Skip to content

Bizoni vraćaju raznolikost preriji — čak i nakon velike suše

Jednostavno rečeno

U preriji Kanzasa raslo je više domaćih biljnih vrsta tamo gdje su pasli bizoni nego na zemljištu bez velikih životinja. Tokom velike suše broj vrsta se smanjio, ali se kasnije vratio na raniji nivo. Ipak, nije sasvim jasno da li je za tu razliku zaslužna samo vrsta životinje ili i način na koji se ispaša organizuje.

Prirodni pašnjak postao dugogodišnji eksperiment

Istraživanje je provedeno u Biološkoj istraživačkoj stanici Konza, u brdima Flint Hills na istoku Kanzasa. To područje dio je najveće preostale površine američke prerije s visokim travama, na kojoj zemljište nije preorano i pretvoreno u oranice. Takvo okruženje omogućilo je naučnicima da prate uticaj ispaše na postojeći travnjak, umjesto da pokušavaju zaključiti kako je izgledao prije poljoprivrede ili velikih promjena u korištenju zemljišta.

Studija je objavljena 29. augusta 2022. u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS). Prvi autor bio je Zach Ratajczak s Odjela za biologiju Kansas State University. U istraživačkom timu bili su i Scott Collins, John Blair, Sarah Koerner, Andrew Louthan, Melinda Smith, Jane Taylor i Jesse Nippert. Tim se oslonio na podatke o biljnom pokrovu s trajnih istraživačkih lokacija, koji su prikupljani tokom 29 godina.

Naučnici su uporedili tri načina korištenja zemljišta: područja na kojima nisu pasle velike životinje, pašnjake na kojima su bizoni boravili tokom cijele godine i područja na kojima su goveda pasla samo od aprila do novembra. Svaka eksperimentalna površina obuhvatala je više od 18 hektara, kako bi se kretanje životinja i razlike u njihovoj ishrani što više približili uslovima na prostranim pašnjacima. Kraća sezona ispaše goveda nadoknađena je većom gustinom ispaše, dok su bizoni na svom pašnjaku bili cijele godine.

Bizoni su u stanicu Konza vraćeni 1987. godine, kada je na lokaciju dovedeno krdo od 30 odraslih životinja. U početku se krdo kretalo na manje od polovine površine koju je kasnije koristilo. Preostali dio prostora otvoren je za bizone 1992. godine, kada ih je bilo 121. Iste godine goveda su uvedena na područje namijenjeno njihovoj ispaši, pa se poređenje cijele površine bizonskog pašnjaka s područjem goveda računa od 1992. godine. Vrijeme i sezona ispaše goveda odabrani su tako da odgovaraju uobičajenoj praksi u tom kraju i da životinjama ne nameću neuobičajen režim.

Kako ispaša otvara prostor drugim biljkama?

Ideja je da dominantne trave mogu zauzeti velik dio dostupnih resursa, poput svjetla, vode i prostora, čime otežavaju rast manje zastupljenim biljkama. Prema objašnjenju istraživača, kada životinje pojedu dio najzastupljenijih trava, smanjuje se njihova konkurentska prednost, pa se druge vrste mogu naseliti i rasti. To ne znači da će svaka ispaša automatski povećati raznolikost: njen učinak zavisi od životinje, načina ispaše i uslova na lokaciji.

Na području Konze četiri višegodišnje vrste čine veliki dio godišnje proizvodnje biljaka: Andropogon gerardii, Sorghastrum nutans, Panicum virgatum i Schizachyrium scoparium. Kada ih životinje ne pasu, te trave mogu činiti oko 80% neto godišnje proizvodnje biljnog svijeta. Na područjima bez ispaše njihov se pokrov s vremenom malo povećao, ali nije zabilježena statistički značajna promjena u broju domaćih biljnih vrsta, bilo da su istraživači posmatrali male parcele ili veće cjeline.

