Jednostavno rečeno
Kad želimo nešto poboljšati, često odmah pomislimo šta bismo mogli dodati. Ipak, ponekad je bolje ukloniti nešto što nam više ne treba. Istraživanja pokazuju da nam ta mogućnost često ne padne na pamet, ali je lakše uočimo kada se zaustavimo i zapitamo šta možemo izbaciti.
Ideja koja je počela zapažanjem o dizajnu
Istraživači Gabriel Adams, Benjamin Converse, Andrew Hales i Leidy Klotz sa University of Virginia objavili su 2021. godine studiju u časopisu Nature. Klotz, inženjer, zapazio je da se pri osmišljavanju poboljšanja mnogo rjeđe razmišlja o uklanjanju dijelova nego što bi se moglo očekivati. Zajedno sa socijalnom psihologinjom Adams pretvorio je to zapažanje u konkretno pitanje: zanemaruju li ljudi zaista mogućnost uklanjanja kada od njih tražimo da nešto poboljšaju?
Tim se nije oslonio samo na zagonetke iz laboratorije. Istraživači su analizirali i prijedloge upućene novom predsjedniku jednog univerziteta, koji je zatražio ideje o tome kako bi ustanova mogla bolje služiti studentima i zajednici. Samo 11 posto prijedloga odnosilo se na ukidanje postojećeg pravila, prakse ili programa; svi ostali predlagali su nešto novo. Taj podatak sam po sebi ne objašnjava zašto su ljudi birali takve prijedloge, ali pokazuje da poziv na poboljšanje može potaknuti nove ideje prije nego što ljude navede da preispitaju ono što već postoji.
Nakon toga istraživači su provjerili svoju pretpostavku u osam studija s više od 1.100 učesnika. Zadaci su obuhvatali geometrijske zagonetke, osmišljavanje igrališta za minigolf i slaganje LEGO kockica. Raznovrsnost zadataka omogućila je timu da ispita javlja li se sklonost dodavanju u različitim situacijama, a ne samo pri rješavanju jedne određene zagonetke.
Jedna kockica između jednostavnog i skupljeg rješenja
U jednom zadatku s LEGO kockicama učesnici su dobili mali model ispod krova. Jedan ugao krova oslanjao se na samo jednu kockicu. Zadatak je bio preurediti konstrukciju tako da može nositi pravu građevinsku ciglu, a da se pritom ne sruši na model. Svaki učesnik imao je jedan dolar za izmjenu, dok je svaka nova LEGO kockica koštala 10 centi.
Postojalo je rješenje za koje nije trebalo kupiti nijednu kockicu: ukloniti jedini oslonac kako bi krov ležao direktno na osnovi. Ipak, ta mogućnost nije svima sama od sebe pala na pamet. Kada su u uputama bili navedeni samo troškovi dodavanja kockica, 41 posto učesnika odlučilo se za uklanjanje. Kada je u uputama izričito navedeno i da je uklanjanje besplatno, taj udio porastao je na 61 posto.
Poređenje ovih rezultata otkriva dvije važne stvari. Kao prvo, kratko podsjećanje da se nešto može ukloniti promijenilo je izbor velikog broja učesnika. Kao drugo, uklanjanje je bilo moguće od samog početka, ali sama dostupnost te opcije nije značila da će je svi uzeti u obzir. U ovom zadatku nije trebalo osmisliti novi materijal niti ga platiti; trebalo je primijetiti da postojeća kockica smeta jednostavnijem rasporedu.
Sličan obrazac pojavio se i u drugom zadatku, u kojem su na mreži bila obojena polja. Cilj je bio napraviti simetričan oblik, što se moglo postići dodavanjem polja na stranu s manje obojenih dijelova ili uklanjanjem dijela polja s punije strane. Mnogi su se odlučili popuniti prazninu umjesto da smanje višak, iako se zadatak mogao jednostavnije riješiti uklanjanjem. Ovi primjeri pokazuju da se sklonost dodavanju ne svodi samo na novac: često nam upravo dodatak prvi padne na pamet.
Zašto nam uklanjanje ne pada na pamet?
Prema objašnjenju istraživačkog tima, ljudi ne moraju nužno odbaciti rješenja koja se zasnivaju na uklanjanju nakon što ih uporede s drugim mogućnostima. Problem nastaje ranije: ideje o dodavanju lakše se javljaju, dok pronalaženje onoga što bi se moglo ukloniti traži dodatni mentalni napor. Kada počnemo razmišljati o tome kako nešto poboljšati, lako je zadatak protumačiti kao poziv da unesemo nešto novo.
