Skip to content

Membrana koja odbija vodu, ali je propušta: može li pomoći u uklanjanju antibiotika?

Jednostavno rečeno

Istraživači su napravili veoma tanku membranu koja propušta vodu, a zadržava dio antibiotika. Posebnim molekulima proširili su sitne prolaze u membrani i zaštitili je od oštećenja u vodi. Membrana je zadržala svoj učinak tokom ponovljenih ispitivanja, ali tek treba provjeriti može li se koristiti u velikim postrojenjima za prečišćavanje vode.

Izazov: obećavajući materijal koji ne podnosi vodu

Za uklanjanje ostataka antibiotika iz vode nije dovoljno provesti je kroz veoma sitnu prepreku. Membrana mora istovremeno imati prolaze kroz koje voda može teći, selektivnost koja sprečava prolazak određenih zagađujućih materija i sposobnost da dugo izdrži rad u vodenoj sredini. Takvu kombinaciju teško je postići, naročito kod nanomaterijala, čiji se slojevi mogu promijeniti ili oštetiti u dodiru s vodom. Istraživački tim zato je razvio membranu na bazi titanijum-disulfida i obradio je molekulima koji istovremeno mijenjaju razmak između slojeva i usporavaju propadanje materijala.

Dvodimenzionalni materijali privlače pažnju istraživača koji razvijaju tehnologije za razdvajanje materija. Sastoje se od izuzetno tankih slojeva, a između njih mogu nastati nanometarski prolazi kroz koje prolaze molekuli vode. Podešavanjem tih prolaza moguće je uticati na brzinu prolaska i na to koliko će membrana zaustavljati druge materije. Ipak, dobar rezultat na početku ispitivanja nije dovoljan ako se materijal tokom upotrebe mijenja ili mu s vremenom opada sposobnost razdvajanja.

Istraživači su odabrali titanijum-disulfid, čija je hemijska formula TiS2 i koji pripada grupi dihalkogenida prelaznih metala. Ovaj spoj ima kristalni oblik 1T, opisan kao termodinamički stabilan, što je korisno kada se materijal razdvaja na tanke listiće, a zatim se od njih pravi membrana. Međutim, ta osobina ne štiti ga u potpunosti od vode. Dugotrajna izloženost može pokrenuti površinske reakcije koje narušavaju raspored slojeva i tako utiču na sposobnost membrane da razdvaja materije.

Važno je i razumjeti šta uzrokuje oštećenje. Prema teorijskim i eksperimentalnim analizama istraživačkog tima, hidroliza, a ne direktna oksidacija kiseonikom, glavni je uzrok propadanja TiS2. Do nje dolazi kada voda reaguje s površinom materijala. Pritom nastaju hidroksilne grupe, koje mogu promijeniti strukturu i pretvoriti dijelove titanijum-disulfida u titanijum-dioksid. Kada se poremeti pravilan raspored listića, mogu se promijeniti i prolazi kroz koje membrana izdvaja zagađujuće materije.

Molekulska obrada rješava dva problema

Rad je vodio profesor Qiyuan Zeng sa City University of Hong Kong, u saradnji s timovima profesora Bolonga Huanga i profesorice Jingyun Fang sa Sun Yat-sen University. Umjesto da samo mijenjaju sastav membrane, istraživači su upotrijebili pozitivno naelektrisane molekule kvaternarnog amonijuma. Oni se elektrostatički privlače za listiće TiS2, koji imaju negativan naboj. Obradu su primijenili nakon filtriranja materijala, u sklopu postupka obrade površine čiji je cilj da površina slabije reaguje s vodom.

Dodani molekuli ne služe samo kao zaštitni sloj. Kada se rasporede između listića, djeluju i kao sitni odstojnici: razmiču slojeve TiS2 i mijenjaju veličinu prolaza unutar membrane. Alkilni lanci povezani s molekulima čine površinu hidrofobnom, odnosno odbijaju vodu. Tako se smanjuje zadržavanje vode na površini i njeno prodiranje u strukturu materijala. Obradom se, dakle, nastoji istovremeno proširiti kanale za prolaz vode i smanjiti izloženost materijala uzroku njegovog oštećenja.