Na područjima gdje su pasli bizoni, pokrov četiri dominantne trave isprva se smanjio, a zatim je oko devet godina ostao uglavnom stabilan. Poslije toga ponovo se smanjivao tokom sedam godina. U posljednjih 11 godina praćenja mijenjao se oko prosječne vrijednosti od 20 do 25%. Kako su te trave gubile dio svoje dominacije, povećavao se broj zabilježenih domaćih biljnih vrsta na bizonskim pašnjacima.

Za procjenu raznolikosti korištene su dvije mjere. Prva je obuhvatala parcele površine 10 kvadratnih metara, a druga veće područje, dobijeno objedinjavanjem podataka s 20 parcela u jednu cjelinu koja predstavlja manji sliv. Prema podacima za 2020. godinu, posljednju godinu istraživanja, broj domaćih vrsta na parcelama s bizonima bio je 103% veći nego na zemlji bez ispaše, dok je na području goveda bio veći za 41%. Na nivou slivova razlika je iznosila 86% na bizonskim pašnjacima i 30% na područjima s govedima, u poređenju sa slivovima na kojima nisu pasle velike životinje.

Dug rast, pa provjera na velikoj suši

Na područjima s bizonima raznolikost domaćih biljaka uglavnom je rasla od 1994. do 2010. godine. Prosječan godišnji porast iznosio je 0,58 vrste na maloj parceli, odnosno 1,06 vrsta kada su se posmatrali veći slivovi. U posljednjoj godini praćenja na jednoj parceli s bizonima raslo je prosječno 48,9 domaćih biljnih vrsta. Biljke koje nisu domaće nisu postale česte na pašnjacima: i na područjima s bizonima i na onima s govedima njihov prosjek ostao je manji od četiri vrste po parceli.

Razlike se nisu svodile samo na ukupan broj vrsta. Na području bizona pojavile su se biljke koje su bile veoma rijetke u druge dvije grupe područja, među njima visoke zeljaste biljke iz porodice glavočika, kao što je Solidago rigida, te 11 novih jednogodišnjih vrsta. Povećala se i učestalost dvije vrste trava, Bouteloua gracilis i Bouteloua dactyloides, čestih na sušnijim pašnjacima Velikih ravnica. Ova zapažanja upućuju na to da je ispaša bila povezana s promjenom sastava biljnih zajednica, a ne samo s dodavanjem novih vrsta na spisak.

Rast raznolikosti suočio se s ozbiljnom provjerom 2011. i 2012. godine, u dvadesetoj i dvadeset prvoj godini eksperimenta. Pokazatelj koji poredi količinu padavina tokom vegetacijske sezone s procijenjenim isparavanjem bio je ispod petog percentila u obje godine. Godina 2012. bila je najsušnija u dostupnim evidencijama. Istraživači su ove dvije godine svrstali među najteže suše koje su pogodile Velike ravnice još od sušnih godina iz tridesetih godina 20. vijeka, poznatih kao Dust Bowl.

Tokom tog perioda broj domaćih biljnih vrsta na područjima s bizonima se smanjio. To je bio jedini dio posmatranog razdoblja u kojem je raspon neizvjesnosti statističkog modela pao ispod linije koja je pokazivala očekivani nivo prije suše. To znači da raznolikost nije u potpunosti odoljela velikoj suši. Ipak, pad nije trajao neograničeno: izračunati trend ponovo se približio trendu zabilježenom prije suše nakon četiri godine kada su analizirane parcele, odnosno nakon dvije godine kada su posmatrani slivovi.

Pokrov dominantnih trava na području goveda prije suše nije pokazivao jasan trend rasta ili smanjenja. Tokom suše naglo je opao, ali se s vremenom oporavio prema oba pokazatelja. Broj domaćih vrsta na pašnjacima goveda mijenjao se iz godine u godinu od 2011. do 2020, ali se između početka i kraja tog razdoblja nije promijenio u cjelini. Rasponi neizvjesnosti za te dvije godine preklapali su se. Podaci o govedima počinju tek 2008. godine, pa tim nije mogao utvrditi trend koji je prethodio suši, kao što je mogao za bizone.

