Jednostavno rečeno
NASA želi ponovo poslati ljude na Mjesec i planira to učiniti do kraja 2028. godine, dok Kina planira pokušati doći do njega do kraja 2029. Da bi to uspjelo, NASA mora redovno lansirati rakete i provjeravati kako svemirske letjelice rade zajedno. Uspjeh neće zavisiti samo od datuma nego i od toga može li se svaka naredna misija sigurno nadovezati na prethodnu.
Povratak počinje redovnim lansiranjima
Nakon uspjeha misije Artemis 2, koja je u aprilu 2026. obišla Mjesec, čelnici NASA-e s više samopouzdanja govore o mogućnosti da se astronauti ponovo spuste na njegovu površinu. Ipak, veće samopouzdanje ne znači da je uspjeh zagarantovan. Sljedeća misija neće sletjeti na Mjesec: tokom nje će se u niskoj Zemljinoj orbiti provjeravati kako se letjelica Orion spaja s letjelicama za spuštanje na Mjesec. NASA planira da astronauti pokušaju sletjeti u okviru misije Artemis 4, 2028. godine, dok je Kina kao svoj cilj najavila kraj 2029.
Govoreći o programu, direktor NASA-e Jared Isaacman izdvojio je učestalost lansiranja raketa kao jedno od ključnih pitanja svog plana. Prema njegovom mišljenju, nije dovoljno imati ambiciozan projekat ili napredne letjelice. Agencija bi trebalo da lansira raketu Space Launch System, skraćeno SLS, najmanje jednom godišnje. Letovi s ljudskom posadom u duboki svemir, smatra on, zahtijevaju redovnu praksu, a ne rijetke poduhvate između kojih prolaze duge godine.
Redovno ponavljanje nije samo pitanje organizacije. Svaka misija pruža timovima priliku da koriste sisteme, usklade rad letjelica i zemaljskih ekipa te iskoriste stečeno iskustvo prije nego što pređu na složeniji let. Program s nizom uzastopnih misija traži velika ulaganja u rakete i operativnu infrastrukturu. Zato bi, prema Isaacmanovoj zamisli, redovna lansiranja trebalo da donesu što veću korist od javnog novca i da opravdaju rizike koji prate letove s ljudskom posadom.
Direktor NASA-e ne očekuje da će se agencija vratiti tempu iz prvih godina programa Space Shuttle, kada su se mogle izvesti četiri misije godišnje. Ne smatra ni da će NASA ponoviti obrazac misija Apollo. Ipak, jedno lansiranje godišnje vidi kao prihvatljivi minimum za program koji želi slati ljude daleko od Zemlje. Tako nudi praktično mjerilo napretka programa Artemis: nije dovoljno najaviti cilj na Mjesecu, već treba pokazati da se prema njemu može napredovati redovno.
Misija iz 2027. neće sletjeti na Mjesec
Prema rasporedu koji je predstavio Isaacman, Artemis 3 slijedi nakon leta iz aprila 2026, a njeno lansiranje očekuje se 2027. godine. Riječ je o misiji s ljudskom posadom u nisku Zemljinu orbitu, a ne o letu na površinu Mjeseca. NASA će u toj fazi provjeravati postupke spajanja kapsule Orion s jednom ili objema letjelicama za spuštanje na Mjesec koje razvijaju kompanije SpaceX i Blue Origin. Riječ je o letjelicama Starship i Blue Moon.
Ova provjera važna je zato što predstavlja neophodnu vezu između prevoza posade sa Zemlje i njenog dolaska na Mjesečevu površinu. Letjelica koja prevozi astronaute nije ista ona koja bi ih trebala spustiti na Mjesec, pa je potrebno potvrditi da se letjelice mogu spojiti i raditi prema predviđenim postupcima. Zato Artemis 3 ne treba posmatrati kao pokušaj dolaska na Mjesec, već kao pripremni test koji treba osposobiti program za naredne korake.
Plan je dobio zamah i zahvaljujući misiji Artemis 2, čija je posada u aprilu 2026. obišla Mjesec. Isaacman je rekao da smatra kako je program sada na ostvarivijem putu nego ranije te da je zadovoljan ishodom leta. Međutim, uspjeh jedne misije ne rješava automatski pitanja rasporeda niti potvrđuje da su svi dijelovi budućih misija spremni. Zato čelnik NASA-e ostvareni uspjeh povezuje s potrebom za nastavkom lansiranja, obuke i testiranja, a ne s idejom da je time posao završen.
Zašto se današnja trka razlikuje od programa Apollo?
Nadmetanje Sjedinjenih Američkih Država i Kine podsjeća na trku za Mjesec između SAD-a i Sovjetskog Saveza tokom 1960-ih, ali Isaacman upozorava da poređenje nije potpuno. U vrijeme Hladnog rata Sjedinjene Američke Države, kako je opisao, imale su veliku prednost u računarstvu i nizu drugih tehnoloških oblasti. Danas je, prema njegovom mišljenju, konkurencija izjednačenija, a Kina raspolaže sposobnostima zbog kojih je ozbiljan takmac i ne može se smatrati dalekom od američkog nivoa.