U drugim eksperimentima istraživači su tu pretpostavku provjeravali na više načina. Učesnici su češće dolazili do ideja o uklanjanju kada su bili usmjereni na tu mogućnost, kada su imali više vremena ili kada su vježbali takav način rješavanja problema. S druge strane, žurba i ometanje pažnje smanjivali su vjerovatnoću da će o tome razmišljati. Dakle, riječ nije o nepromjenjivoj sklonosti: način na koji je zadatak postavljen i vrijeme koje imamo mogu utjecati na to koje ćemo mogućnosti uopće primijetiti.
U komentaru koji je pratio studiju u časopisu Nature, psiholog potrošačkog ponašanja Tom Meyvis sa New York University i njegov kolega iznijeli su još jedno moguće objašnjenje. Neki ljudi možda misle da će im prijedlog o nečemu novom donijeti veće priznanje nego prijedlog da se ukine nešto postojeće. Ako je to tačno, izbor ne zavisi samo od toga koja nam ideja lakše padne na pamet. Na njega bi mogla utjecati i naša očekivanja o tome kako će drugi procijeniti prijedlog.
Ipak, to objašnjenje ne treba predstavljati kao zaključak koji su sami eksperimenti dokazali. Osnovna studija pokazala je da se rješenja zasnovana na uklanjanju često previde i da podsjećanje na njih povećava vjerovatnoću da će ih ljudi primijetiti. Uloga društvenog priznanja ili straha da će neko izgledati kao da smanjuje usluge ostaje moguća pretpostavka koju bi trebalo zasebno ispitati.
Od laboratorijskih zagonetki do pretrpanog rasporeda
Eksperimenti iz 2021. godine nisu neposredno ispitivali čine li ljudi manje zadataka uspješnijim na poslu ili u svakodnevnom životu. Zato je važno razlikovati ono što je studija pokazala od zaključaka koje bismo mogli izvesti za druge odluke. Rezultati zagonetki mogu nas navesti da razmislimo o tome kako pristupamo obavezama, ali ne dokazuju da će ukidanje određene aktivnosti ili navike poboljšati život svake osobe.
Ipak, ova ideja povezana je s istraživanjima o tome kako procjenjujemo vrijeme. Gal Zauberman sa University of North Carolina i John Lynch sa Duke University objavili su 2005. godine studiju u časopisu Journal of Experimental Psychology: General. Utvrdili su da ljudi očekuju da će u budućnosti imati više slobodnog vremena nego što ga imaju u sadašnjosti, a da je taj optimizam u vezi s vremenom izraženiji nego optimizam u vezi s novcem. Zato neko danas može prihvatiti obaveze koje su zakazane za kasnije, iako ih ne bi prihvatio kada bi počinjale odmah. Kada dođe vrijeme da ih ispuni, može se naći jednako zauzet kao i ranije. Istraživači su također primijetili da se ljudi stalno iznenađuju koliko su zauzeti upravo tog dana.
Ovo otkriće pokazuje kako se obaveze mogu gomilati: novi sastanak djeluje prihvatljivo jer je daleko, a dodatni projekat izgleda izvodljivo jer još nije počeo. Kasnije se sve to nađe u već pretrpanom rasporedu. To ne znači da treba ukinuti svaku obavezu. Ipak, naša procjena budućeg slobodnog vremena može biti optimističnija od stvarnosti, pa je korisno ponovo razmotriti ono na šta smo već pristali, umjesto da pretpostavimo da ćemo nekako imati više vremena.
Uz oprez se može spomenuti i istraživanje objavljeno 2009. godine u časopisu PNAS, koje su na Stanford University proveli Eyal Ophir, Clifford Nass i Anthony Wagner. Uporedili su ljude koji su navikli istovremeno pratiti više medijskih izvora s onima koji su to radili rjeđe. Prvu grupu lakše su ometale nevažne informacije, a postizala je slabije rezultate na testu prebacivanja s jednog zadatka na drugi. Međutim, kasnija istraživanja dala su različite rezultate, pa se o ovom pitanju ne može govoriti kao o riješenom. Primjer ipak služi kao ograničen podsjetnik da praćenje većeg broja stvari u isto vrijeme ne znači nužno i da ćemo više postići.
Kada povežemo ove nalaze, poruka nije da je uvijek bolje imati manje ciljeva ili da je dodavanje pogrešno. Problem je u tome što dodavanje može postati automatski odgovor: želimo napredovati, pa dodamo cilj; pojavi se problem, pa dodamo pravilo; posla je previše, pa dodamo alat ili sastanak. Takvi potezi mogu dodatno zakomplikovati situaciju, dok mogućnost da olakšamo ono što već postoji ne provjeravamo dovoljno ozbiljno.
Kako da mogućnost uklanjanja ne previdimo?
Jedan od zanimljivijih praktičnih nalaza jeste da se ova sklonost može promijeniti. U zadatku s LEGO kockicama udio učesnika koji su odabrali uklanjanje porastao je s 41 na 61 posto kada im je rečeno da uklanjanje ništa ne košta. To ne dokazuje da će isti podsjetnik riješiti probleme u organizacijama ili svakodnevnom životu, ali ukazuje na to da način na koji postavimo pitanje može proširiti prostor za razmišljanje. Umjesto da se pitamo samo šta bismo trebali dodati, možemo se zapitati i šta nam više nije potrebno.
