Jednostavno rečeno
Dvoje ljudi može čuti isti opis liječenja, a ipak ga razumjeti različito i donijeti različitu odluku. Istraživanje Univerziteta u Tokiju pokazalo je da su neki učesnici s autizmom na odluku više uticali pozitivno ili negativno sročeni opisi nego brojčana procjena uspjeha. Zato je važno jasno objasniti brojke i provjeriti kako ih je osoba razumjela.
Kada ista riječ ne znači svima isti procenat
U važnoj medicinskoj odluci riječi poput „vjerovatno“ i „malo vjerovatno“ mogu poslužiti kao kratki opisi šanse za uspjeh ili neuspjeh. Ali one ne predstavljaju unaprijed određen broj. Slušalac može razumjeti riječ drugačije nego što je ljekar namjeravao, a sam ton izraza može uticati na preporuku čak i kada obje osobe govore o istoj vjerovatnoći. Upravo taj odnos između riječi i brojki proučavali su istraživači sa Univerziteta u Tokiju. Njihov rad objavljen je 1. oktobra 2026. u časopisu „Psychonomic Bulletin & Review“.
Kada ista riječ ne označava isti procenat
Vjerovatnoće su dio mnogih svakodnevnih odluka: od procjene koristi lijeka do razumijevanja vremenske prognoze ili poređenja finansijskih mogućnosti. Mogu se izraziti tačnim brojem, na primjer šansom za uspjeh od 30%, ili riječima, kao što su „moglo bi uspjeti“ i „malo je vjerovatno da će uspjeti“. Broj daje vrijednost koju je moguće uporediti, dok riječi ostavljaju mnogo prostora za lično tumačenje.
Jedna osoba može pomisliti da „moguće“ znači malu šansu, dok druga isti izraz može shvatiti kao znak da je uspjeh sasvim realan, pa čak i vjerovatan. To ne znači nužno da jedna od njih ne razumije jezik. Riječi koje svakodnevno koristimo jednostavno ne određuju precizne matematičke granice. Razlika u tumačenju može biti važna kada se razgovara o liječenju ili pristanku na medicinski postupak: pacijent i ljekar mogu koristiti isti izraz, a pritom zamišljati različite vjerovatnoće.
Istraživački tim proučavao je dva povezana koraka. Prvo, kako osoba pretvara riječi koje opisuju vjerovatnoću u brojčanu procjenu u svojoj glavi; zatim, kako se tom procjenom, zajedno sa samim izrazom, služi pri donošenju odluke. Istraživači su željeli utvrditi da li osobe s poremećajem iz spektra autizma i osobe bez njega obrađuju takve informacije na isti način. Pritom su uzeli u obzir i mogućnost da razlike među pojedincima unutar svake grupe budu velike.
Izmišljeni izbor liječenja migrene
Istraživači su koristili zamišljenu situaciju nalik odlukama iz svakodnevnog života. Učesnici su trebali zamisliti da blizak prijatelj razmišlja o skupom liječenju hronične migrene te procijeniti koliko bi mu preporučili to liječenje na osnovu ljekarove procjene ishoda. Nisu birali stvarno liječenje niti davali pravu medicinsku preporuku. Cilj je bio da se izmjeri kako reaguju na informacije o mogućnosti uspjeha.
Način predstavljanja očekivanog ishoda mijenjao se tokom zadatka. U nekim slučajevima rezultat je bio prikazan određenim procentom, na primjer šansom za uspjeh liječenja od 30%. U drugim slučajevima korišteni su izrazi različitog tona: pozitivniji, poput tvrdnje da je uspjeh moguć, ili negativniji, poput tvrdnje da uspjeh nije vjerovatan. Nakon toga istraživači su tražili od učesnika da procijene koji brojčani procenat povezuju sa svakim od tih izraza.
Takav pristup omogućio je da se razdvoje dvije stvari koje se u običnom razgovoru mogu pomiješati. Prva je broj koji slušalac misli da određeni izraz predstavlja. Druga je uticaj pozitivnog ili negativnog tona izraza na odluku o tome da li nešto preporučiti. Ako dvoje učesnika nekom izrazu pripišu sličnu brojčanu vrijednost, ali zbog načina na koji je sročen donesu različite odluke, to upućuje na to da odluka ne zavisi samo od računanja.
Ko je učestvovao i kako je odabran uzorak?
Istraživanje se sastojalo od dva eksperimenta, a analizom je obuhvaćeno ukupno 138 odraslih učesnika. U konačnim rezultatima prvog eksperimenta bilo je 48 osoba s dijagnozom poremećaja iz spektra autizma i 41 osoba bez tog poremećaja. Drugi eksperiment koristio je nezavisan uzorak od 49 učesnika bez autizma. Tako je u oba eksperimenta učestvovalo 90 osoba bez autizma, uz 48 učesnika s autizmom.
