Skip to content

Može li druga kopija gena pomoći mozgu? Ćelije iz laboratorije daju prvi trag

Jednostavno rečeno

Kada jedna kopija važnog gena ne radi kako treba, druga ponekad ne može sama nadoknaditi njen manjak. U laboratoriji su istraživači podstakli preostalu kopiju da radi više i u modelima moždanih ćelija uočili poboljšanja povezana s ta dva gena. Ipak, ovo je tek rani eksperiment, a ne gotov tretman za ljude.

Kod nekih nasljednih stanja problem nije u tome što gen potpuno nedostaje, već u tome što jedna od njegove dvije kopije ne obavlja svoj zadatak kako treba. Tada količina koju stvara druga kopija može biti posebno važna: može li nadoknaditi manjak ili je aktivnost gena i dalje preniska da bi se ćelije normalno razvijale i funkcionisale? Upravo se tim pitanjem bavilo novo istraživanje tima s University of California, Los Angeles, u kojem su korišteni ljudski modeli moždanih ćelija.

Istraživači su primijenili metodu zasnovanu na sistemu CRISPR kako bi aktivirali gene, a ne mijenjali ili presijecali DNK. U modelima s mutacijama gena CHD8 i SCN2A aktivacija je poboljšala nivo aktivnosti gena, kao i neke ćelijske i funkcionalne osobine povezane s mutacijama. Rezultati su objavljeni u časopisu Nature Neuroscience. Ipak, riječ je o početnom dokazu dobijenom u ćelijama i organoidima mozga uzgojenim u laboratoriji, a ne o ispitivanju liječenja na ljudima.

Kada jedna kopija gena nije dovoljna

Mnogi geni postoje u dvije kopije, a ako jedna ne radi, količina proizvoda koji ćelija stvara može se smanjiti. Stanje u kojem preostala, ispravna kopija ne proizvodi dovoljno aktivnosti gena naziva se haploinsuficijencija, odnosno nedovoljnost doze gena. U ovom slučaju ispravna kopija nije izgubljena, ali se od nje očekuje da obavi gotovo sav posao, iako su njene mogućnosti za to ograničene.

Istraživači navode da novonastale mutacije s velikim uticajem, kakve su predmet ovog istraživanja, objašnjavaju oko 15% nasljedne sklonosti poremećaju iz spektra autizma. Taj procenat odnosi se na udio u nasljednoj sklonosti. To ne znači da iste mutacije ima 15% osoba s autizmom niti da poremećaj ima samo jedan uzrok. Autizam je složeno stanje, a istraživanje se bavi određenom grupom genetskih promjena koje mogu smanjiti aktivnost važnog gena.

Gen CHD8 odabran je zato što učestvuje u regulaciji aktivnosti drugih gena povezanih s razvojem nervnog sistema. Gen SCN2A, s druge strane, ima važnu ulogu u sposobnosti nervnih ćelija da šalju električne signale. Iako obavljaju različite funkcije, oba gena snažno su povezana s autizmom, a smanjena aktivnost bilo kojeg od njih može dovesti do promjena koje se mogu uočiti u ćelijskim modelima.

Istraživanje je vodio Daniel Geschwind, ljekar i naučnik s David Geffen School of Medicine pri University of California, Los Angeles. George Chen, koji sada radi u Children’s Hospital Los Angeles, bio je prvi autor rada. U istraživanju su učestvovali i naučnici iz New York Genome Center i New York University. Tim se usmjerio na praktično pitanje: može li se, umjesto pokušaja popravljanja oštećene kopije, preostala kopija podstaći da radi više, ali u kontrolisanoj mjeri?

Aktiviranje gena bez rezanja DNK

Alat CRISPR korišten u istraživanju zasniva se na verziji proteina Cas9 kojoj je oduzeta sposobnost rezanja DNK. Istraživači su tu verziju povezali s aktivatorom koji se zove p300. Tako se cijeli sistem može usmjeriti na regulatorna mjesta koja pomažu da se geni uključe. Cilj je povećati aktivnost gena, odnosno podstaći ćeliju da ga više koristi, a da se pritom ne presijeca sam slijed DNK.

Tim nije usmjerio alat na promotore blizu početka gena, već na pojačivače gena povezane s njihovom aktivnošću u mozgu tokom razvoja. Pojačivači su regulatorne regije koje mogu uticati na to koliko će gen biti aktivan, iako nisu dio zapisa prema kojem se stvara protein. Istraživači su pronašli pojačivače povezane s genima CHD8 i SCN2A, a zatim ispitali njihovu aktivaciju u ekscitatornim neuronima i organoidima prednjeg dijela mozga.