Ovu ideju možemo primijeniti na raspored posla, a da ne pretpostavimo kako je svaki sastanak beskoristan. Prije nego što zakažemo novi, možemo pregledati postojeće i provjeriti ponavljaju li neki od njih istu svrhu. Prije uvođenja dodatnog postupka možemo jasno odrediti koji problem treba riješiti, a zatim razmotriti može li se neki stari postupak ukinuti ili pojednostaviti. Pri upravljanju ličnim obavezama, pregled redovnih aktivnosti može pomoći da razlikujemo ono što zaista donosi korist od onoga što je ostalo u rasporedu samo zato što niko nije odlučio da ga prekine.
Korisno je i da od ljudi ne tražimo samo prijedloge za nove stvari. Tim, naprimjer, može od svakog učesnika tražiti dva prijedloga: jedan o tome šta bi trebalo početi raditi, a drugi o tome šta bi se moglo zaustaviti ili smanjiti. Takav pristup ne znači da je druga mogućnost automatski bolja, ali joj daje poštenu priliku da bude uzeta u obzir. Nekoliko mirnih minuta za razmatranje može biti korisnije od donošenja odluke u žurbi, jer su eksperimenti pokazali da žurba i ometanje pažnje smanjuju vjerovatnoću da ćemo prepoznati rješenja zasnovana na uklanjanju.
S druge strane, prije uklanjanja treba pažljivo procijeniti posljedice. Ukidanje pravila može ukloniti važnu zaštitu, a smanjenje programa može naštetiti ljudima kojima je potrebna njegova podrška. Neki problemi se mogu riješiti samo dodavanjem resursa, znanja ili vremena. Zato rezultate istraživanja ne treba pretvoriti u slogan koji zagovara smanjivanje u svim okolnostima. Precizniji princip glasi: razmotrimo obje mogućnosti, uporedimo njihove posljedice i troškove te ne dopustimo da dodavanje pobijedi samo zato što nam je prvo palo na pamet.
Granice onoga što znamo
Velik dio istraživanja tima zasnivao se na zagonetkama i zadacima osmišljavanja, a ne na dugoročnim poslovnim ili upravljačkim odlukama. Zato se uspjeh u uklanjanju LEGO kockice ne može neposredno pretvoriti u zaključak da će neka ustanova bolje raditi ako ukine određeni program ili da će neka osoba biti uspješnija ako se odrekne cilja. Za takve odluke potrebne su informacije o očekivanim posljedicama, ljudima na koje će utjecati i onome što bi se uklanjanjem moglo izgubiti.
Rezultati također ne znače da je dodavanje uvijek manje vrijedno od uklanjanja. U mnogim situacijama novi alat ili resurs zaista je neophodan, a ono što jednoj osobi izgleda suvišno drugoj može biti važno. Ostaju otvorena i šira pitanja, među njima koliko je ova sklonost rasprostranjena u različitim kulturama i kako se razvija kod djece. Zbog tih nepoznanica najbolje je studiju shvatiti kao upozorenje da nam jedna mogućnost može promaknuti, a ne kao univerzalni recept za donošenje odluka.
Uprkos tim ograničenjima, činjenica da se sličan obrazac ponovio u različitim zadacima daje ovoj ideji težinu: kada od ljudi tražimo da nešto poboljšaju, mogu se okrenuti dodavanju prije nego što provjere čega bi se mogli odreći. Ako uklanjanje učinimo vidljivom mogućnošću, nećemo umanjiti važnost kreativnosti i izgradnje nečeg novog. Samo ćemo izbjeći da kreativnost svedemo isključivo na njih.
Zaključak
Istraživanje University of Virginia objavljeno 2021. pokazuje da nas razmišljanje o poboljšanju može navesti da automatski dodajemo nove elemente, čak i kada je jednostavnije rješenje ukloniti nešto što već postoji. U osam studija s više od 1.100 učesnika taj obrazac pojavio se u različitim zadacima, a izbori su se mijenjali kada su ljudi bili podsjećeni da mogu nešto ukloniti. Druga istraživanja o vremenu i pažnji ukazuju na to da gomilanje obaveza i praćenje više stvari istovremeno ne moraju povećati našu sposobnost da postignemo više, iako su dokazi u ovom području djelimično neujednačeni. Praktična poruka nije da uvijek treba uklanjati, već da toj mogućnosti damo mjesto u razmišljanju: prije nego što nešto dodamo, zapitajmo se možemo li nešto zaustaviti, a zatim odlučimo na osnovu stvarne koristi, a ne prema tome šta nam je prvo palo na pamet.