Skip to content

Kad svemir zasvira: NASA pretvara zvjezdane jaslice u muziku

Jednostavno rečeno

NASA je podatke o mjestima na kojima nastaju zvijezde pretvorila u muziku. Zvukovi nisu snimljeni u svemiru: naučnici su različite dijelove slika i mjerenja predstavili različitim tonovima. Tako neke detalje dalekih maglina i galaksija možemo istraživati sluhom, a ne samo gledanjem.

Kako podaci postaju muzika?

Kada gledamo svemirske fotografije, pred nama su magline i zvijezde u blistavim bojama, dok se mjerenja često prikazuju grafikonima i tabelama. Tim NASA-e ponudio je i drugačiji način da prikaže područja u kojima nastaju zvijezde: podatke prikupljene teleskopima pretvorio je u zvuk. Rezultat je album s četiri kompozicije zasnovane na posmatranjima aktivnih područja u kojima se formiraju zvijezde. Među njima su maglina Carina, područje ispod pojasa sazviježđa Orion i galaksija Messier 82. Riječ je o spoju astronomije i muzike, ali ne i o snimku zvukova koji su zaista nastali u svemiru.

Kako podaci postaju tonovi?

Teleskopi ne bilježe muziku, niti do Zemlje dopiru prirodne melodije koje stvaraju zvijezde. Naučnici prikupljaju svjetlost i podatke o svemirskim tijelima, a dio te svjetlosti ljudsko oko ne može vidjeti. Tu spadaju, naprimjer, rendgensko zračenje i infracrveno svjetlo. Postupak poznat kao sonifikacija pretvara odabrane osobine podataka u zvuk: položaj nekog objekta ili jačina signala, recimo, mogu se prikazati visinom tona ili bojom muzičkog instrumenta.

Ovim postupkom ne pokušava se dočarati kako bi svemir zvučao kada biste plutali pored magline. Umjesto toga, dio informacija o svemiru prevodi se u zvučni oblik. Cilj je ponuditi još jedan način za istraživanje obrazaca i odnosa u fotografijama i mjerenjima, ali i učiniti dio astronomskih posmatranja dostupnim ljudima koji se ne mogu osloniti samo na vid. Kada se instrumenti ili zvučni slojevi mijenjaju od jednog dijela kompozicije do drugog, tako se promjene među različitim elementima slike mogu pratiti i bez gledanja.

U ovoj zbirci korišteni su podaci rendgenskog opservatorija Chandra, zajedno s vidljivim i infracrvenim posmatranjima dobijenim u saradnji s drugim astronomskim institucijama i timovima. U popisu zasluga navedeni su NASA i ustanove povezane s teleskopima Hubble i Webb, kao i timovi koji su obrađivali slike i pripremili sonifikaciju. Među njima je i grupa SYSTEM Sounds, u kojoj su M. Russo i A. Santaguida. Važno je što se koriste podaci iz različitih dijelova svjetlosnog spektra: svaki od njih otkriva drugačiji izgled posmatranog područja, a zatim se ti prikazi spajaju u jedinstveno zvučno iskustvo.

Messier 82: galaksija koja ne miruje

Kompozicija posvećena galaksiji Messier 82 prikazuje područje u kojem se rađanje i umiranje zvijezda odvijaju gotovo neprestano. U galaksiji se nalazi veoma vruć gas povezan s eksplozijama masivnih mladih zvijezda, pa to nije mirno ni jednostavno okruženje. U zvučnoj verziji podaci o rendgenskom zračenju predstavljeni su visokim tonovima, dok se infracrveno svjetlo čuje kao niži, produženi zvuk nalik brujanju. Vidljiva svjetlost smještena je između ta dva raspona i prikazana drugim muzičkim zvukovima.