Oprez pri izboru mjesta na koje će usmjeriti alat bio je važan zato što su ovi geni osjetljivi na svoju dozu. Preveliko povećanje aktivnosti samo po sebi može biti problem, naročito kada ćelije mogu pravilno funkcionisati samo u određenom rasponu aktivnosti gena. Tim je zato smatrao da bi usmjeravanje na regulatorne regije povezane s mozgom moglo omogućiti selektivnije povećanje aktivnosti nego aktiviranje gena preko promotora. Ipak, ni takav pristup ne uklanja potrebu da se pažljivo mjeri i prati koliko se aktivnost povećala.

U eksperimentima su korištene ljudske matične ćelije koje se mogu razviti u različite tipove ćelija. Od njih su dobijeni ekscitatorni neuroni, a uzgajani su i organoidi koji oponašaju dijelove prednjeg mozga. Organoid je trodimenzionalni ćelijski model koji raste u laboratoriji i omogućava praćenje nekih procesa organizacije i razvoja. Međutim, on nije isto što i cijeli mozak i ne oponaša sve što se dešava u ljudskom tijelu. Neuroni uzgojeni u ravnom sloju omogućavaju drugačiju vrstu mjerenja, pa njihove rezultate ne treba poistovjećivati s rezultatima dobijenim na organoidima.

Šta se promijenilo u modelima gena CHD8 i SCN2A?

U organoidima s mutacijama gena CHD8 zabilježen je veći rast nego što je uobičajeno, povezan s pojačanim umnožavanjem ćelija prekursora od kojih kasnije mogu nastati neuroni. Nakon aktiviranja gena, organoidi su se smanjili u većini tretiranih ćelijskih linija. Promijenili su se i obrasci aktivnosti gena, približivši se onima zabilježenim u zdravim modelima.

Samo smanjenje veličine ne znači da su organoidi postali potpuno normalni niti da su nestale sve posljedice mutacije. Ipak, riječ je o promjeni jedne abnormalne osobine u modelu, koja se pojavila zajedno s promjenama u aktivnosti gena. Važno je razmatrati obje vrste nalaza: mjerenje veličine organoida samo po sebi ne pokazuje šta se dešava unutar njegovih ćelija, dok promjena aktivnosti gena sama po sebi ne dokazuje da ćelije bolje funkcionišu.

U neuronima s mutacijom CHD8, uzgojenim u dvodimenzionalnim kulturama, nakon aktiviranja gena povećali su se pokazatelji povezani sa sazrijevanjem neurona. To je drugačiji nalaz od promjene veličine organoida i daje dodatnu perspektivu: svodi li se učinak na promjenu rasta trodimenzionalnog modela ili se mijenjaju i osobine pojedinačnih nervnih ćelija? Eksperiment je pokazao poboljšanje tih pokazatelja, ali sam po sebi ne govori kako bi se te promjene odrazile na razvoj ljudskog mozga.

Kod modela gena SCN2A istraživači su se usmjerili na sposobnost neurona da šalju električne signale. Nakon povećanja aktivnosti gena, slanje signala u ćelijama dobijenim od pacijenata približilo se nivou zabilježenom u zdravim referentnim ćelijama. Istraživači nisu samo provjerili je li se povećala aktivnost gena nego su ispitali i funkcionalnu osobinu neposredno povezanu s ulogom SCN2A u slanju nervnih signala.

Ipak, uslovi pod kojima su ćelije slale signale nisu bili isti u svim ćelijskim linijama. Neuronima dobijenim od pacijenata bila je potrebna jača električna struja nego ćelijama HUES66 da bi nastavili slati signale, i to u svim uslovima koje je tim testirao. Istraživači su tu razliku protumačili kao razliku u početnoj podražljivosti samih ćelijskih linija, a ne kao automatski dokaz da funkcionalni oporavak nije postignut.

Ovaj nalaz podsjeća da ćelijski modeli nisu međusobno potpuno jednaki. Razlike između dvije linije mogu uticati na početnu vrijednost od koje se mjeri odgovor, čak i kada istraživači ciljaju isti gen na isti način. Zato je za precizan opis rezultata potrebno razdvojiti učinak aktivacije od razlika koje su već postojale između ćelijskih linija, umjesto da se svaka promjena tumači kao potpun uspjeh ili potpuni neuspjeh.

