Jednostavno rečeno
Neki ljudi mogu jasno zamisliti lice, mjesto ili prizor, dok drugi u mislima ne vide nikakvu sliku. Između tih krajnosti postoji mnogo različitih iskustava. To je povezano s načinom na koji mozak radi, ali ne znači da su ljudi koji ne zamišljaju slike manje kreativni.
Širok raspon, a ne podjela na dvije vrste
Kada neko pokušava prisjetiti se lica prijatelja ili zamisliti plažu koju je ranije posjetio, može imati osjećaj kao da pred sobom vidi unutrašnji prizor. Drugi, koliko god se trudili, ne uspijevaju stvoriti nikakvu sliku u mislima. Nije riječ samo o različitom načinu opisivanja ili slabijem pamćenju: ljudi se zaista razlikuju po sposobnosti stvaranja mentalnih slika. Kod nekih ta sposobnost gotovo potpuno izostaje, dok su kod drugih zamišljeni prizori toliko jasni da podsjećaju na ono što vide očima.
Istraživači nazivom afantazija opisuju odsustvo sposobnosti stvaranja mentalnih slika, a izrazom hiperfantazija označavaju krajnost u kojoj su unutrašnje slike izuzetno žive i jasne. Ipak, ta dva pojma ne označavaju dvije odvojene grupe između kojih se nalaze svi ljudi. Većina se nalazi negdje između, a jasnoća zamišljenih slika razlikuje se od osobe do osobe.
Neko može zamisliti oblik nekog predmeta, ali ne i njegove sitne pojedinosti. Druga osoba možda može prizvati boje i mnogo preciznije detalje. Zato jednostavan odgovor poput „Mogu zamišljati“ ne govori dovoljno o tome kako neko zaista doživljava mentalne slike. Ta sposobnost nije poput prekidača koji je ili uključen ili isključen: razlikuje se po snazi, jasnoći i tome koliko su slike prisutne u svijesti.
Ove razlike podsjećaju nas da ljudi ne razmišljaju svi na isti način. Neki se pri prisjećanju prizora u velikoj mjeri oslanjaju na unutrašnje slike, dok drugi možda uopće ne koriste takav svjesni prikaz. Odsustvo slike ne treba miješati s odsustvom same misli. Čovjek može znati o čemu želi razmišljati ili se nečega sjećati, a da mu se pritom u mislima ne pojavi vidljiv prizor.
Šta se događa u mozgu?
Slike koje stvaramo u mislima povezane su s vidnom korom, dijelom mozga koji ima važnu ulogu u obradi onoga što vidimo. Istraživačka zapažanja ukazuju na opću obrnutu povezanost između veličine primarne vidne kore i snage takozvanog unutrašnjeg oka: razlike u veličini tog područja povezane su s razlikama u živosti zamišljenih prizora. Međutim, uzrok te veze još nije razjašnjen. Ovo je nalaz o povezanosti, ali sam po sebi ne objašnjava u potpunosti kako nastaje zamišljanje.
Osim veličine, važna bi mogla biti i reakcija moždanih ćelija na podražaje. Istraživači tu spremnost na reagovanje nazivaju kortikalnom podražljivošću, odnosno stepenom u kojem nervne ćelije odgovaraju na signale. U eksperimentima koje su proveli Joel Pearson i njegove kolege, rezultati su pokazali da se promjenom električne aktivnosti vidne kore može pojačati ili oslabiti snaga mentalnih slika. Njihova studija objavljena je 2020. godine u časopisu eLife.
Ovaj nalaz važan je zato što ide dalje od samog zapažanja da su zamišljanje i rad mozga povezani. Nakon što je promijenjena aktivnost vidnog područja, promijenila se i snaga zamišljanja. To ukazuje na to da način na koji to područje reaguje zaista utiče na mentalno iskustvo. Ipak, eksperiment sam ne daje odgovore na sva pitanja o razlikama među ljudima. Ne objašnjava ni zašto se neki rode s vrlo slabom sposobnošću stvaranja mentalnih slika, dok drugi mogu zamišljati izuzetno jasne prizore.
Zašto se unutrašnje oko razlikuje od osobe do osobe?
