Skip to content

Može li alkohol oslabiti djelovanje imunoterapije protiv raka?

Jednostavno rečeno

Studija pokazuje da alkohol može promijeniti način na koji se odbrambene ćelije ponašaju u blizini tumora i možda oslabiti djelovanje jednog oblika imunoterapije. U ogledima na miševima liječenje je bilo manje djelotvorno, a među pacijentima je redovno pijenje bilo povezano s kraćim preživljavanjem. Ipak, podaci ne dokazuju da je alkohol uzrokovao taj ishod kod ljudi.

Šta radi terapija koja blokira PD-1?

Inhibitori imunoloških kontrolnih tačaka pomažu imunološkom sistemu da napadne rak. U ovu grupu spadaju i antitijela koja ciljaju protein PD-1, dio sistema koji ograničava aktivnost određenih imunoloških ćelija. Tumor može iskoristiti tu kočnicu kako bi smanjio vjerovatnoću napada, dok njeno blokiranje lijekovima nekim ćelijama može vratiti sposobnost da odgovore. Ipak, korist nije jednaka za sve pacijente, a potpuni odgovor na liječenje i dalje je relativno rijedak.

Značaj studije ogleda se u tome što uspjeh terapije ne zavisi samo od lijeka već i od stanja imunoloških ćelija u tumoru i oko njega. Te ćelije nisu jednake: neke mogu pomoći u napadu na tumor, dok druge mogu ograničiti odgovor ili imati drugačiju ulogu. Promjene u njihovom broju ili signalima zato mogu izmijeniti okruženje u kojem terapija djeluje. Upravo su to istraživači sa University of North Carolina at Chapel Hill pokušali ispitati u vezi s konzumiranjem alkohola.

Ovo pitanje dio je šire teme. Alkohol se često konzumira i među osobama koje se liječe od raka, a njegov uticaj na stečeni imunitet — odbranu koja se oslanja na posebne ćelije što prepoznaju određene mete — i dalje zahtijeva pažljivo istraživanje. Prethodne studije ukazale su da do 76.4% pacijenata oboljelih od raka i dalje konzumira alkohol. Ljekarska udruženja pozivala su na dodatna istraživanja veze između pijenja i ishoda liječenja. Bolje razumijevanje te veze moglo bi pomoći da se sagledaju faktori koji prate liječenje, ali ne znači da svi pacijenti reaguju na isti način.

Provjera pretpostavke na mišjim modelima raka

U eksperimentalnom dijelu istraživači su miševima s tumorima pluća ili mokraćnog mjehura davali etanol u količini opisanoj kao umjerena do visoka, uz antitijela koja ciljaju PD-1. U oba modela djelotvornost imunoterapije bila je oko 50% manja kada je životinjama davan etanol, a tumori su se češće vratili. Nalaz istraživačima daje osnovu da provjere može li promjena imunološke aktivnosti u tumoru objasniti dio tog slabljenja. Ipak, riječ je o rezultatima na životinjskim modelima, a ne o neposrednom dokazu uzroka i posljedice kod ljudi.

Analiza se nije ograničila na veličinu tumora ili vidljivi odgovor na terapiju. Tim je proučavao imunološke ćelije koje prodiru u tumorsko tkivo, s posebnim osvrtom na ćelije T. One imaju ključnu ulogu u prepoznavanju i uklanjanju zaraženih ili abnormalnih ćelija. U modelu raka mokraćnog mjehura MB49, etanol je bio povezan s manjim brojem ćelija T unutar tumora. To je važno za razumijevanje uslova u kojima terapija djeluje: manji broj tih ćelija može značiti da je imunološki alat na koji se terapija oslanja slabije zastupljen upravo na mjestu bolesti.

Istraživači su uočili i promjenu u obrascu ćelija CD4+ povezanih s tumorom. Te ćelije su se pomjerile prema tipu imunološke pomoći poznatom kao Th17, nauštrb tipa Th1. To ne znači da je jedan tip uvijek koristan, a drugi štetan. Ipak, promjena njihovog međusobnog odnosa ukazuje na to da pijenje nije bilo povezano samo s ukupnim smanjenjem broja ćelija nego i s promjenom vrste imunoloških signala koji preovladavaju u tumoru. Istraživači smatraju da bi to moglo biti dio šire slike koja objašnjava zašto okruženje tumora postaje nepovoljnije za odgovor na liječenje.

Promjene u memorijskim ćelijama i signalima kočenja

Među ostalim promjenama zabilježeno je smanjenje broja ćelija T koje borave u tkivu. To su imunološke ćelije koje ostaju u određenom tkivu umjesto da stalno kruže tijelom i mogu biti prisutne upravo tamo gdje je potreban odgovor. Analiza je pokazala i veći udio ćelija T koje nose TIGIT, receptor koji djeluje kao dodatna kontrolna tačka imunološkog sistema. U modelu su se, dakle, uz etanol istovremeno mijenjale različite komponente: bilo je manje ćelija T u tumoru, smanjila se grupa memorijskih ćelija koje borave u tkivu, a povećao se broj ćelija koje ispoljavaju još jedan signal za kočenje.