Obećavajući rezultati, ali i jasna ograničenja

Tim je utvrdio da je usmjeravanje alata za aktivaciju na pojačivače dovelo do trajnog povećanja aktivnosti gena CHD8 i SCN2A u mutiranim ćelijama i kortikalnim organoidima. Uz to su se poboljšali nivoi aktivnosti gena i neke osobine povezane s mutacijama. Rezultati podupiru ideju da bi pojačavanje aktivnosti preostale kopije moglo biti vrijedno daljeg ispitivanja u stanjima u kojima smanjena aktivnost gena doprinosi problemu.

Međutim, riječ „trajno“ ne znači da je učinak trajao zauvijek. Učinak aktivacije s vremenom je oslabio, što je važno ograničenje ako bi primjena zahtijevala dugotrajnu aktivnost. Istraživači su povećanje opisali kao umjereno, a ne kao veliki skok u aktivnosti gena. Zato je potrebno utvrditi može li se učinak pojačati i produžiti, a da se pritom zadrži odgovarajući nivo aktivnosti gena.

Jedno od pitanja na koja istraživanje nije odgovorilo jeste kada bi trebalo primijeniti aktivaciju. Uobičajeni obrazac aktivnosti gena mijenja se tokom razvoja, pa činjenica da je povećanje aktivnosti djelovalo u ćelijskom modelu ne govori da li bi se isti rezultat postigao kada bi se aktivacija započela nakon očekivanog vrhunca aktivnosti gena. Vrijeme primjene moglo bi biti važno, ali njegov uticaj treba neposredno ispitati prije donošenja praktičnih zaključaka.

Potrebno je riješiti i pitanja dostavljanja komponenti CRISPR-a do ciljnih ćelija, unaprijediti dizajn korištenih alata te razmotriti primjenu drugih Cas enzima. To nisu nevažni tehnički detalji: uspješna aktivacija gena u ćelijama u laboratoriji ne dokazuje da se sistem može sigurno i efikasno dostaviti do mozga niti da će u živom ljudskom tkivu djelovati u odgovarajućoj mjeri.

Zato treba razlikovati dokaz biološkog principa od razvoja liječenja. Istraživanje nije ispitalo postupak na ljudima niti je pokazalo da aktiviranje gena CHD8 ili SCN2A ublažava osobine autizma kod pacijenata. Pokazalo je da promjena aktivnosti dva gena u ljudskim ćelijskim modelima može neke mjerene osobine pomjeriti prema obrascu bližem zdravoj referentnoj vrijednosti. Za primjenu u liječenju potrebno je još istraživanja o djelotvornosti, trajanju, vremenu primjene, dostavljanju alata i kontroli nivoa aktivacije.

Važnost ovih rezultata leži u tome što predlažu drugačiji pristup nekim mutacijama: umjesto promjene DNK ili zamjene gena, alat pokušava iskoristiti kopiju koja i dalje funkcioniše. Ova ideja mogla bi biti posebno vrijedna kada je moguće kontrolisano povećati aktivnost gena, ali ne može se pretpostaviti da će odgovarati svakom genu ili svakoj mutaciji. Pošto se geni razlikuju po svojim funkcijama i osjetljivosti na dozu, svaki slučaj treba procjenjivati zasebno.

Zaključak

Istraživanje koje su vodili naučnici s University of California, Los Angeles, pružilo je početni dokaz da aktiviranje pojačivača gena CHD8 i SCN2A može povećati njihovu aktivnost u ljudskim modelima moždanih ćelija. To je bilo praćeno poboljšanjima nekih genetskih, razvojnih i električnih pokazatelja. Među nalazima su smanjenje veličine većine mutiranih organoida povezanih s CHD8, porast pokazatelja sazrijevanja nekih neurona i približavanje podražljivosti u modelima SCN2A dobijenim od pacijenata nivou zabilježenom u referentnim ćelijama.

Ipak, učinak je s vremenom oslabio, povećanje aktivnosti bilo je umjereno, a pitanja dostavljanja alata, vremena primjene i kontrole nivoa aktivacije ostala su otvorena. Zato ovi rezultati ne predstavljaju gotov tretman za autizam, već laboratorijski korak koji istraživačima nudi novi put za ispitivanje načina na koje bi se mogao nadoknaditi manjak aktivnosti određenih gena. Ključno pitanje za budućnost jeste može li se ovaj pristup razviti tako da bude siguran i djelotvoran i izvan ćelijskih modela.