Jednostavno rečeno
Japanska letjelica Hayabusa posjetila je asteroid Itokawa, spustila se na njegovu površinu i vratila se na Zemlju. Tokom puta bilo je mnogo problema, pa dugo nije bilo jasno je li uspjela prikupiti uzorak. Tek nakon povratka kapsule naučnici su u njoj pronašli 1.500 sićušnih zrnaca prašine s asteroida.
Hayabusa se 19. novembra 2005. odvojila od površine asteroida Itokawa, što je bio prvi put da je neka svemirska letjelica uzletjela s asteroida. Inženjeri tada nisu znali je li uspjela prikupiti bilo kakav materijal. Kapsula se vratila na Zemlju 2010. godine, a u njoj je pronađeno 1.500 sitnih zrnaca prašine s Itokawe. Misija je pokazala da je moguće otići do asteroida, uzeti uzorak i vratiti ga na Zemlju čak i kada se plan ne odvija kako je zamišljeno.
Hayabusa nije poletjela s Itokawe 19. novembra 2005. da bi postavila rekord. Taj je korak bio dio mnogo ambicioznijeg zadatka: stići do asteroida, dodirnuti njegovu površinu, prikupiti dio materijala i prenijeti ga kroz svemir do Zemlje. Letjelica je, međutim, iza sebe već imala mjesece putovanja obilježene zastojima zbog solarne oluje i tehničkih problema. Ni tokom spuštanja tim nije mogao biti siguran da je uređaj za prikupljanje uzorka zaista obavio posao. Presudan dokaz pojavio se tek pošto se kapsula vratila na Zemlju.
Misija kojoj je uzorak bio važniji od rekorda
Japanska agencija za istraživanje svemira (JAXA) lansirala je letjelicu 9. maja 2003. godine i uputila je prema Itokawi, malom stjenovitom tijelu koje potječe iz ranih faza nastanka Sunčevog sistema. Osnovni cilj nije bio da Hayabusa postane prva letjelica koja je uzletjela s asteroida. Naučni zadatak bio je prikupiti materijal s njegove površine i donijeti ga u laboratorije na Zemlji. Takvi uzorci dragocjeni su jer omogućavaju da se stijene i prašina s udaljenog tijela ispituju instrumentima koje nije moguće sve poslati u svemir.
Istraživanje asteroida pomaže naučnicima da shvate kakvi su bili uslovi u ranom Sunčevom sistemu. Ta su tijela nastala davno i u svom materijalu mogu sačuvati tragove vlastite prošlosti, kao i okruženja u kojem su se planete oblikovale. Ipak, uzeti uzorak s asteroida nije isto što i podići kamen sa Zemlje. Letjelica mora pronaći tijelo, pažljivo mu se približiti i raditi na njegovoj površini u uslovima koji se znatno razlikuju od onih na Zemlji, a zatim preživjeti dug povratak.
Dolazak je prvobitno bio planiran za početak ljeta 2005. godine, ali se plan promijenio nakon što je solarna oluja oštetila solarne panele letjelice. Zbog oštećenja je bilo manje energije na raspolaganju za njene ionske motore, pa je dolazak morao biti odgođen. To nije bila samo promjena datuma: ograničena mogućnost pogona postala je jedan od izazova s kojima se Hayabusa suočavala nastavljajući put. Na kraju je 12. septembra 2005. stigla u blizinu Itokawe, nekoliko mjeseci kasnije nego što je prvobitno bilo predviđeno.
Težak prilaz malom stjenovitom svijetu
Po dolasku Hayabusa se nije odmah spustila na površinu. Najprije je izbacila mali modul za slijetanje koji je trebao djelovati na Itokawi, ali je taj modul, po svemu sudeći, izgubljen. Zatim je spustila ciljnu oznaku koja je trebala pomoći letjelici da se usmjeri tokom približavanja. Iako je oznaka služila kao pomoć pri slijetanju, letjelica je na kraju dodirnula površinu na udaljenosti od oko 99 stopa od nje. To pokazuje koliko je teško usmjeriti letjelicu koja se nalazi daleko od Zemlje prema tačno određenoj tački na malom tijelu. Za to su potrebni precizno usklađeni posmatranje, kretanje i komunikacija sa Zemljom.