Ovi detalji pokazuju zašto nije dovoljno reći samo da alkohol općenito slabi imunitet. Studija opisuje konkretne promjene na mjestu rasta tumora, kao i promjene u vrstama ćelija i signalima koji mogu uticati na njihovo međudjelovanje. Tim je zabilježio i aktivaciju signala povezanih s mastima, koje sistem SREBP pokreće u ćelijama T povezanima s tumorom. Taj sistem učestvuje u regulaciji načina na koji ćelije obrađuju masti. U ovom slučaju važan je i zato što je njegova aktivnost zabilježena među promjenama koje prate slabiji učinak terapije, pa su istraživači ispitali može li se na taj sistem uticati.

Rezultate treba shvatiti kao opis mogućih procesa, a ne kao potpuno objašnjenje svega što alkohol radi. To što se dvije promjene javljaju istovremeno ne dokazuje samo po sebi da je jedna jedini uzrok druge. Imunološki odgovor nastaje kroz složene odnose među ćelijama i signalima. Ipak, činjenica da su se promjene na nivou ćelija i molekula pojavile zajedno sa slabijim djelovanjem terapije daje istraživačima konkretne pravce za daljnje oglede. To je precizniji pristup od pukog zapažanja da se rezultati liječenja razlikuju od osobe do osobe.

Blokiranje TIGIT-a vratilo je dio odgovora

Istraživači su ispitali može li uticaj na neke od uočenih promjena poboljšati odgovor na terapiju koja blokira PD-1. Nakon što su upotrijebili antitijela za blokiranje TIGIT-a, djelovanje terapije usmjerene na PD-1 ponovo se poboljšalo kod životinja. Ovaj nalaz je značajan jer povezuje drugi imunološki signal s ishodom koji se može promijeniti u eksperimentalnom modelu. Istraživanje se, dakle, nije zaustavilo na tome da je zabilježen porast TIGIT-a, već je provjereno može li njegovo blokiranje uticati na odgovor.

Tim je pokušao i da blokira signale sistema SREBP pomoću spoja betulina. Taj postupak je poboljšao učinak terapije, ali manje nego blokiranje TIGIT-a. Poređenje pokazuje da u ovim ogledima ta dva pristupa nisu dovela do jednako velikog poboljšanja. Međutim, samo po sebi ne otkriva koji bi pristup bio najbolji za ljude, niti opravdava preporuku da se ti spojevi koriste u liječenju. Rezultati potiču iz ogleda na životinjama, a primjena kod ljudi zahtijevala bi zasebna klinička ispitivanja djelotvornosti i sigurnosti.

Ogled pokazuje i kako razumijevanje mogućeg mehanizma može otvoriti prostor za ispitivanje kombinovanih pristupa, poput povezivanja terapije usmjerene na PD-1 s postupkom koji ograničava drugi put imunološkog kočenja. To je, međutim, istraživačka mogućnost, a ne dokaz da bi dodavanje blokatora TIGIT-a ili betulina pomoglo pacijentima koji piju alkohol. Važno je razlikovati ta dva zaključka: uspjeh nekog postupka na mišjem modelu pruža početni dokaz vrijedan daljeg istraživanja, ali ne zamjenjuje provjeru odgovarajuće doze, koristi i rizika kod ljudi.

Šta su pokazali podaci o pacijentima?

Pored ogleda na miševima, tim je analizirao ranije prikupljene podatke grupe pacijenata s rakom kože, pluća, mokraćnog mjehura te glave i vrata. Svi su primali inhibitore imunoloških kontrolnih tačaka. Istraživači su uporedili podatke o preživljavanju nakon početka liječenja, uzimajući u obzir ono što su pacijenti naveli o konzumiranju alkohola. Prijavljeno konzumiranje osam ili više pića sedmično bilo je povezano s kraćim preživljavanjem nakon početka terapije.

Veza je bila izraženija kod raka pluća: redovno pijenje bilo je povezano s manjom koristi u pogledu preživljavanja koja se inače dovodila u vezu s imunoterapijom. Za druge vrste raka obuhvaćene analizom rezultati su bili manje jasni jer podaci o konzumiranju alkohola nisu bili dovoljni. Zato se nalaz ne može tumačiti kao dokaz da je uticaj jednak kod raka kože, mokraćnog mjehura, glave i vrata. Također se ne može zaključiti da se isti obrazac odnosi na svakog pacijenta koji prima ovu terapiju.

Budući da je riječ o analizi ranije prikupljenih podataka, istraživači su proučavali postojeće podatke, a učesnici nisu nasumično raspoređeni u grupe prema tome da li piju. Podaci o alkoholu zasnivali su se na onome što su ljudi sami prijavili, pa njihova pouzdanost zavisi od potpunosti i tačnosti odgovora. Na preživljavanje i bilježenje konzumiranja alkohola mogli su uticati i drugi faktori. Zbog toga rezultati ukazuju na vezu koju vrijedi dalje istražiti, ali ne dokazuju da je alkohol sam izazvao uočenu razliku niti konačno određuju koliki je njegov uticaj u svakoj grupi pacijenata.