Ove razlike u zvuku pomažu nam da zamislimo kako posmatrana slika nije jedna jednolična cjelina. Signali iz različitih dijelova spektra čuju se na različite načine, baš kao što se i vizuelno prikazuju različito. Visoki ton nije zvuk eksplozije zvijezde koji je neki uređaj zaista snimio, a duboko brujanje nije stvarno podrhtavanje prašine. To su umjetnički odabrani načini da se predstave različite vrste astronomskih podataka. Kada se čuju zajedno, jasnije se uočavaju razlike među sastavnim dijelovima prizora, a slušalac ih može pratiti tokom muzičkog toka kompozicije.

Više od 1.000 mladih zvijezda kod Oriona

Druga kompozicija vodi nas do područja ispod pojasa sazviježđa Orion, u kojem sija više od 1.000 mladih zvijezda. Zvijezde nisu jedini dio tog prizora: gas i prašina, vidljivi na infracrvenim snimcima, također su uključeni u zvučnu kompoziciju. Neke njihove osobine pretvorene su u niže tonove, dok se drugi zvukovi opisuju kao nešto nalik izobličenim žičanim instrumentima.

Uključivanje gasa i prašine u zvučni prikaz podsjeća nas da se zvijezde rađaju u okruženjima ispunjenim materijom, a ne u praznom prostoru bez ikakvih obilježja. Oblaci mogu zakloniti dijelove prizora ili se na slici posebno isticati, dok ih različite talasne dužine otkrivaju na različite načine. Kada se te razlike pretvore u zvuk, slušalac čuje više slojeva koji se preklapaju, umjesto da posmatra jednu nepokretnu sliku. To mu može pomoći da uoči kako se područje u kojem nastaju zvijezde sastoji od više različitih dijelova, a ne samo od mnoštva razbacanih svjetlosnih tačaka.

Najupadljiviji podatak u ovom slučaju jeste da se u prikazanom području nalazi više od 1.000 mladih zvijezda. To ne znači da album broji baš sve zvijezde u tom području niti da svaki ton nužno predstavlja jednu zvijezdu. Dostupni podaci opisuju pretvaranje slike u zvuk, ali ne navode pravilo po kojem bi svaki pojedinačni objekat odgovarao tačno jednom tonu. Važno je to što mnoštvo mladih zvijezda daje kompoziciji osjećaj pojačane aktivnosti u tom dijelu neba.

Maglina Carina: svaka zvijezda ima svoju žicu

U maglini Carina ideja je predstavljena na nešto individualniji način: svakoj zvijezdi u nastajanju u sonifikaciji je dodijeljen poseban zvuk žičanog instrumenta. Drugi instrumenti dočaravaju planinski izgled tog područja magline. Tako se prikaz ne svodi samo na razdvajanje svjetlosti u zvučne slojeve već nastoji prenijeti i istaknuti reljef magline, kakav se vidi na slikama korištenim u projektu.

Poseban zvuk za svaku mladu zvijezdu slušaocu daje osjećaj koliko se objekata nalazi u tom prizoru. Zvukovi koji dočaravaju oblik područja smještaju zvijezde u njihovo okruženje, umjesto da ih odvajaju od oblaka i drugih okolnih obilježja. Cilj nije da se zvijezdama pripišu stvarni zvukovi ili ljudske osobine. To je način da se podaci sa slike slože u muzički prizor čije se sastavnice mogu pratiti. Odnos između zvijezde i njenog okruženja tako postaje dio priče koju kompozicija prenosi.

Maglina Carina ujedno pokazuje koliko se način sonifikacije može razlikovati od jednog astronomskog cilja do drugog. U kompoziciji o galaksiji Messier 82 jasno razdvajanje rendgenskog zračenja, infracrvenog svjetla i vidljive svjetlosti služi kao osnova za zvučne slojeve. Kompozicija posvećena Carini, s druge strane, dodjeljuje zvukove žičanih instrumenata pojedinačnim zvijezdama i dočarava planinski oblik tog područja. Ne postoji jedna muzička formula za sve slike: način pretvaranja podataka zavisi od njihovih osobina i od onoga što tim želi istaći.