Najuzbudljiviji trenutak dogodio se 19. novembra 2005. Hayabusa se približila površini na visinu od svega 56 stopa, a zatim je, prema izvještaju Associated Pressa, veza s njom bila prekinuta na tri sata. Tokom tog perioda tim misije nije mogao pratiti šta letjelica radi iz trenutka u trenutak. Kada je veza ponovo uspostavljena, zvaničnici JAXA-e potvrdili su da se spustila na površinu. Potom je ponovo uzletjela i započela novi pokušaj, postavši prva svemirska letjelica koja je poletjela s asteroida.
To nije bilo uzlijetanje s čvrste platforme niti rutinski manevar tokom kojeg je svaki detalj na površini poznat. Hayabusa je bila vrlo blizu Itokawe, ali nije bilo jasno u kakvom se položaju nalazi ni kakve su bile posljedice dodira s površinom. Andrew Cheng, član naučnog tima misije iz Johns Hopkins University Applied Physics Laboratory, opisao je da se letjelica više puta odbila od površine, a zatim ostala na njoj oko 39 minuta. Takav opis pokazuje da se nije radilo o mirnom i stabilnom slijetanju u uobičajenom smislu, nego o nizu udaraca i dodira s tlom.
Jesu li zrnca Itokawe dospjela u letjelicu?
Najveća briga odnosila se na prikupljanje uzorka. Mehanizam za uzimanje uzorka trebao je raditi dok letjelica dodiruje površinu, ali tim nije mogao potvrditi da se uređaj zaista aktivirao. Prema onome što je Cheng tada rekao, nije bilo načina da se utvrdi je li išta od materijala s asteroida dospjelo u spremnik nakon što se letjelica kretala i odbijala tokom spuštanja. Zato uspješno uzlijetanje u novembru 2005. samo po sebi nije dokazivalo da je Hayabusa prikupila prašinu.
JAXA nije odustala od pokušaja da prikupi uzorak. Nekoliko dana nakon prvog pokušaja, 26. novembra 2005, Hayabusa se ponovo spustila na Itokawu. Letjelica je tako dva puta dodirnula površinu, dok je i dalje postojala sumnja u to je li mehanizam za prikupljanje radio. Za tim je ključno pitanje ostalo otvoreno: je li uzorak ostao u letjelici ili se Hayabusa vraćala bez onoga po šta je poslata? Samo posmatranje spuštanja nije moglo dati odgovor. Trebalo je sačekati da se povratna kapsula vrati i da se pregleda njen sadržaj.
Tu se krije jedna od neobičnosti ove misije. Njen najpoznatiji trenutak, prvo uzlijetanje s asteroida, mnogi pamte kao upečatljiv prizor, ali pravi test bio je mnogo manje vidljiv. O tome da li je misija uspjela nije se moglo suditi po tome kako se letjelica udaljava od Itokawe, nego po nekoliko zrnaca prašine pronađenih u kapsuli godinama kasnije. Naučni rezultat nije se mogao vidjeti iz daljine, a kontrolni centar ga nije mogao potvrditi tokom spuštanja. Odgovor je stigao tek nakon cijelog puta do Zemlje.
Mala kapsula razriješila je sumnju nakon pet godina
Kapsula Hayabuse vratila se na Zemlju u junu 2010. godine i sletjela u Australiju. Time je završeno teško putovanje, ali ne i čekanje na odgovor o tome je li misija ostvarila svoj naučni cilj. U novembru 2010. JAXA je objavila da je pregledom kapsule pronađeno 1.500 zrnaca prašine s Itokawe. Tako je potvrđeno da se letjelica zaista vratila s materijalom s asteroida, uprkos sumnjama koje su pratile oba spuštanja i činjenici da mehanizam za prikupljanje nije radio onako kako se očekivalo.