Istraživači još nemaju cjelovito objašnjenje uzroka afantazije i hiperfantazije. Prema nekim izvještajima, povreda glave može promijeniti sposobnost osobe da stvara mentalne slike. Neki ljudi opisali su i promjene koje povezuju s upotrebom halucinogenih supstanci, ali takva zapažanja sama po sebi ne pružaju čvrst dokaz o određenom mehanizmu. Neki istraživači smatraju i da se sposobnost zamišljanja može mijenjati s godinama, no to pitanje tek treba bolje razumjeti.
Afantazija se ponekad javlja kod više članova iste porodice, što otvara mogućnost da na nju djelimično utiču nasljedni faktori. Ipak, pojava u jednoj porodici sama po sebi ne otkriva koji su geni ili procesi odgovorni. Ne objašnjava ni zašto neko može odrastati bez svjesnih mentalnih slika, dok druga osoba ima izrazito snažnu sposobnost vizuelnog zamišljanja. Porijeklo ovih razlika među ljudima i dalje je, u važnim aspektima, zagonetka.
Ostaje i pitanje: stvaraju li osobe s afantazijom zaista sasvim odsutne unutrašnje slike ili se neke slike ipak javljaju, ali ih osoba ne prepoznaje kao svjesne prizore? Tu je razliku teško utvrditi jer naučnici ne mogu direktno pitati mozak šta osoba doživljava. Umjesto toga oslanjaju se na njen vlastiti opis i na testove koji mjere različite strane iskustva.
Suprotna krajnost, hiperfantazija, još je manje istražena. Pearson opisuje ljude koji kažu da u mislima mogu ponovo pogledati film kao da ga gledaju na ekranu. Međutim, nije lako pronaći osobe s takvom sposobnošću i uključiti ih u laboratorijska istraživanja. Zbog nedostatka učesnika teško je stvoriti potpunu naučnu sliku o ljudima čije su mentalne slike najjasnije.
Kako naučnici mjere sliku koju niko drugi ne može vidjeti?
Razlike u vizuelnom zamišljanju bilježe se barem od 19. stoljeća. Tokom 1880-ih, engleski naučnik Francis Galton zatražio je od 100 muškaraca da zamisle nešto poznato, poput stola za doručak, a zatim opišu osobine slike koja im se pojavila u mislima. Među pitanjima je bilo i koliko je ta slika jasna i upečatljiva. Galton je naveo da neki učesnici nisu mogli stvoriti takvu mentalnu sliku.
Od tada su razvijeni novi načini mjerenja, ali osnovni problem nije nestao: riječ je o ličnom iskustvu, a ljudi mogu različito razumjeti pitanja ili različito opisivati ono što se događa u njihovim mislima. Zato se istraživači ne oslanjaju na samo jednu metodu. Umjesto toga ispituju različite pristupe koji povezuju odgovore učesnika s pokazateljima koje je moguće pratiti u tijelu.
Jedan pristup koristi pojavu koja se naziva takmičenje između očiju. Kada se svakom oku prikaže drugačiji uzorak, ta se dva prizora nadmeću za prevlast u svijesti. Tokom testa osoba prije prikazivanja zamisli jedan od uzoraka. Nakon toga je vjerovatnije da će u njenom doživljaju prevladati uzorak koji je zamislila. Tako se uticaj zamišljene slike može procijeniti na osnovu onoga što osoba kasnije vidi, a ne samo na osnovu njenog opisa.
Drugi testovi prate tjelesne reakcije povezane s onim što osoba zamišlja. Zjenica se, na primjer, može promijeniti kada neko razmišlja o nečemu veoma svijetlom, a provodljivost kože može se promijeniti dok zamišlja zastrašujuću situaciju, poput peraja ajkule koja se kreće kroz vodu u blizini te osobe. Takve reakcije ne otkrivaju doslovno sadržaj misli, ali pomažu da se ispita izaziva li mentalna slika fiziološki odgovor i koliko je taj odgovor snažan.