Tišina kao dio prizora

Četvrta kompozicija opisana je kao mračna i sumorna. U njenom središtu tamni oblaci prašine predstavljeni su tišinom. Nakon tog zastoja ponovo se javljaju zvukovi povezani s mladim zvijezdama i različitim vrstama podataka o prašini, stvarajući iskustvo koje je opisano kao neobično. Dostupni opis ne navodi naziv astronomskog područja na koje se ova kompozicija odnosi, pa je naglasak na njenoj zvučnoj ideji: i odsustvo tona može predstavljati dio slike.

Tišina ovdje ne znači da u tom području nema materije ni zbivanja. To je umjetničko rješenje kojim se tamni oblaci ističu na drugačiji način, prije nego što zvučni slojevi ponovo prikažu zvijezde i prašinu. Na slici se tamni oblaci mogu prepoznati kao područja koja zaklanjaju svjetlost ili su manje svijetla od okoline. U kompoziciji prekid zvuka postaje znak koji slušalac može neposredno opaziti. Sonifikacija, dakle, ne pretvara samo jačinu svjetlosti u različite tonove nego koristi i pauzu da dočara vizuelni kontrast.

Šta slušanje dodaje posmatranju?

Astronomske fotografije publici otvaraju zadivljujući pogled na udaljena područja, ali njihovo razumijevanje oslanja se na vid i sposobnost tumačenja boja i slojeva. Zvučni prikaz podataka nudi još jedan način da im pristupimo. Slušalac može pratiti promjene tonova, razlikovati više i niže tonove te uočiti trenutak tišine ili povratak zvuka. Takav prikaz ne zamjenjuje sliku ni naučnu analizu, ali proširuje načine predstavljanja informacija i publici pruža drugačije iskustvo.

Ovaj pristup posebno je koristan kada podaci potiču iz dijelova spektra koje ljudsko oko ne može neposredno vidjeti. Rendgensko zračenje i infracrveno svjetlo ne pojavljuju se ljudima kao prirodne boje koje bi mogli vidjeti bez uređaja, pa se na slikama predstavljaju pomoću vizuelnih oznaka. Sonifikacija je još jedan oblik prikaza, ali razlike prenosi u područje sluha. Zato ove kompozicije treba razumjeti kao zvučne mape astronomskih podataka, a ne kao muziku koju su zvijezde zaista proizvele.

Umjetnički pristup ne mijenja naučno porijeklo materijala. Fotografije i mjerenja zasnovani su na astronomskim posmatranjima, a među navedenim saradnicima su opservatorij Chandra, ustanove NASA-e i partnerske svemirske agencije. Obrada slika i sonifikacija omogućavaju da se podaci predstave na način koji se može i gledati i slušati. Ipak, muzički izbori ostaju važan dio načina na koji je sadržaj predstavljen: odluke o tome koje će osobine biti povezane s višim ili nižim tonovima i kako će se predstaviti različiti instrumenti oblikuju karakter svake kompozicije.

Zaključak

NASA-ina zvučna zbirka pretvara podatke o četiri područja u kojima nastaju zvijezde u višeslojno muzičko iskustvo. U kompoziciji o galaksiji Messier 82 čuju se razlike između rendgenskog zračenja, infracrvenog svjetla i vidljive svjetlosti. Zatim nas zvuk vodi do više od 1.000 mladih zvijezda ispod pojasa Oriona, pa do pojedinačnih zvijezda i planinskih obilježja magline Carina. U četvrtoj kompoziciji tišina ističe tamne oblake prašine. Ova djela ne daju nam stvarne zvukove svemira, već novi način da slušamo njegove podatke. Takav umjetnički prikaz pomaže nam da neke osobine nastajanja zvijezda istražimo uhom, kao i okom.