Ovi podaci objašnjavaju zašto se u opisima istraživanja ponekad navode različiti brojevi. Ukupno ih je bilo 138, ali taj broj obuhvata učesnike iz dva eksperimenta: u prvom su bile dvije grupe za poređenje, a u drugom je uključen nezavisan uzorak osoba bez autizma. Eksperiment nije bio test inteligencije niti procjena sposobnosti neke određene osobe da donosi odluke. Istraživači su nastojali razumjeti obrasce koji se javljaju kada se slične vjerovatnoće predstave različitim riječima i brojevima.
Istraživanje su vodili Hideto Honda, Hirokazu Komazaki i profesor Kazuhiro Ueda sa Fakulteta za diplomske studije umjetnosti i nauka Univerziteta u Tokiju. Tim je koristio hijerarhijsku Bayesovu analizu, a zatim grupisao slične odgovore. Jednostavnije rečeno, te metode pomogle su da se procijeni koliki uticaj riječi i brojevi imaju na izbore učesnika, a potom da se pronađu grupe ljudi sa sličnim obrascima odgovaranja.
Tri načina na koja ljudi procjenjuju neizvjesnost
Rezultati nisu pokazali jedan obrazac koji bi sve učesnike s autizmom razlikovao od svih učesnika bez autizma. Umjesto toga, izdvojila su se tri opšta načina na koja ljudi povezuju značenje izraza s brojčanom vjerovatnoćom koju on može nagovijestiti. U grupi koju je snažnije usmjeravao pozitivan ili negativan ton riječi bilo je više učesnika s autizmom. U drugoj grupi, gdje je brojčana procjena imala izraženiju ulogu, bilo je više učesnika bez autizma. Treći obrazac obuhvatio je ljude iz obje grupe.
Kod prvog obrasca preporuka se vidljivo mijenjala u zavisnosti od toga je li ishod opisan ohrabrujuće ili obeshrabrujuće. Brojčana procjena koju je osoba izvela iz riječi imala je nešto manju ulogu. Zbog toga ista šansa možda neće izazvati istu reakciju ako se predstavi pozitivnim ili negativnim izrazom. Način na koji su informacije sročene može snažno uticati na utisak i izbor.
Kod drugog obrasca čini se da je najvažnije bilo ono što osoba zaključi o brojčanoj vjerovatnoći. Ako iz izraza razumije da su šanse za uspjeh male, ta procjena je snažnije povezana s njenom preporukom nego činjenica da je izraz formulisan pozitivno ili negativno. To ne znači da jezik na nju uopće ne utiče, nego da je brojčano značenje koje je izvela imalo veću ulogu u njenoj odluci tokom zadatka.
U trećem obrascu uticaj je bio podijeljen između dva faktora: brojčane vjerovatnoće koju izraz sugeriše i načina na koji je sročen. Ova mješovita grupa pokazuje da se ljudi ne mogu jednostavno podijeliti u dvije nepromjenjive kategorije, kao ni da dijagnoza autizma sama po sebi predviđa kako će reagovati svaki pojedinac. U ovoj grupi bili su i učesnici s autizmom i oni bez njega, što ukazuje na važnost individualnih razlika.
Brojevi koje učesnici povezuju s riječima
Istraživači su utvrdili i da su učesnici s autizmom različitim izrazima za vjerovatnoću pridruživali brojčane procjene koje su međusobno bile manje različite nego procjene učesnika bez autizma. Drugim riječima, razmak između procenata koje su povezivali s različitim izrazima uglavnom je bio manji. To ne znači da su svi učesnici s autizmom razumjeli riječi na isti način niti da nam rezultat sam po sebi otkriva kako je razmišljala svaka pojedinačna osoba. Riječ je o opštoj razlici uočenoj u podacima dvije grupe.
Posebno je zanimljivo to što manja razlika između brojčanih procjena nije spriječila da formulacija utiče na odluku. Osoba može različitim izrazima pripisati slične procente, a ipak promijeniti stav kada se ton opisa pomjeri od ohrabrujućeg prema obeshrabrujućem. Zato pitanje „Koliku vrijednost ima ova riječ?“ nije dovoljno da bismo razumjeli izbor. Važno je i pitati: „Kako je način na koji je to rečeno uticao na moje viđenje ishoda?“
Ovaj nalaz ne treba tumačiti kao sveobuhvatan opis osoba s poremećajem iz spektra autizma niti kao pravilo koje važi u svakoj situaciji. Među učesnicima se pojavilo više obrazaca, a jedna grupa obuhvatala je i osobe s autizmom i osobe bez njega. Zato je važno biti oprezan kada se prosječni rezultati istraživanja primjenjuju na pojedinca i pitati samu osobu šta je razumjela i šta je uticalo na njenu odluku.