Istraživači su počeli koristiti i funkcionalnu magnetnu rezonancu te računarske algoritme kako bi pokušali zaključiti šta se događa u nečijim mislima. Algoritam se može obučiti na osnovu obrazaca moždane aktivnosti dok osoba gleda neki simbol ili slovo. Zatim se provjerava može li prepoznati obrazac kada osoba taj simbol zamišlja, a ne vidi ga pred sobom. I dalje je riječ o procjeni na osnovu obrazaca, a ne o neograničenom prozoru u nečije misli.
Ne postoji jedan test koji može donijeti konačan sud o sposobnosti neke osobe. Upitnik o živosti mentalnih slika može pomoći u procjeni ličnog iskustva, ali ne predstavlja konačnu dijagnozu. Mjerenje je pouzdanije kada se uporede rezultati različitih metoda, uz svijest o tome da su lični iskaz, tjelesna reakcija i moždana aktivnost povezani, ali ne predstavljaju isto.
Zamišljanje nije uslov za kreativnost
Možda se čini logičnim da će osobe koje ne mogu vidjeti slike u mislima imati poteškoća s umjetnošću ili inovacijama. Ipak, odsustvo vizuelnog zamišljanja ne znači nužno i odsustvo kreativnosti. Poznati umjetnici i autori animiranih filmova govorili su da ne razmišljaju pomoću slika. Među njima su Ed Catmull, jedan od osnivača kompanije Pixar, i Glen Keane, koji je radio na animiranim filmovima kompanije Disney. Njihovi primjeri pokazuju da stvaranje vizuelnih djela ne zahtijeva da ih autor u mislima doživljava na isti način kao drugi ljudi.
Važno je i to što vizuelno zamišljanje može uticati na način donošenja odluka, ali ne određuje unaprijed kakvu će odluku neko donijeti. Osoba koja zamišlja skok bungee konopcem s velike visine može u mislima prizvati osjećaj koji očekuje. To može uticati na njenu želju da pokuša ili na procjenu rizika. Osoba koja ne stvara unutrašnji vizuelni prizor možda će o tom pitanju razmišljati na drugačiji način. To ne znači da će jedna od njih uvijek izabrati mudrije, nego da se njihov put do odluke može razlikovati.
Žive mentalne slike mogu imati i snažan emocionalni učinak. Kada neko u pojedinostima zamisli uznemirujuću situaciju, tijelo i emocije mogu reagovati kao da je taj događaj bliži nego što zaista jeste. Jedno moguće objašnjenje jeste da mentalna slika može pokrenuti druge reakcije u mozgu koje su povezane s onim što se događa pred osobom, iako zamišljeni prizor ne postoji u njenom okruženju.
Snažnije mentalne slike povezane su i s većom vjerovatnoćom da osoba nakon traumatičnog događaja doživi anksioznost ili posttraumatski stresni poremećaj. To treba razumjeti kao uočenu povezanost, a ne kao dokaz da snažno zamišljanje samo po sebi uzrokuje ta stanja ili da će ih doživjeti svako ko ima jasne mentalne slike. Ipak, nalaz skreće pažnju na to da sposobnost koja unutrašnji prizor čini prisutnijim može pojačati i uticaj uznemirujućih sjećanja ili očekivanja.
Zaključak
Sposobnost stvaranja mentalnih slika proteže se duž širokog raspona: kod nekih ljudi slike gotovo sasvim izostaju, kod drugih su izuzetno žive, a većina se nalazi između tih krajnosti. Ta sposobnost povezana je s vidnom korom i načinom na koji ona reaguje, ali razlozi individualnih razlika još nisu u potpunosti razjašnjeni. Budući da je riječ o unutrašnjem iskustvu, njegovo mjerenje zahtijeva više od jednog pitanja ili testa.
Način na koji neko zamišlja ne određuje njegovu vrijednost ni sposobnost da bude kreativan. Afantazija ne sprečava nužno stvaralaštvo, a snažno vizuelno zamišljanje može uticati na emocije i procjenu rizika, ali ne određuje ishod. Osobe koje žele bolje upoznati vlastito iskustvo mogu isprobati upitnik o živosti mentalnih slika, imajući na umu da njegov rezultat nije konačan sud. Ljudi mogu razmišljati na veoma različite načine čak i kada pokušavaju zamisliti istu stvar.