra 2015. završio se rušenjem rakete za manje od minute, a izgubljeno je svih 13 satelita. Sumnja na kvar motora prvog stepena nikada nije potvrđena kao konačan uzrok, a program nije nastavljen. Američke svemirske snage kasnije su se okrenule komercijalnim kompanijama kako bi skratile vrijeme potrebno za pripremu lansiranja; primjer misije Victus Haze pokazao je da ono može iznositi samo 17 sati od obavještenja do lansiranja. Raketa nije ispunila obećanje, ali potreba za brzim pristupom orbiti ostala je važna.