Jednostavno rečeno
Godine 1969. astronauti misije Apollo 12 sletjeli su na Mjesec blizu stare robotske letjelice. Pregledali su je i donijeli na Zemlju njene dijelove, ali i 75 funti mjesečevih stijena. Misija je pokazala da astronauti mogu sletjeti na unaprijed odabrano mjesto i tamo obaviti naučna istraživanja, a ujedno i koliko su važni dobra priprema i poznavanje letjelice.
Apollo 12 nije bila samo ponavljanje misije Apollo 11. Njome je provjereno mogu li ljudi odabrati određeno mjesto na Mjesecu, stići do njega i obaviti istraživanja koja su naučnici planirali. Misija je lansirana 14. novembra 1969. i bila je druga misija u programu Apollo u kojoj su astronauti sletjeli na Mjesec. Apollo 11 je dokazala da je put do Mjeseca moguć, a Apollo 12 otvorila je novo pitanje: mogu li astronauti sletjeti blizu mjesta koje su naučnici unaprijed odabrali, a zatim ga istražiti na terenu?
Iz orbite na površinu Okeana oluja
Posadu misije činila su tri astronauta: Pete Conrad, komandant leta; Alan Bean, pilot lunarnog modula kojim su stigli do površine; i Richard Gordon, pilot komandnog modula. Gordon je ostao u letjelici koja je kružila oko Mjeseca, dok su se Conrad i Bean spustili na njegovu površinu. Takva podjela uloga bila je dio plana: jedan član posade ostao je u orbiti, a druga dvojica obavila su slijetanje i istraživanje.
Astronauti su stigli u područje poznato kao Okean oluja, prostranu mjesečevu ravnicu. Važno je bilo to što nisu sletjeli na proizvoljno mjesto, daleko od cilja zanimljivog naučnicima. Misija je bila usmjerena prema području blizu robotske letjelice Surveyor 3. Tako je i samo mjesto slijetanja postalo dio naučnog plana, a ne tek sigurna površina na koju je trebalo spustiti letjelicu. Astronauti su trebali raditi na lokaciji na kojoj bi mogli proučiti kako dug boravak u mjesečevom okruženju utiče na opremu, ali i prikupiti uzorke tla.
Cilj na Mjesecu čekao je više od dvije godine
Surveyor 3 bila je letjelica bez posade koja je sletjela na Mjesec više od dvije godine prije dolaska Apolla 12. Naučnici su željeli saznati šta im dijelovi letjelice vraćeni na Zemlju mogu otkriti o uslovima kojima je bila izložena tokom tog vremena. Zato su astronauti otišli do nje i pregledali je, a zatim prikupili njene dijelove i uzorke kako bi ih vratili na Zemlju. To nije bila simbolična posjeta starom objektu, nego prilika da se ispita šta se dogodilo s materijalom napravljenim na Zemlji nakon dugog izlaganja mjesečevom okruženju.
Ovaj korak bio je značajan zbog mogućnosti koje pruža istraživanje na samom mjestu. Robotska letjelica može slati podatke s udaljene lokacije, ali astronauti koji se nađu pored nje mogu je pregledati, neposredno rukovati njenim dijelovima i prikupiti fizičke uzorke. Apollo 12 tako je postala praktičan test sposobnosti misije s ljudskom posadom da stigne do unaprijed odabrane mete. Vrijednost slijetanja nije se svodila samo na dokaz da letjelica može sigurno stići na Mjesec. Misija je pokazala i da se slijetanje može dovoljno precizno usmjeriti kako bi astronauti posjetili konkretan naučni cilj.
Od vulkanskih stijena do historije mjesta
Conrad i Bean obavljali su naučna istraživanja na površini i prikupili ukupno 75 funti mjesečevih stijena. Većina uzoraka bila je bazalt, vrsta stijene koja nastaje kada se rastopljena stijena ohladi. Ti uzorci naučnicima pomažu da razumiju područje na kojem su astronauti sletjeli, umjesto da se oslanjaju samo na posmatranja iz daljine. Stijene imaju fizička svojstva koja se mogu analizirati i međusobno upoređivati, pa geolozima pružaju neposredan uvid u historiju tog mjesta.
Prikupljene bazaltne stijene pokazale su da je područje slijetanja Apolla 12 starije od 3 milijarde godina. Misija, dakle, nije samo donijela uspomene s Mjeseca već i materijal koji je pomogao da se odredi starost područja s kojeg potiče. Šire gledano, poznavanje starosti i osobina stijena omogućava da se različiti dijelovi Mjesečeve površine smjeste u dugu vremensku priču. To pomaže naučnicima da pokušaju rekonstruisati faze nastanka i razvoja Sunčevog sistema. Kada geolozi unaprijed odaberu mjesto slijetanja, uzorke mogu povezati s poznatom lokacijom, a veza između stijene i njenog porijekla ključna je za razumijevanje onoga što nam ona govori.
Na istoj lokaciji obavljena su dva različita zadatka: pregled letjelice Surveyor 3, koja je na Mjesecu provela više od dvije godine, i prikupljanje prirodnih stijena koje otkrivaju historiju njegove površine. Prvi zadatak provjeravao je kako se materijali i letjelice napravljene na Zemlji nose s mjesečevim uslovima, a drugi je bio usmjeren na proučavanje samog tla. Kada su astronauti vratili uzorke s tog mjesta, misija je povezala istraživanje pomoću mašina s istraživanjem ljudi, kao i ispitivanje letjelica s proučavanjem Mjesečeve geologije.
Zašto je precizno slijetanje bilo važan preokret?