Na koja pitanja studija još ne može odgovoriti?

Studija objedinjuje dvije vrste dokaza koje se međusobno dopunjuju, ali obje imaju ograničenja. Mišji modeli omogućavaju istraživačima da kontrolišu izloženost etanolu, prate promjene u tumoru i isprobaju određene postupke. Ipak, oni ne odražavaju sve osobine bolesti i liječenja kod ljudi. Podaci o pacijentima bliži su kliničkoj praksi, ali njihova priroda — jer su ranije prikupljeni — i nedostatak podataka o pijenju u nekim grupama pacijenata otežavaju donošenje čvrstog zaključka o uzročnoj vezi.

Osim toga, opis izloženosti u ogledima kao umjerene do visoke ne navodi preciznu dozu koju bi bilo moguće direktno uporediti s određenim obrascem pijenja kod ljudi. Najvažniji podatak o pacijentima odnosi se na prag od osam pića sedmično, prema njihovim vlastitim prijavama, a ne na jednaku dozu koju su istraživači ispitali kod svih učesnika. Zato te vrijednosti ne treba spajati niti pretvarati u jedinstvenu mjeru. Studija također ne omogućava da se samo na osnovu količine alkohola izračuna ishod liječenja za pojedinca.

Ostaju otvorena ključna pitanja: hoće li se ista veza potvrditi u većim grupama, razlikuje li se prema vrsti tumora, terapije ili osobinama pacijenta i koliko su klinički važne pojedine zabilježene imunološke promjene? Dostupni podaci ne daju konačne odgovore. Ipak, oni pokazuju zašto bi bilo korisno jasnije bilježiti konzumiranje alkohola u bazama podataka o raku. Potpuniji podaci omogućili bi poređenje ishoda među različitim vrstama bolesti i terapija, umjesto oslanjanja na informacije koje nedostaju ili ih je teško međusobno uporediti.

Sljedeći korak: potpuniji podaci o liječenju

Autori studije smatraju da bi unošenje podataka o konzumiranju alkohola u baze podataka pacijenata oboljelih od raka moglo pomoći da se utvrdi njegov uticaj na ishode različitih terapija. Među pristupima koje predlažu za dalja istraživanja nalazi se terapija T ćelijama s himernim antigenskim receptorom, poznata pod skraćenicom CAR T, kao i hemoterapija i radioterapija. Poenta nije u tome da je studija dokazala kako alkohol slabi i te terapije. Bolje prikupljanje podataka omogućilo bi da se to pitanje postavi i provjeri za različite vrste raka i liječenja.

Istraživanje su sproveli naučnici sa University of North Carolina at Chapel Hill, a objavljeno je u časopisu Science Signaling. Naslov rada govori o uticaju konzumiranja alkohola na djelotvornost terapije usmjerene na PD-1 i poremećaju imunološkog odgovora protiv tumora. Autori su studiju opisali kao početni izvor informacija za razumijevanje mogućih rizika redovnog pijenja uz inhibitore kontrolnih tačaka i za prepoznavanje mehanizama koje bi vrijedilo ispitati kao moguće mete liječenja. Takav opis odražava istraživačku prirodu rada: studija donosi biološke pokazatelje i kliničke povezanosti te poziva na sistematsko praćenje, ali ne proglašava pitanje riješenim.

Za buduća istraživanja bilo bi korisno ujednačiti način na koji se pacijente pita o konzumiranju alkohola i kako se njihovi odgovori bilježe. To bi olakšalo poređenje studija, posebno kada je zaključke teško donijeti zbog nedostatka prijavljenih podataka. Povezivanje podataka o izloženosti alkoholu s ishodima liječenja, vrstom raka i primijenjenom terapijom moglo bi pokazati da li se veza javlja samo u određenim grupama ili je šira. Svrha takvih koraka nije potvrđivanje unaprijed zadane pretpostavke, već prikupljanje dovoljno dobrih podataka za precizniju procjenu — uključujući i mogućnost da se uticaj ne ponavlja u svim okolnostima.

Zaključak

Studija opisuje mogući način na koji bi redovno konzumiranje alkohola moglo biti povezano sa slabijim djelovanjem imunoterapije koja blokira PD-1. U mišjim modelima raka pluća i mokraćnog mjehura etanol je smanjio učinak liječenja za oko 50% i bio povezan s češćim povratkom tumora, uz promjene u imunološkim ćelijama i njihovim signalima. Blokiranje TIGIT-a poboljšalo je odgovor kod miševa, dok je uticaj blokiranja SREBP-a betulinom bio slabiji. U analizi pacijenata, osam ili više pića sedmično bilo je povezano s kraćim preživljavanjem, a veza je bila jasnija kod raka pluća. Ipak, podaci o ljudima ne dokazuju uzročnost, a ogledi na životinjama nisu dovoljni za preporuku liječenja. Potrebni su potpuniji klinički podaci i veća istraživanja kako bi se utvrdilo koliko se nalazi odnose na različite pacijente i terapije.