Jednostavno rečeno
NASA je 9. novembra 1967. prvi put lansirala ogromnu raketu Saturn V, ali u njoj nije bilo astronauta. Let je pokazao da raketa i novo lansirno mjesto mogu uspješno funkcionisati zajedno. Taj važan test pomogao je NASA-i da se pripremi za kasnije letove ljudi prema Mjesecu, nakon tragedije misije Apollo 1.
Raketa s velikom zadaćom
NASA je 9. novembra 1967. prvi put lansirala raketu Saturn V u okviru misije Apollo 4. Bila je visoka 363 stope, više od Kipa slobode, a projektovana je tako da astronaute, kapsulu i lunarni modul ponese na put prema Mjesecu i nazad. U to vrijeme bila je najveća i najsnažnija raketa na svijetu. Kasnije ju je po veličini i snazi nadmašio SpaceX-ov džinovski svemirski brod Starship.
Takva veličina nije bila sama sebi svrha. NASA-in plan nije podrazumijevao samo slanje male kapsule u svemir nego i letjelicu koja bi ponijela sve dijelove potrebne za misiju na Mjesec. Saturn V bila je teška raketa s tri stepena, koji su se jedan za drugim uključivali tokom uspona. Nije bilo dovoljno osloniti se na nacrte i proračune: NASA je morala ispitati cijelu raketu u stvarnom letu prije nego što u letjelicu pošalje posadu.
Zato je Apollo 4 bio toliko važan. Cilj misije nije bio slijetanje na Mjesec, a u njoj nije bilo astronauta. Umjesto toga, nova raketa prošla je pravi test. Saturn V ponijela je bespilotnu komandnu kapsulu, a let je osmišljen tako da se provjeri rad cijelog sistema. Misija je završena spuštanjem kapsule u Tihi okean. Širi cilj bio je smanjiti razmak između NASA-inih velikih ambicija i onoga što je njena oprema zaista mogla pokazati.
Lansiranje koje je zatreslo okolinu
Samo lansiranje bilo je prizor kakav ljudi u blizini nisu često viđali. Motori su proizveli snažan, zaglušujući udarni talas, čiji se učinci nisu osjetili samo na nebu ni samo oko lansirne rampe. Zatresle su se zgrade udaljene kilometrima, a podrhtavanje tla podiglo je oblak prašine i krhotina oko novog NASA-inog svemirskog centra na Floridi. Uspjeh testa, dakle, nije zavisio samo od toga jesu li se stepeni rakete uključivali kako treba. I infrastruktura oko lansirne rampe morala je izdržati silu ove goleme letjelice.
Misija je trajala 8 sati i 36 minuta. Bespilotna letjelica Apollo nastavila je putovanje, a zatim se spustila u Tihi okean. To je važno jer misija nije bila samo uzbudljiv trenutak polijetanja. NASA je morala provjeriti i putanju kojom je letjelica nastavila nakon napuštanja Zemlje te povratak komandne kapsule po završetku leta. Apollo 4 je tako omogućio da se raketa i letjelica ispitaju zajedno, u okviru jedne misije, umjesto samo kroz odvojene testove.
Raketa je poletjela iz lansirnog kompleksa 39, na mjestu koje se danas zove Svemirski centar Kennedy. NASA je taj kompleks izgradila za pripreme misija Apollo, ali s njega ranije nije bila lansirana nijedna raketa. Zato je Apollo 4 bio dvostruki test: prvi let rakete Saturn V i prva stvarna upotreba novog mjesta namijenjenog misijama koje će ljude poslati prema Mjesecu. Prema tadašnjim NASA-inim izvještajima, lansiranje i rad svih stepeni odvijali su se prema planu.
Uspjeh nakon mjeseci žalosti
Okolnosti u kojima je misija izvedena bile su sve samo ne uobičajene. Dana 27. januara 1967. godine, nekoliko mjeseci prije lansiranja Apolla 4, astronauti misije Apollo 1 Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffee poginuli su na lansirnoj rampi. Tokom zemaljskog testa izbio je požar u komandnoj kapsuli, pa su se pripreme za program Apollo suočile s teškim gubitkom. Nakon takve tragedije, slanje nove posade u svemir nije se moglo smatrati rutinskim korakom. Ni uspjeh rakete nije bio zagarantovan samo zato što su na njenom razvoju radili godinama.
U takvoj atmosferi, bespilotni let imao je značaj koji je nadilazio prikupljanje podataka o radu rakete. NASA je mogla provjeriti svoj novi sistem, a da astronaute ne izloži opasnosti tokom njegovog prvog leta. Nakon lansiranja, Werner von Braun, direktor Marshallovog centra za svemirske letove u Huntsvilleu, opisao je izvedbu kao izuzetno preciznu. Posebno je istakao tačno vrijeme polijetanja i rad stepeni rakete. To nije bila samo pohvala uspješnom lansiranju nego i potvrda da je veoma složen sistem položio svoj prvi cjeloviti ispit.