1.500 zrnaca nisu predstavljala veliki komad stijene, ali su bila dovoljna da promijene značenje cijele misije. Naučnici su dobili materijal prikupljen s površine asteroida i prenesen na Zemlju, gdje su ga mogli neposredno proučavati. Još važnije, uspjeh prikupljanja nije postao očigledan tokom dodira s površinom. Potvrđen je tek analizom sadržaja kapsule nakon povratka. Misija je tako pokazala da problem s jednim postupkom ne mora značiti da je izgubljen cijeli naučni cilj, kao i da se ključna potvrda može pojaviti na kraju putovanja, a ne u njegovom najdramatičnijem trenutku.
Hayabusa je povezala svemirsko putovanje s mnogo širim naučnim pitanjem: kako prenijeti materijal s malog tijela u svemiru do Zemlje? Letjelica je morala stići do asteroida uprkos smanjenoj količini raspoložive energije, izvesti prilaz i spuštanje, nastaviti putovanje i vratiti kapsulu. Vrijednost misije ne svodi se samo na to što je donijela 1.500 zrnaca prašine. Ona je pokazala da se može izvesti čitav niz složenih postupaka čak i kada letjelicu prate kašnjenja i neizvjesnost u ključnim trenucima.
Od Itokawe do druge japanske misije
Rezultati misije Hayabusa utrli su put drugoj japanskoj misiji za povratak uzoraka s asteroida, Hayabusi 2. Letjelica je poletjela u decembru 2014. i stigla do asteroida Ryugu 2018. godine. Zatim je prikupila uzorke i vratila ih na Zemlju u decembru 2020. Te dvije misije nisu bile iste, ali je uspjeh prve dao važan praktični primjer programu čiji je cilj posjećivati mala tijela i donositi materijal s njih, umjesto da ih naučnici samo posmatraju iz daljine.
Prema podacima o nastavku misije Hayabusa 2, letjelica je krenula na novo putovanje prema asteroidu 2015 BM510, pored kojeg bi trebala proći u aprilu 2028. godine. Raniji plan da stigne do asteroida 1998 KY26 i spusti se na njega više se ne može ostvariti nakon problema s motorom. Ovi detalji pokazuju da se misije prema asteroidima ne završavaju uvijek povratkom uzorka. Letjelice koje ostanu u svemiru mogu nastaviti drugim putanjama, a ciljevi se mogu promijeniti kada pogon ili raspoložive mogućnosti postanu prepreka.
Prva Hayabusa ipak zauzima posebno mjesto zbog onoga što je postigla na Itokawi: nije samo stigla do asteroida nego je dva puta dodirnula njegovu površinu, uzletjela s nje i poslala uzorak na Zemlju. Solarne oluje oslabile su njene panele, dolazak je kasnio, izgubljen je mali modul za slijetanje, a sudbina prašine ostala je nepoznata sve dok kapsula nije pregledana. To nisu sporedni detalji naknadno dodani priči o uspjehu. Oni pokazuju kako uspjeh u stvarnosti može izgledati: kao rezultat savladavanja prepreka koje nije uvijek moguće ukloniti prije početka putovanja.
Zaključak
Hayabusa je 19. novembra 2005. ispisala historiju prvim uzlijetanjem s Itokawe, ali tada još nije bilo poznato je li uopće prikupila materijal s njegove površine. Do asteroida je stigla 12. septembra te godine, nakon kašnjenja izazvanog oštećenjem solarnih panela u solarnoj oluji, a zatim je dvaput dodirnula površinu, 19. i 26. novembra. Kada se kapsula vratila u Australiju u junu 2010, JAXA je u novembru objavila da je u njoj pronađeno 1.500 zrnaca prašine s asteroida. Putovanje puno neizvjesnosti tako je pružilo praktičan dokaz da je moguće posjetiti asteroid i vratiti uzorak, čak i kada se pojedinosti misije ne odvijaju prema prvobitnom planu.