Ovaj pristup pokazuje zašto širi prolazi ne moraju nužno značiti i slabiju zaštitu. Širi kanali mogu olakšati protok vode, ali svojstva površine i raspored molekula i dalje moraju kontrolisati njenu interakciju s vodom i rastvorenim materijama. Prema rezultatima tima, hidrofobni molekulski sloj smanjuje vezivanje molekula vode za površinu i njihovo širenje uz listiće, čime usporava hidrolizu. Zato se učinak obrade ne svodi samo na promjenu razmaka između slojeva već obuhvata i hemijska svojstva površine koja dolazi u dodir s vodom.

Od gotovo zatvorenog prostora do kanala koji se može podešavati

Jedna od najvažnijih promjena koju su istraživači zabilježili odnosila se na efektivni razmak između slojeva membrane. Početni razmak od oko 0,02 nanometra mogao se, zavisno od sastava upotrijebljenih molekula, povećati na 1,09 nanometara. Ova promjena je važna zato što prolazi između slojeva nisu samo praznine u strukturi: kroz njih se kreće voda, a njihove dimenzije i površinska svojstva utiču i na kretanje drugih molekula.

Mogućnost izbora oblika molekula kvaternarnog amonijuma omogućava da se razmak između slojeva mijenja po potrebi, umjesto da bude nepromjenjivo svojstvo materijala. Istraživački tim mijenjao je molekulsku strukturu dodataka kako bi povezao oblik molekula sa širinom kanala, a zatim i sa svojstvima protoka i razdvajanja. Ta veza je važna jer samo proširivanje prolaza nije dovoljno da bi obrada bila uspješna. Kanal ne smije biti toliko širok da zagađujuće materije lako prolaze kroz njega niti smije doći do gubitka selektivnosti membrane.

Ovdje se vidi uobičajen izazov pri razvoju membrana za prečišćavanje: prolazi koji omogućavaju brži protok mogu otežati razdvajanje ako nisu dobro podešeni, dok se sužavanjem može smanjiti količina vode koja prolazi. Cilj zato nije bio napraviti što širi kanal, već pronaći odgovarajući odnos između protoka vode i zadržavanja antibiotika, uz zaštitu samog materijala od oštećenja. Rezultati pokazuju da kontrola hemijskih svojstava površine može pomoći u upravljanju tim kompromisom, umjesto da se izbor svodi na veću propusnost ili bolju selektivnost.

Kako se membrana DD-TiS2 pokazala u ispitivanjima

Među razvijenim membranama, membrana DD-TiS2 pokazala je odgovarajući odnos između propusnosti za vodu i zadržavanja materija koje treba ukloniti. Istraživači su izmjerili propusnost za čistu vodu od 46,8 litara po kvadratnom metru na sat po baru pritiska. Ova mjerna jedinica opisuje koliko vode prođe kroz određenu površinu membrane za sat vremena pri poznatoj razlici pritiska. Omogućava poređenje membrana, ali sama po sebi ne govori da li membrana efikasno uklanja zagađujuće materije.

U ispitivanjima razdvajanja, membrana je zadržavala antibiotike iz različitih grupa, među kojima su sulfametoksazol, ciprofloksacin, tetraciklin i rifampicin. Najveća izmjerena stopa zadržavanja iznosila je 96,9%. To znači da je membrana u uslovima ispitivanja zaustavila veliki dio ciljnih spojeva, dok je voda i dalje prolazila. Međutim, ne znači da je ista stopa zabilježena za svaki od navedenih antibiotika: 96,9% je najveća vrijednost dobijena u ispitivanjima.

Pri procjeni membrane važno je zajedno posmatrati propusnost i zadržavanje zagađujućih materija. Visoka stopa zadržavanja ne daje potpunu sliku ako voda prolazi veoma sporo, baš kao što brz protok nije dovoljan ako kroz membranu prolaze i materije koje treba odvojiti. Kod membrane DD-TiS2 izmjerena propusnost za čistu vodu od 46,8 litara po kvadratnom metru na sat po baru pritiska ostvarena je uz najveću stopu zadržavanja od 96,9%. Zbog toga su istraživači taj sastav opisali kao dobar spoj dvije važne osobine.

Više od početnih rezultata: provjera dugotrajnog rada

Trajnost membrane ne može se procijeniti na osnovu samo jednog ciklusa filtriranja. Učinak može opasti nakon ponovljene upotrebe ili dugotrajnog kontakta s vodom. Zato je tim membranu DD-TiS2 ispitao kroz 30 ciklusa filtriranja i izvijestio da je njen učinak ostao stabilan. Membrana je pokazala stabilnost i tokom neprekidnog rada koji je trajao 15 dana. Ovi testovi obuhvatili su dva različita vida izdržljivosti: ponavljanje postupka razdvajanja i dugotrajan rad u vodenoj sredini.