George Mueller, tadašnji pomoćnik direktora NASA-e za svemirske letove s ljudskom posadom, smatrao je da je misija povećala povjerenje javnosti u sposobnost agencije da vodi ogroman istraživački i razvojni projekat kakav dotad nije postojao u zapadnom svijetu. Važnost te procjene leži u tome što Apollo nije bio samo pojedinačna misija jedne rakete. Bio je to širok projekat koji je zahtijevao usklađivanje rakete koja nosi letjelicu, svemirske letjelice, novog lansirnog mjesta i niza uzastopnih misija. Uspješan test bio je praktičan znak da se različiti dijelovi tog projekta počinju povezivati u funkcionalnu cjelinu.
Od leta bez posade do putovanja na Mjesec
Apollo 4 pokazao je da Saturn V može uspješno izvesti svoj prvi let, ali nije označio kraj testiranja niti je odmah doveo do slijetanja na Mjesec. Naredne godine druga raketa Saturn V ponijela je misiju Apollo 8, u kojoj su prvi astronauti programa Apollo otputovali prema Mjesecu. Nakon toga su se i naredne misije programa Apollo oslanjale na istu raketu. Saturn V je tako od projekta koji još nije bio ispitan u cjelini postala sredstvo kojim su astronauti programa odlazili na putovanja prema Mjesecu.
Dvije godine nakon prvog leta, u julu 1969. godine, Saturn V ponijela je astronaute misije Apollo 11, koja je ostvarila prvo slijetanje ljudi na Mjesec. To ne znači da je Apollo 4 sam omogućio slijetanje niti da je jedan test uklonio sve rizike. Ipak, uspjeh misije bio je ključna karika u nizu priprema. Iz inženjerske perspektive, putovanje na Mjesec koje pamti cijeli svijet počelo je dokazom da raketa koja će ponijeti posadu može poletjeti i obaviti svoj zadatak.
Apollo 4 je provjerio i mogućnost da novo lansirno mjesto postane glavni centar za američke svemirske letove s ljudskom posadom. Kompleks 39 bio je dio priprema za misije koje su nadilazile uobičajena lansiranja i pružio je prostor za NASA-in lunarni program. U novembru 1967. ta je mogućnost još bila obećanje koje je trebalo potvrditi. Uspješan let rakete Saturn V s tog mjesta pretvorio je novi kompleks, s kojeg ranije nije poletjela nijedna raketa, u funkcionalan dio plana Apollo.
Zašto je Apollo 4 ostao prekretnica?
Ovu misiju možemo posmatrati iz tri međusobno povezana ugla. Prvo, bio je to prvi let rakete Saturn V, koja je NASA-i bila potrebna za ostvarenje plana odlaska na Mjesec. Drugo, misijom je provjereno nošenje bespilotne letjelice Apollo i uspješan završetak leta koji je trajao 8 sati i 36 minuta, sve do povratka u Tihi okean. Treće, potvrđena je spremnost lansirnog kompleksa 39, s kojeg ranije nije bila lansirana nijedna raketa. Spoj svih tih provjera u jednoj misiji učinio je Apollo 4 prekretnicom na putu NASA-e prema Mjesecu.
Let pokazuje i kako se velika svemirska dostignuća ostvaruju korak po korak. Prvi test nije slao astronaute niti mu je cilj bio slijetanje na Mjesec, a to se od njega nije ni očekivalo. Zadatak mu je bio da ispita ono što ranije nije bilo provjereno i smanji sumnje u pouzdanost važne rakete i novog lansirnog mjesta. Cilj je ostvaren: raketa je poletjela na vrijeme, obavila planirane zadatke, a komandna kapsula na kraju se vratila u okean.
Vrijedi se prisjetiti i dva prizora koja obilježavaju priču o programu Apollo: tragedije misije Apollo 1 na testnoj rampi u januaru i uspjeha bespilotnog Apolla 4 u novembru iste godine. Drugi događaj ne može izbrisati prvi niti dokazuje da su svemirski letovi s ljudskom posadom postali bezopasni. Ipak, pokazuje kako je NASA nastavila rad na programu Apollo i kako su bespilotni testovi pomogli da se izgradi povjerenje prije nego što astronauti preuzmu zadatak. Raketa Saturn V bila je važan dio te promjene, a ne samo njen simbol.
Zaključak
Saturn V, visoka 363 stope, poletjela je 9. novembra 1967. na svom prvom letu u okviru misije Apollo 4. Lansiranje je izazvalo udarni talas i zatreslo zgrade udaljene kilometrima, ali je testna misija protekla prema planu. Raketa je ponijela bespilotnu komandnu kapsulu, let je trajao 8 sati i 36 minuta, a kapsula se na kraju spustila u Tihi okean. Provjeren je i novi lansirni kompleks 39 na Floridi. Nekoliko mjeseci nakon tragedije Apolla 1, ovaj uspjeh dao je NASA-i važnu osnovu za naredne misije. Godinu kasnije poletio je Apollo 8, a u julu 1969. godine Saturn V ponijela je astronaute Apolla 11 na prvo slijetanje ljudi na Mjesec. Apollo 4 nije bio let na Mjesec, ali je pokazao da se put do njega može pažljivo ispitati i ostvariti.