Skip to content

Zašto gasovi ponekad zaudaraju i kad ih ima sasvim malo?

Jednostavno rečeno

Gasovi su normalan dio probave i većinom nemaju miris. Neugodan miris mogu izazvati sasvim male količine određenih tvari koje stvaraju bakterije u crijevima. Hrana utiče na to kakve će tvari nastati, a ispuštanje gasova pomaže da se smanji pritisak u stomaku.

Gasovi iz crijeva mogu se činiti smiješnom ili neprijatnom temom, ali zapravo nastaju tokom neprekidnog rada probavnog sistema. Milijarde mikroorganizama, među kojima su najbrojnije bakterije, žive u crijevima i pomažu u razgradnji dijelova hrane koje tijelo ne može samo probaviti. U tom procesu stvaraju tvari korisne za organizam, ali i gasove koji se nakupljaju, a zatim izlaze iz crijeva. Samo ispuštanje gasova zato ne znači da nešto nije u redu; može biti znak da mikroorganizmi obavljaju svoj uobičajeni dio posla.

Miris je, međutim, druga priča i ne zavisi neposredno od količine gasa ili zvuka koji se čuje. Gasovi koji izlaze uglavnom su sastavljeni od tvari bez mirisa, dok tek mali broj molekula koje sadrže sumpor može stvoriti oštar, neugodan miris. Da bismo razumjeli kako je to moguće, treba pogledati od čega se gas sastoji, kakva hrana stiže do crijevnih mikroorganizama i koliko je nos osjetljiv na te tvari.

Uglavnom bezmirisna mješavina gasova

Sastav gasova iz crijeva nije uvijek isti: udio pojedinih sastojaka mijenja se od osobe do osobe i od jednog ispuštanja do drugog. Azot može činiti između 20% i 90% zapremine, iako ga ima u više od tri četvrtine zraka koji udišemo. Udio kisika može iznositi do 10%, ugljikovog dioksida do 30%, vodika do 50%, a metana do 10%. Te vrijednosti ne znače da će svaki gas u jednom uzorku biti zastupljen u najvećoj mogućoj količini, već pokazuju koliko se sastav mješavine može razlikovati.

Velik dio ugljikovog dioksida, vodika i metana stvaraju mikroorganizmi koji razgrađuju hranu u crijevima. Dio ugljikovog dioksida može nastati i kada se probavni sokovi pomiješaju sa želučanom kiselinom. Tim gasovima pridružuje se i nešto progutanog zraka. Različiti sastojci zatim prolaze kroz crijeva i izlaze u naletima.

Ovi uobičajeni gasovi najčešće ne objašnjavaju miris koji drugi ljudi primijete. Nije problem u tome što je cijela mješavina neugodnog mirisa, nego u tome što njen mali dio može sadržavati spojeve sumpora. Čisti sumpor nema isti miris, ali u kombinaciji s drugim elementima može stvarati molekule koje nos jasno prepoznaje. Zato gasova može biti mnogo, a da nemaju upadljiv miris, ili ih može biti malo, ali da se njihov miris snažno osjeti.

Malo molekula, jak miris

Jedan od najpoznatijih spojeva koji izazivaju miris jeste sumporovodik, čiji miris podsjeća na pokvarena jaja. Tu je i metanetiol, koji može podsjećati na miris kupusa, kanalizacije ili tvora, kao i dimetil-sulfid, čiji se miris ponekad opisuje kao miris kuhanog kukuruza, algi ili morskih plodova.

Ove tvari ne moraju činiti velik dio gasova da bi se osjetile. Jedna molekula sumporovodika na milion drugih molekula može biti dovoljna da se miris primijeti. Da biste lakše zamislili koliko je to malo, zamislite jedno zrno kukuruza među oko 1.250 klipova u kamionu ili 10 cigli među ciglama od kojih je izgrađena zgrada Empire State Building u New Yorku. Neke druge sumporne spojeve moguće je osjetiti čak i kada ih ima manje.

Zato jačina mirisa ne pokazuje neposredno koliko je gasa ispušteno. Veći nalet može biti glasniji, ali ne mora i više zaudarati. Doživljaj mirisa zavisi od vrste prisutnih spojeva, njihove koncentracije i osjetljivosti nosa, a ne samo od količine zraka. Zbog toga miris može ispuniti prostoriju iako molekule koje su ga izazvale čine tek sasvim mali dio mješavine.

Hrana mijenja ono što stvaraju crijevni mikroorganizmi

Hrana koja dospije u crijeva jedan je od glavnih faktora koji određuju kakvi će gasovi nastati i u kojoj količini. Mikroorganizmi ne razgrađuju sve sastojke hrane na isti način, pa se i proizvodi probave mijenjaju zavisno od toga šta jedemo. Neke namirnice mogu povećati količinu gasova, među njima slatkiši i proizvodi namijenjeni osobama na dijeti koji sadrže umjetne zaslađivače ili šećerni sirup. Gasova može biti više i nakon hrane bogate vlaknima, poput graha i žitarica.

Takva hrana može dovesti do toga da gasova bude više ili da njihovo ispuštanje bude glasnije, ali to ne znači da će imati i jači miris. Da bi nastali sumporni mirisi, mikroorganizmima su potrebne tvari koje sadrže sumpor. Među njihovim izvorima su dvije aminokiseline, metionin i cistein. One su gradivne jedinice proteina potrebnih tijelu za rast i normalno funkcioniranje, a obje sadrže sumpor.