Šta nalazi znače za razgovor u ordinaciji?
Zamislite da ljekar opiše šansu za uspjeh liječenja kao 30%. Ako isti procenat jednom predstavi kao „moguću“ šansu, a drugi put kaže da je uspjeh „malo vjerovatan“, pacijent može steći različit utisak iako se osnovni broj nije promijenio. Rezultati ukazuju na to da neke osobe, čije su odluke osjetljive na način formulacije, mogu tim razlikama u riječima pridati veću težinu nego brojčanoj procjeni koju su iz njih izvele.
Ovaj nalaz ne znači da riječi treba izbaciti iz medicinskog razgovora niti da će sami brojevi riješiti sve probleme. Procenat može biti teško razumjeti ako se navede bez konteksta: s čim se poredi šansa za uspjeh? Na kojoj grupi pacijenata se zasniva? Koji se ishod smatra uspjehom? Praktična pouka zato je da broj treba povezati s jasnim objašnjenjem, a ne da jedan način komunikacije zamijeni drugi.
Ljekar, na primjer, može navesti procenat, a zatim objasniti šta on znači u konkretnom slučaju, koliko je pouzdana procjena i koje druge koristi i rizike treba uzeti u obzir. Potom može pitati pacijenta kako je razumio vjerovatnoću ili ga zamoliti da svojim riječima objasni šta je zaključio. Takav razgovor može otkriti nesporazum, umjesto da se sve završi kratkim pitanjem je li informacija bila jasna.
Isti princip može biti koristan i izvan zdravstva. Nastavnici i drugi koji objašnjavaju neizvjesne informacije mogu jasnije reći šta misle, ne oslanjati se samo na riječi čije značenje može biti neodređeno i provjeriti je li sagovornik razumio poruku. Istraživanje ne propisuje jednu formulaciju koju svi treba da koriste. Ono skreće pažnju na to da izraz koji govorniku djeluje jasan možda ne znači isto i osobi koja ga sluša.
Na koja pitanja eksperiment nije odgovorio?
Rezultati opisuju obrasce odgovaranja u zamišljenom zadatku, ali ne utvrđuju tačan psihološki razlog zbog kojeg se neko našao u jednom obrascu, a ne u drugom. Istraživači su naveli nekoliko mogućnosti koje vrijedi dalje proučiti, uključujući način na koji osoba zaključuje šta se podrazumijeva u svakodnevnom jeziku i količinu mentalnog napora potrebnu za obradu informacija u datoj situaciji. Međutim, studija ne dokazuje da je jedan određeni faktor uzrok rezultata.
Zamišljena odluka o liječenju prijatelja nije isto što i stvarna odluka o vlastitom zdravlju. U stvarnoj situaciji mogu biti važni i ranija iskustva, zdravstveno stanje, strahovi i način na koji ljekar objašnjava mogućnosti. Zato je tim pozvao na dodatna istraživanja, uključujući praćenje učesnika tokom vremena i kognitivne testove koji bi pomogli da se objasne mehanizmi u pozadini razlika. Važno je razlikovati ono što je zadatak zaista pokazao od pitanja na koja tek treba odgovoriti.
Rad o razumijevanju verbalnih i brojčanih informacija o vjerovatnoći te donošenju odluka kod osoba s poremećajem iz spektra autizma i osoba bez njega objavljen je u časopisu „Psychonomic Bulletin & Review“. Njegov digitalni identifikator je 10.3758/s13423-026-03032-0. Istraživanje je podržano japanskim naučnim grantovima JP22H03911 i JP25H01131.
Zaključak
Istraživanje Univerziteta u Tokiju pokazuje da opis vjerovatnoće riječima nije neutralna zamjena za brojčani podatak: pozitivan ili negativan ton može uticati na odluku čak i kada osoba ima brojčanu procjenu šanse. Među učesnicima su se izdvojila tri obrasca: jedan je bio osjetljiviji na način na koji je opis sročen, drugi se više oslanjao na brojčanu procjenu, a treći je uzimao u obzir oba faktora. U više od jednog obrasca bili su i učesnici s autizmom i oni bez njega. Rezultate ne treba pripisivati svakoj osobi, ali oni pokazuju zašto je važno objasniti procente i njihov kontekst, a zatim kroz razgovor provjeriti je li poruka zaista jasno prenesena.