Najavljeni rokovi nisu mnogo udaljeni: Sjedinjene Američke Države planiraju spustiti astronaute na Mjesec krajem 2028, dok Kina kaže da želi izvesti let s ljudskom posadom prije kraja 2029. Isaacman priznaje da bi Kina mogla ostvariti ono što najavljuje. Kao argument navodi da je predstavila letjelice za spuštanje na Mjesec, robotska vozila i svemirska odijela, kao i zamisao o misiji koja bi se oslanjala na dva lansiranja i povezanu ponovnu upotrebu letjelica. Ti elementi, prema njegovim riječima, objašnjavaju zašto NASA kineski rok ne smatra dalekom ili samo hipotetičkom mogućnošću.
Ipak, samo poređenje datuma neće odrediti ishod trke. Let s ljudskom posadom na Mjesec složen je poduhvat koji zavisi od toga mogu li rakete, letjelice, sistemi i postupci uspješno funkcionisati zajedno. Zato se NASA-ino insistiranje na godišnjem lansiranju SLS-a odnosi na očuvanje iskustva i spremnosti, a ne samo na želju da se najavi veći broj letova. Svako kašnjenje u testiranju ili usklađivanju može dodatno opteretiti raspored koji vodi prema planiranom slijetanju 2028. godine.
Ljudsko iskustvo je važan adut programa
Isaacman smatra da se NASA ne može osloniti samo na lekcije iz programa Apollo, jer se misije Artemis po konstrukciji i putanji razlikuju od ranijih letova. Uporedio je Artemis 2 s misijom Apollo 8, a Artemis 3 s misijom Apollo 9, naglašavajući da sličan cilj ne znači i ponavljanje istih planova. Svaka faza ima svoje zahtjeve, a novi program slijedi drugačiji pristup od onog koji je agencija koristila tokom 1960-ih.
Ono što, prema Isaacmanu, povezuje ta dva perioda jesu stručni ljudi u NASA-i i industriji, kao i energija i ambicija koje pokreću rad na velikom projektu. To iskustvo ne vidi se samo u raketi ili kapsuli. Ono se pokazuje i u sposobnosti da se sistemi testiraju, detalji leta pažljivo prate i iz ranijih misija izvuku korisne pouke. Nakon misije Artemis 2, zadatak NASA-e jeste da uspjeh pretvori u iskustvo primjenjivo u misiji Artemis 3, a zatim da ono što nauči iskoristi u pripremama za narednu fazu.
Misija Artemis 4 trebala bi biti pokušaj spuštanja astronauta na Mjesec koji NASA planira za 2028. godinu. Prema tom redoslijedu, posada je 2026. obišla Mjesec, 2027. bi se u Zemljinoj orbiti testiralo spajanje letjelica, a 2028. bi se pokušalo sletjeti na površinu. Taj slijed pokazuje da se do slijetanja ne stiže neposredno nakon leta oko Mjeseca: potrebno je prvo provjeriti nekoliko međukoraka. Ujedno objašnjava zašto Isaacman insistira na najmanje jednom lansiranju godišnje, jer bi duge pauze mogle otežati održavanje spremnosti timova i sistema.
Ulog je veći od zastave na Mjesecu
Za Isaacmana je važnost nadmetanja veća od pitanja koja će država prva stići na Mjesec. Ishod povezuje sa širim položajem Sjedinjenih Američkih Država, povjerenjem u njihove tehnološke sposobnosti i sigurnosne garancije. Kao primjere odluka na koje bi mogao uticati odnos snaga među državama naveo je izbor tehnologija za vještačku inteligenciju, računara, automobila, aviona i brodova. Takva pitanja, prema njegovom viđenju, znače da bi neuspjeh SAD-a da ostvare cilj na Mjesecu mogao imati međunarodne posljedice, a ne predstavljati samo udarac svemirskom programu.
Ovakvo povezivanje pokazuje kako su letovi na Mjesec, pored naučnog istraživanja i simbolike, postali i provjera sposobnosti planiranja, izvođenja i tehnološkog nadmetanja. Ipak, važno je razlikovati političku procjenu jednog zvaničnika od onoga što misije zaista mogu dokazati. Izjave odražavaju NASA-inu procjenu rizika i značaja trke, dok će se o sposobnosti programa suditi prema rezultatima budućih testova i lansiranja te napretku prema cilju za 2028. godinu.
Najavljeni rok sam po sebi ne garantuje da će cilj biti ostvaren. Plan zavisi od uspješnog testa misije Artemis 3 i od toga hoće li NASA i njeni partneri moći nastaviti pripreme za spuštanje astronauta. Otvoreno ostaje pitanje da li će tempo lansiranja koji traži rukovodstvo, uz raspoloživo iskustvo, biti dovoljan da se raspored pretvori u ostvarenje. Odgovor neće dati samo izjave, već sposobnost svake faze da pripremi teren za sljedeću.
Zaključak
NASA se uzda u niz redovnih misija kako bi u okviru programa Artemis 4 ponovo poslala ljude na Mjesec, s ciljem da astronauti slete do kraja 2028. godine. Nakon uspjeha misije Artemis 2 u aprilu 2026, agencija planira da 2027. lansira Artemis 3 i u niskoj Zemljinoj orbiti provjeri spajanje letjelica. Jared Isaacman zalaže se za najmanje jedno lansiranje rakete SLS godišnje. Kina, s druge strane, planira spuštanje astronauta prije kraja 2029. i, prema onome što je predstavio direktor NASA-e, ima letjelice, opremu i plan koji uključuje dva lansiranja. Zato ishod trke neće odrediti samo najavljeni datumi nego i sposobnost obje strane da planove pretvore u uspješne misije koje se nadovezuju jedna na drugu.