Upečatljiv rezultat, ali poređenje ima granice

Istraživači su veličinu promjene na Konzi uporedili s globalnom bazom podataka o uticaju ispaše na raznolikost biljaka u travnjacima. Rezultat na područjima s bizonima bio je viši od 95. percentila, što znači da spada među najveća zabilježena povećanja broja biljnih vrsta povezana s ispašom. Vrijednosti za goveda bile su znatno niže. Istraživači smatraju da zbog te razlike nije vjerovatno da su posebnosti same lokacije na Konzi dovoljne da objasne rezultat povezan s bizonima.

Ipak, eksperiment ne omogućava da se u potpunosti razdvoje uticaj vrste životinje i uticaj načina upravljanja ispašom. Bizoni su pasli tokom cijele godine, dok su goveda bila na pašnjaku samo tokom vegetacijske sezone, od aprila do novembra, uz veću gustinu ispaše kako bi se nadoknadila kraća sezona. Zato se samo na osnovu ovog poređenja ne može sa sigurnošću tvrditi da je cijela razlika posljedica toga što su životinje bizoni, a ne razlika u trajanju ili intenzitetu ispaše. Tim navodi i manje istraživanje na istoj lokaciji, u kojem su obje vrste životinja bile pod istim režimom upravljanja, a raznolikost biljaka također je bila veća na području s bizonima.

Korištenje velikih površina čini eksperiment realističnijim, jer se životinje mogu kretati, a ispaša se razlikuje od jednog dijela pašnjaka do drugog. Međutim, takav pristup ograničava broj nezavisnih ponavljanja eksperimenta. Istraživači taj nedostatak opisuju kao nedovoljno ponavljanje eksperimenta. Smatraju da je proučavanje ekosistema na velikoj površini i oponašanje uobičajenih načina korištenja zemljišta važna prednost, iako sa sobom donosi izazove. Naučni komentar Kylea Harmsa, objavljen u časopisu PNAS 28. septembra 2022, bavio se značajem prednosti bizona za obnovu raznolikosti travnatog staništa.

Šta nam godine praćenja još ne govore?

Studija obuhvata podatke do 2020. godine, a suša čiji su uticaj na pašnjak istraživači mogli pratiti trajala je dvije godine. Istraživanja suše iz tridesetih godina 20. vijeka pokazuju da pašnjaci Velikih ravnica bez ispaše mogu izdržati sušu koja traje četiri godine. To, međutim, ne dokazuje da bi se isti rezultat ponovio na svakom pašnjaku ili u još težim uslovima. U radu se navodi i da bi se do kraja vijeka, zbog klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim aktivnostima, vjerovatnoća ekstremnih suša koje traju deset godina mogla udvostručiti.

Oporavak zabilježen na Konzi zato je važan dokaz, ali nije garancija da će biljna raznolikost izdržati dužu ili težu sušu. Oporavak raznolikosti nakon dvije teške godine nije isto što i sposobnost ekosistema da prebrodi cijelu deceniju s malo kiše, a istraživanje nije pratilo šta se dešavalo nakon 2020. godine. Da bi se procijenila otpornost pašnjaka, potrebno je dugotrajnije praćenje i eksperimentisanje s dužim sušnim periodima. Pritom treba imati na umu da su vrsta životinje, vrijeme ispaše i njena jačina međusobno povezani faktori.

Zaključak

Tokom 29 godina na prerijama Kanzasa, ispaša bizona bila je povezana s većim porastom broja domaćih biljnih vrsta nego ispaša goveda ili odsustvo ispaše. U 2020. godini razlika u odnosu na područja bez ispaše iznosila je 103% na malim parcelama i 86% na nivou slivova; kod goveda je iznosila 41%, odnosno 30%. Tokom suša 2011. i 2012. raznolikost se smanjila, ali se za dvije do četiri godine vratila ranijem trendu, zavisno od načina mjerenja. Studija pokazuje da ispaša može otvoriti prostor raznovrsnijim biljkama kada ograniči dominaciju pojedinih trava. Ipak, poređenje ne razdvaja u potpunosti uticaj vrste životinje od načina upravljanja ispašom i ne daje konačan odgovor na pitanje mogu li pašnjaci izdržati sušu koja traje mnogo godina.