Skip to content

Kad je svaka minuta važna: zašto hitna pomoć za djecu nije svugdje jednako spremna

Jednostavno rečeno

U SAD-u nisu svi odjeli hitne pomoći jednako spremni liječiti djecu. Podaci ukazuju na to da bolja pripremljenost može biti povezana sa znatno manjim brojem smrtnih slučajeva među teško bolesnom djecom. Stručnjaci smatraju da se stanje može poboljšati ulaganjem, boljom saradnjom i pažljivim slušanjem potreba lokalnih bolnica i porodica.

Razlika koju nije uvijek lako uočiti

Dva doktora koja se bave istraživanjem i zdravstvenim politikama za djecu upozorila su da bi problem hitne zdravstvene zaštite djece u Sjedinjenim Američkim Državama mogao biti širi nego što se na prvi pogled čini. Bolnica može imati odjel hitne pomoći i primati djecu, ali to samo po sebi ne govori raspolaže li odjel potrebnim resursima i dobrom organizacijom za odgovarajuće liječenje djece. Zato je riječ o nedostacima u pružanju zdravstvene zaštite, a ne samo o tome koliko odjela postoji ili jesu li hitne službe uopće dostupne.

Ova razlika je važna zato što se djeca koja trebaju hitno liječenje ne mogu jednostavno posmatrati kao umanjene verzije odraslih. Za njih su potrebni odgovarajuća priprema i tim koji zna kako postupiti kada se stanje brzo mijenja. Mogućnosti bolnica mogu se razlikovati zavisno od lokacije, veličine ustanove i resursa kojima raspolaže. Zbog toga iskustvo porodica koje dođu u odjel hitne pomoći može biti različito.

U komentaru objavljenom 27. oktobra skrenuta je pažnja na ovaj problem. Odgovor koji su napisali Elizabeth Sanso i Jeremy Jones dodao je praktičan ugao: osim promjena u finansiranju, bolje koordinacije među regijama i podrške velikih bolnica manjim ustanovama, moguće je poboljšati i sposobnost svakog lokalnog odjela da reaguje. Šire promjene u sistemu jesu važne, ali ustanove ne bi trebale čekati da se one u potpunosti provedu prije nego što počnu poboljšavati ono što mogu već sada.

Šta znači biti spreman za liječenje djece?

Spremnost za liječenje djece ne svodi se na nabavku jednog uređaja ili dodavanje formalne stavke na bolničku listu. Potrebni su organizacija i resursi koji odjelu hitne pomoći, kao i službama koje pružaju pomoć prije dolaska u bolnicu, omogućavaju da djeci pruže kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. To podrazumijeva jasno podijeljene odgovornosti unutar ustanove te odgovarajuće znanje i pripremu zaposlenih za potrebe mlađih pacijenata.

Među važnim elementima koje su istakli Sanso i Jones jeste osoba zadužena za koordinaciju hitne zdravstvene zaštite djece. Ta se uloga skraćeno naziva PECC. Kada se jasno odredi ko prati spremnost odjela, potrebe djece mogu ostati dio svakodnevnog rada, umjesto da odgovornost bude podijeljena među više ljudi i da niko ne prati napredak. Prema odgovoru, postojanje ovih koordinatora usko je povezano s nivoom spremnosti.

To ne znači da će samo imenovanje koordinatora riješiti sve probleme niti da drugi uslovi više nisu važni. Ipak, pokazuje koliko je korisno imati osobu koja poznaje lokalne prednosti i nedostatke, može uskladiti obuku i poboljšanja te pratiti šta odjelu nedostaje. Zato spremnost ne bi trebalo tretirati kao kratkotrajnu kampanju koja završava kupovinom opreme. Riječ je o sposobnosti koju treba redovno pratiti i razvijati.

Brojke pokazuju zašto se isplati ulagati u spremnost

Važnost ove teme posebno se vidi u procjeni navedenoj u odgovoru: u odjelima hitne pomoći s visokim nivoom spremnosti za liječenje djece smrtnost među teško bolesnom djecom bila je manja do 76%. Ovaj podatak ne znači da će svako pojedinačno poboljšanje smanjiti smrtnost za toliko niti da će svaka bolnica postići isti rezultat. Ipak, ukazuje na veliku razliku između različitih nivoa spremnosti i pokazuje da organizacija liječenja i dostupnost resursa mogu imati posljedice koje nadilaze administrativne pojedinosti.

U odgovoru je procijenjeno i da bi priprema svih odjela hitne pomoći u zemlji za liječenje djece koštala približno 200 miliona dolara. Autori su taj iznos opisali kao mali dio ukupne godišnje potrošnje na zdravstvenu zaštitu u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovo poređenje pomaže da se razgovor preusmjeri s pitanja jesu li poboljšanja poželjna na konkretnije pitanje: kako rasporediti i usmjeriti sredstva da odgovarajuća njega bude dostupna na više mjesta?

Ovu procjenu treba posmatrati kao troškove navedene u odgovoru, a ne kao detaljan račun za svaku bolnicu niti kao obećanje da će samo finansiranje osigurati jednak nivo spremnosti. Da bi se ona provela, potrebno je utvrditi potrebe svake ustanove, prepoznati ono što joj zaista nedostaje i odabrati poboljšanja koja se mogu održati. Ipak, procjena daje predstavu o obimu predloženog ulaganja i pokazuje da je riječ o nacionalnom projektu koji se može planirati, a ne o zahtjevu bez jasno određenih granica.