Apollo 11 stigla je na Mjesec, ali je njen lunarni modul sletio daleko od planiranog područja. Zato uspjeh prvog slijetanja sam po sebi nije garantovao da će naredne misije moći stići do mjesta koja naučnici smatraju najzanimljivijim. Mjesec nije jednolična površina: svako područje ima svoje osobine i otvara drugačija pitanja. Ako geolozi odrede lokacije koje vrijedi posjetiti, letjelica s posadom mora moći sletjeti u njihovoj blizini, a ne samo na bilo kojem dostupnom mjestu.
Apollo 12 pružila je praktičan dokaz da je to moguće. Slijetanje blizu letjelice Surveyor 3 pokazalo je da misija s ljudskom posadom može ostvariti unaprijed određeni cilj. Program Apollo tako je napravio korak od dokazivanja da se može stići na Mjesec do razvoja sposobnosti da se Mjesec ciljano istražuje i da se biraju mjesta za posjetu. Ta razlika suštinska je za naučni rad: naučnici ne žele samo posmatrati udaljenu površinu. Žele odabrati mjesto koje može pomoći u odgovoru na određena pitanja, a zatim upravo tamo prikupiti mjerenja i uzorke.
Ovaj uspjeh otvorio je put kasnijim misijama koje su mogle ambicioznije birati naučne ciljeve. Ako je moguće sletjeti blizu unaprijed odabrane mete, postaje realnije planirati posjete područjima važnim za geologiju. Apollo 12 nije mogla sama objasniti cjelokupnu historiju Mjeseca, ali je dokazala da je za takav napredak potreban jedan važan preduslov: usklađivanje izbora lokacije, navigacije, slijetanja i terenskog rada. U tom smislu, uspjeh misije ogledao se i u novom načinu organizovanja istraživanja, a ne samo u dolasku na Mjesečevu površinu.
Pouka sa Zemlje: poznavanje letjelice i odgovor na kvar
Značaj misije nije se ogledao samo u onome što se dogodilo na Mjesecu. Apollo 12 pokazala je i koliko su važni priprema ljudi i tehnička priprema na Zemlji. Letjelicu je zadesio ozbiljan električni problem, a kontrolni tim riješio ga je primjenom postupka koji je uključivao prebacivanje prekidača u položaj «SCE to AUX». Uspješno rješavanje kvara zavisilo je od poznavanja načina rada letjelice i spremnosti tima da reaguje kada se pojavi nepredviđen problem.
Ova situacija pokazuje da uspjeh leta nije zavisio samo od uređaja. Letjelica može biti projektovana za složen zadatak, ali za njeno upravljanje potrebno je da astronauti i kontrolni tim razumiju njene sisteme i znaju šta mogu učiniti kada stvari ne idu po planu. Mogućnost prelaska na rezervni postupak ne stvara se u trenutku krize. Ona je rezultat obuke, pripreme i poznavanja funkcija različitih dijelova letjelice. Zato je Apollo 12, uz naučne rezultate, donijela i važnu pouku o upravljanju misijom.
Ta pouka dobila je dodatnu važnost kako se približavalo vrijeme naredne misije, Apolla 13. Iskusan i spreman kontrolni tim bio je važan za suočavanje s problemima koji su mogli zadesiti let. To ne znači da je Apollo 12 bila unaprijed odigrana verzija događaja iz naredne misije. Iskustvo u rješavanju kvarova i poznavanje sistema samo su potvrdili osnovno pravilo svemirskih letova: tim mora jasno razumjeti šta letjelica može uraditi i koje su mogućnosti na raspolaganju ako neki njen dio prestane raditi.
Više od ponavljanja prvog slijetanja
Kada se ostvari veliki podvig, druga misija može djelovati manje uzbudljivo od prve. Apollo 12 pokazala je, međutim, da ponavljanje ne znači i ponovno izvođenje iste priče. Misija je pomjerila težište s izazova dolaska na Mjesec na izazov slijetanja na željeno mjesto. Umjesto da samo dokaže kako je putovanje moguće, obavila je terenska istraživanja i prikupila materijal koristan za nauku. U priču o istraživanju dodala je i pouku o pripremi za kvarove te o tome koliko je važna saradnja astronauta i kontrolnog centra.
Značaj misije vidi se u tome kako se njeni dijelovi nadovezuju: astronauti su stigli u Okean oluja, a na površini ih je čekala robotska letjelica koja je tamo provela više od dvije godine. Vratili su 75 funti stijena, među kojima je većina bila bazalt, a njihova svojstva ukazala su na to da je područje starije od 3 milijarde godina. Osim toga, slijetanje blizu cilja pokazalo je da se naučni planovi mogu pretvoriti u stvarne rute na Mjesecu. Svaki od tih elemenata daje misiji dodatnu dimenziju: od proučavanja stijena i ispitivanja letjelica do navigacije i upravljanja rizicima.
Zaključak
Apollo 12 lansirana je 14. novembra 1969. i odvela je Conrada i Beana na Mjesečevu površinu, dok je Gordon ostao u orbiti. Najvažnije dostignuće misije bilo je to što je stigla blizu letjelice Surveyor 3 u području Okeana oluja. Astronauti su mogli pregledati staru robotsku letjelicu i prikupiti njene dijelove, a na Zemlju su vratili i 75 funti stijena, većinom bazalta, što ukazuje na to da je područje starije od 3 milijarde godina. Još važnije, misija je dokazala da se letovi na Mjesec mogu usmjeriti prema određenim naučnim ciljevima i pokazala da su obuka i poznavanje sistema letjelice jednako važni kao i tehnologija. Apollo 12 zato nije bila samo drugo slijetanje na Mjesec: pomogla je da se Mjesec od odredišta za posjetu pretvori u mjesto čije se istraživanje može pažljivo planirati.