Metionina i cisteina ima mnogo u mesu, mliječnim proizvodima i jajima, a manje u grahu i žitaricama. Sumpor se nalazi i u drugim namirnicama, naročito u nekim vrstama povrća, poput kupusa, brokule, prokulica i karfiola. Kada crijevni mikroorganizmi razgrađuju te spojeve, mogu stvarati sumporne gasove, zbog čega miris može zavisiti od onoga što je osoba jela.

Obrok nije jedini faktor koji utiče na miris: važni su i način ishrane u cjelini i opće stanje organizma. Ako se neugodan miris gasova uporno javlja na neuobičajen način, ponekad može biti povezan sa stanjem kao što je sindrom iritabilnog crijeva, nepodnošenjem određene hrane ili alergijom na nju. U takvoj situaciji može biti korisno obratiti se ljekaru, umjesto pretpostaviti da je svaka promjena posljedica jednog prolaznog obroka.

Zvuk, pritisak i izlazak gasova

Gasovi se tokom probave nakupljaju i neće nestati samo zato što ih pokušavamo zadržati. Prije ili kasnije izaći će na neki način, a prema neformalnoj procjeni njihova brzina može dostići 10 stopa u sekundi. Kada gas prođe kroz otvor na tijelu, okolna tkiva mogu zatreperiti i proizvesti zvuk zbog kojeg situacija ponekad postane neprijatna.

Ipak, ispuštanje gasova ne služi samo stvaranju zvuka ili mirisa: ono smanjuje pritisak u stomaku. Ako se gasovi nakupljaju, a ne izlaze, mogu se javiti nadutost ili bolni grčevi. Ovaj prirodni proces, dakle, ima svoju tjelesnu funkciju, čak i kada se dogodi u nezgodnom trenutku ili uz zvuk koji nam ne odgovara.

Osjećaj povezan s gasovima može se promijeniti i zbog vanjskog pritiska. U avionu je pritisak u kabini najčešće niži nego na tlu, pa se gas u crijevima može širiti i lakše izlaziti. Ispitivane su jastučnice i deke napravljene od materijala koji upijaju sumporne spojeve, poput aktivnog uglja, kako bi se smanjili mirisi u kabini. Aviokompanije još nisu uvele te tehnologije, ali se slični proizvodi mogu kupiti za ličnu upotrebu.

Zašto nos osjeti ove mirise?

Miris može biti neugodan, ali sposobnost da ga osjetimo pokazuje koliko je nos osjetljiv na određene hemijske spojeve. Ljudi mogu prepoznati sumporovodik i metanetiol i kada su prisutni u vrlo malim koncentracijama, čak i kada na milijarde drugih molekula dolazi manje od jedne molekule ovih spojeva. Zato nije potrebno da neke tvari bude mnogo da bi se njihov miris osjetio.

Oštri mirisi mogu imati značenje i u prirodnom okruženju: ponekad ukazuju na raspadanje materije ili aktivnost bakterija. Takvi uslovi mogu biti povezani s prisustvom uzročnika bolesti. Osim toga, u nekim sredinama, poput močvara, ustajalih pećina i vulkanskih otvora, mogu se nalaziti opasni gasovi koji izazivaju gušenje i smrt. To ne znači da miris crijevnih gasova nosi istu opasnost. Ovaj primjer samo pokazuje da nam sposobnost da osjetimo sumporne spojeve uopće može pomoći da prepoznamo neke tvari u okolini.

Stara šala o sasvim normalnoj tjelesnoj pojavi

Ljudi se šale na račun gasova već veoma dugo. Guinness World Records navodi da najstarija zabilježena šala potiče od prije otprilike 3.900 godina. Riječ je o izreci u kojoj su mladi muževi upozoravani na gasove svojih žena. Ta se tema i danas pojavljuje u popularnoj kulturi. U filmu Despicable Me iz 2010. godine doktor Nefario pogrešno razumije zahtjev svog šefa da napravi pušku za strelice, pa umjesto toga osmisli pušku koja ispušta gasove. Ta se zamisao kasnije pretvorila u igračku koja se prodaje u stvarnom svijetu.

Ovi primjeri pokazuju da su nelagoda i smijeh pratili jednu sasvim običnu tjelesnu pojavu u različitim vremenima i kulturama. Iza šale se, međutim, krije biološki proces povezan s crijevnim mikroorganizmima, probavom hrane i regulacijom pritiska u stomaku. Gasovi nisu zanimljivi samo zbog svoje količine: snažan miris mogu izazvati i sasvim male količine sumpornih molekula, a nos ih može prepoznati i kada ih ima veoma malo.

Zaključak

Zdrava osoba obično ispusti gasove oko 14 do 20 puta dnevno. Oni nastaju dok crijevni mikroorganizmi razgrađuju hranu, a nastali gasovi miješaju se s progutanim zrakom. Većina gasne mješavine nema miris, ali sumporni spojevi, poput sumporovodika, metanetiola i dimetil-sulfida, mogu ga snažno promijeniti i kada ih ima sasvim malo. Hrana utiče na to šta će mikroorganizmi stvarati, dok ispuštanje gasova smanjuje pritisak i može ublažiti nadutost i grčeve. Neugodan miris zato je najčešće samo prateći dio normalne probave, ali ako se uporno javlja na neuobičajen način, može biti razlog za medicinsku procjenu.