Saradnja bolnica ne može zamijeniti ulogu zajednice

Širi prijedlozi obuhvataju promjene u načinu finansiranja, jačanje regionalnih centara za koordinaciju i podsticanje velikih specijaliziranih dječijih medicinskih centara da pomažu manjim bolnicama. Takva saradnja može povezati specijalizirano znanje s ustanovama koje nemaju jednake mogućnosti i omogućiti podršku na daljinu kada je potrebna. Sanso i Jones naveli su da se u različitim sredinama već radi na pružanju pomoći na daljinu, obuci kroz vježbe koje oponašaju hitne situacije, medicinskom obrazovanju te mrežama za povezivanje i savjetovanje koordinatora za dječiju zdravstvenu zaštitu.

Istovremeno, iz odgovora se može zaključiti da mreža podrške koja se gradi odozgo prema dolje nije dovoljna ako zanemaruje lokalno iskustvo. Mala ili seoska bolnica nije samo mjesto koje čeka upute većeg centra. U njoj rade ljudi koji poznaju okolinu i znaju šta je u njihovoj sredini teško dostupno. Iskustvo autora u radu s bolničkim sistemima u ruralnim i gradskim sredinama, kao i sa zajednicama starosjedilačkih naroda, pokazuje koliko je važno saslušati ljude na koje zdravstvene usluge utiču. Njihovo znanje pomaže da se razumije šta treba poboljšati i kako to učiniti.

Zato nije dobro nametati isti model svim odjelima bez uzimanja u obzir razlika u resursima i potrebama. Prepreka s kojom se suočava jedna ustanova može se sasvim razlikovati od problema u drugoj, pa svaka ustanova može morati na drugačiji način odrediti šta će prvo uraditi. Dobra saradnja povezuje podršku velikih centara sa znanjem lokalnih zaposlenih i učešćem porodica i zajednice u prepoznavanju problema koji zahtijevaju pažnju i djelovanje.

Slušanje porodica dio je rješenja

Izvorni komentar oslanjao se na iskustva iz svakodnevne zdravstvene zaštite djece, a u odgovoru je naglašeno da pri istraživanju treba uzeti u obzir iskustva porodica i lokalnih zdravstvenih radnika. Brojke pomažu da se izmjere razlike u dostupnosti i kvalitetu njege, ali same ne mogu objasniti kako problem izgleda porodici koja s djetetom dođe u hitnu službu niti šta sprečava lokalni tim da pruži pomoć kakvu želi pružiti.

Autori predlažu da istraživanja počnu saradnjom s lokalnim bolnicama i porodicama. Zajedno bi trebalo odrediti pitanja, utvrditi kako se na njih može odgovoriti i unaprijed razmisliti o tome kako će se rezultati predstaviti i dugoročno koristiti. To je drugačije od prikupljanja informacija i odlaska iz zajednice bez vidljivog praktičnog učinka. Lokalno znanje može pomoći da planovi za bolju spremnost odgovaraju stvarnim uslovima i da se nastave provoditi i nakon završetka pojedinačnog projekta ili obuke.

Učešće zajednice ne znači da se odgovornost za poboljšanje zdravstvene zaštite prebacuje na porodice niti da se od njih očekuje da riješe nedostatak resursa. Važno je da se njihovi glasovi čuju pri određivanju prioriteta i procjeni odgovaraju li promjene zaista potrebama djece i osoba koje se o njima brinu. Istovremeno, ustanove i zdravstvene službe ostaju odgovorne za osiguravanje sredstava, podršku zaposlenima i izgradnju sistema koji može dugoročno funkcionisati.

Prvi korak: procijeniti ono što već postoji

Odjel hitne pomoći može početi procjenom vlastite spremnosti, umjesto da pretpostavi kako samo postojanje hitne službe znači da su djeci osigurani svi potrebni uslovi. U odgovoru se odjeli pozivaju da učestvuju u nacionalnom projektu procjene spremnosti za liječenje djece, National Pediatric Readiness Project, kako bi prepoznali svoje prednosti i mogućnosti za napredak. Cilj nije samo tražiti nedostatke već i utvrditi šta već dobro funkcioniše i graditi na tome.

Procjena pomaže da se širok cilj, poput poboljšanja zdravstvene zaštite djece, pretvori u korake o kojima ustanova može razgovarati i odrediti njihov redoslijed. Kada su poznati dostupni resursi, podijeljene odgovornosti i postojeći nedostaci, lakše je utvrditi šta je najvažnije i potražiti podršku partnera koji je mogu pružiti. U zavisnosti od potreba konkretne ustanove, pomoć može uključivati obuku, vježbe koje oponašaju hitne situacije, savjetovanje među koordinatorima ili podršku na daljinu.

Procjenu ne treba shvatati kao konačnu presudu o bolnici ili jednostavno rangiranje ustanova. Njena glavna vrijednost je u tome što zaposlenima daje jasniju sliku o stanju u njihovoj ustanovi i pomaže im da naprave plan poboljšanja prilagođen sredini u kojoj rade. Dobra pripremljenost nije trajno stanje koje se jednom postigne. Ona se održava redovnim provjerama, učenjem i saradnjom.

Zaključak

Razlike u hitnoj zdravstvenoj zaštiti djece nameću važno i praktično pitanje: može li svako dijete dobiti odgovarajuću njegu kada mu je potrebna, bez obzira na to u koju bolnicu stigne? Procjena da bi smrtnost među teško bolesnom djecom u odjelima s najboljom spremnošću mogla biti manja do 76%, uz procijenjeni trošak od približno 200 miliona dolara za poboljšanje spremnosti širom zemlje, pokazuje zašto ovoj temi treba posvetiti ozbiljnu pažnju. Rješenje se ne svodi samo na finansiranje i bolju koordinaciju. Potrebni su i jasno određeni lokalni nosioci odgovornosti, obuka, partnerstva i pažljivo slušanje porodica i zajednica. Najpraktičniji početak može biti procjena onoga čime svaki odjel već raspolaže, jačanje dobrih strana i postepeno uklanjanje nedostataka.