Istraživači su membranu ispitali i pri različitim vrijednostima pH i saliniteta te naveli da se dobro pokazala u tim uslovima. Takve provjere su važne jer sastav vode nije uvijek isti. Mogu se mijenjati njena kiselost i količina rastvorenih soli, što može uticati na reakcije na površini membrane i na ponašanje materija koje kroz nju prolaze. Ipak, rezultati laboratorijskih ispitivanja sami po sebi ne dokazuju da će materijal jednako raditi u svakom postrojenju za prečišćavanje ili sa svakom vrstom vode.

Prije šire primjene potrebno je utvrditi dodatne pojedinosti: koji su uslovi rada najpogodniji, koliko dugo se učinak može održati i kako se membrana ponaša prema drugim vrstama zagađujućih materija ili vodi drugačijeg sastava. Dostupni podaci ne navode cijenu proizvodnje, potrošnju energije ni učinak membrane u cijelom postrojenju za preradu vode. Zato rezultate dobijene tokom 30 ciklusa i 15 dana treba smatrati ohrabrujućim dokazom stabilnosti u ispitanim uslovima, a ne konačnim dokazom da je tehnologija spremna za komercijalnu upotrebu.

Zašto je važna i ideja koja stoji iza ove membrane

Vrijednost ovog pristupa je u tome što povezuje podešavanje kanala sa zaštitom materijala od vode, umjesto da se svaki problem rješava zasebno. Kada se na površinu listića TiS2 dodaju naelektrisani molekuli, oni mogu promijeniti razmak između slojeva, dok njihovi dijelovi koji odbijaju vodu smanjuju njen pristup mjestima na kojima bi moglo početi razlaganje materijala. Suština rada zato nije samo u izmjerenoj propusnosti ili stopi zadržavanja već i u molekulskom pristupu kojim se podešava dodir između materijala i vode.

Ista ideja mogla bi biti korisna i za druge slojevite materijale koji se oštećuju u vodi, ali svaki od njih treba posebno ispitati. Razlike u površinskom naboju, hemijskom sastavu i rasporedu slojeva mogu promijeniti način na koji se molekuli dodataka raspoređuju i djeluju. Zato rezultati otvaraju mogućnost za dalja istraživanja, a ne nude provjeren recept koji se može automatski primijeniti na sve dvodimenzionalne membrane. Praktično pitanje ostaje može li se ravnoteža između propusnosti, selektivnosti i stabilnosti očuvati pri povećanju proizvodnje i u uslovima izvan ograničenih ispitivanja.

Sve je veće zanimanje za ovakve tehnologije zbog zabrinutosti da se antibiotici i drugi organski zagađivači koji su se pojavili u novije vrijeme nalaze u vodenim sredinama. Zbog njihovog prisustva važno je razvijati efikasnije metode razdvajanja, kako bi se očuvao kvalitet vode i smanjilo širenje zagađenja. Ipak, membranu koju je tim razvio ne treba predstavljati kao samostalno rješenje problema zagađenja vode. Ona je obećavajući materijal koji bi mogao dopuniti skup tehnologija za prečišćavanje, a njena praktična vrijednost zavisit će od opsežnijih ispitivanja i poređenja s postojećim mogućnostima.

Zaključak

Membrana DD-TiS2 pokazuje kako se nanomaterijal može istovremeno mijenjati iznutra i štititi na površini. Molekuli kvaternarnog amonijuma povećali su efektivni razmak između slojeva titanijum-disulfida s oko 0,02 nanometra na 1,09 nanometara, dok su njihovi alkilni lanci stvorili sloj koji odbija vodu i usporava hidrolizu. Prema analizama, upravo je hidroliza glavni uzrok propadanja materijala. Membrana je imala propusnost za čistu vodu od 46,8 litara po kvadratnom metru na sat po baru pritiska i najveću stopu zadržavanja antibiotika od 96,9%, a stabilan učinak pokazala je tokom 30 ciklusa filtriranja i 15 dana neprekidnog rada. Ovaj pristup obećava jer objedinjuje kontrolu prolaza i zaštitu površine, ali potrebno je još ispitivanja prije nego što se procijeni može li se primijeniti u stvarnim sistemima za prečišćavanje vode.