Jednostavno rečeno
Gilead Sciences pristala je platiti 45 miliona dolara kako bi okončala spor s Teksasom zbog navodnog utjecaja na propisivanje lijekova koje plaća Medicaid. U tužbi se spominju medicinske sestre i besplatne usluge za ljekare. Detalji nisu u potpunosti objavljeni, pa nije poznato šta se tačno dogodilo u svakom pojedinačnom slučaju.
Velika nagodba u slučaju koji se tiče novca iz Medicaida
U središtu slučaja su tvrdnje da je Gilead Sciences isplaćivala novac ili pružala pogodnosti koje je savezna država Teksas opisala kao nedozvoljene. Prema navodima, takve aktivnosti utjecale su na odluke o propisivanju lijekova pacijentima koji koriste Medicaid u Teksasu. Taj program, uopšteno govoreći, finansira zdravstvenu zaštitu osoba koje ispunjavaju propisane uslove. Zbog toga se zahtjevi podneseni u njegovo ime tiču javnog novca, a ne samo odnosa između kompanije, ljekara i pacijenta.
Kompanija je pristala platiti 45 miliona dolara kako bi nagodbom okončala spor. To je osnovni novčani iznos naveden u dostupnim informacijama o dogovoru. Objavljeni detalji, međutim, ne pokazuju koliki dio iznosa se odnosi na pojedine tvrdnje, kako je suma izračunata niti da li nagodba uključuje dodatne uslove o budućem poslovanju ili nadzoru. Nisu navedeni ni lijekovi na koje se optužbe odnose, broj spornih recepata ni broj pacijenata koji su mogli biti pogođeni.
Ove praznine važne su za razumijevanje vijesti. Iznos nagodbe sam po sebi ne otkriva koliku zdravstvenu ili finansijsku štetu savezna država tvrdi da je pretrpjela, niti objašnjava kako su strane došle do te sume. Također, okončanje novčanog spora ne treba miješati s detaljnom sudskom presudom kojom je utvrđena svaka pojedinačna činjenica. Na osnovu objavljenih informacija može se reći da je kompanija pristala platiti navedeni iznos radi nagodbe o optužbama Teksasa, koje su se odnosile na utjecaj na propisivanje lijekova plaćenih iz javnog programa.
O kojim se postupcima govori u tužbi?
U postupku koji je pokrenuo Teksas učestvovao je i prijavitelj nepravilnosti, koji je podnio tužbu. U njoj se navodi da je Gilead platila drugoj kompaniji da zaposli medicinske sestre s važećim licencama kako bi one preporučivale lijekove te kompanije. Gilead se također tereti da je ljekarima besplatno pružala usluge podrške kako bi ih podstakla da propisuju njene lijekove. Prema tvrdnjama iz tužbe, takve aktivnosti dovele su do podnošenja netačnih zahtjeva za plaćanje javnim programima.
Tvrdnje se odnose na dvije vrste aktivnosti koje na prvi pogled mogu ličiti na uobičajenu zdravstvenu podršku: razgovore s pacijentima o liječenju i pomoć ljekarima u njihovom radu. Međutim, u ovom slučaju nije ključno samo to da li je bila uključena medicinska sestra ili neka usluga podrške. Važno je čemu je ta aktivnost služila, ko ju je finansirao, da li je bila povezana s podsticanjem propisivanja određenog lijeka i kako se odrazila na zahtjeve za plaćanje upućene državi.
Praćenje pacijenata ili objašnjavanje načina upotrebe lijeka u mnogim okolnostima može biti dio zdravstvene njege. Ipak, činjenica da pacijent od neke usluge može imati praktičnu korist sama po sebi ne pokazuje da li je ta usluga nezavisna od marketinga ili povezana s njim. U ovakvim slučajevima važno je, između ostalog, ko plaća uslugu, šta se od medicinskih sestara traži da kažu ili urade i kakva je veza između pružene pomoći i odluke o propisivanju lijeka. Dostupni podaci o nagodbi ne daju pojedinosti o tim okolnostima. Zato opšte tvrdnje iz tužbe ne treba predstavljati kao potvrđen prikaz svakog razgovora ili svakog propisanog lijeka.
I optužba da su ljekarima pružane besplatne usluge otvara pitanje gdje je granica između podrške njihovom radu i davanja pogodnosti koja bi mogla utjecati na izbor lijeka. U objavljenim informacijama ne piše o kakvim se uslugama radilo, koliko ih je ljekara koristilo, kolika je bila njihova vrijednost niti jesu li bile vezane za propisivanje određenog lijeka. Zato je najpreciznije reći da je tužba kompaniju teretila da je besplatnim uslugama podrške nastojala podstaći ljekare da propisuju njene proizvode. To ne znači da je svaka besplatna usluga za ljekare automatski nedozvoljena.
Uloga medicinskih sestara u tvrdnjama prijavitelja
Tvrdnje o angažovanju medicinskih sestara nisu se prvi put pojavile u vezi s nagodbom kompanije Gilead. Prije otprilike deset godina, organizacija Health Choice Advocates i povezane kompanije podnijele su tužbe prijavitelja nepravilnosti protiv nekoliko farmaceutskih kompanija. U tim se tužbama tvrdilo da su kompanije angažovale posrednike, odnosno treće strane, kako bi zaposlile medicinske sestre koje su kontaktirale pacijente. To se, prema navodima, ponekad dešavalo telefonom, a ponekad tokom posjeta pacijentima kod kuće, s ciljem da se osigura ponovno podizanje ili obnavljanje recepata.
Ta ranija priča pomaže da se razumije zašto praćenje pacijenata koji obnavljaju terapiju može postati predmet spora. Nastavak liječenja u mnogim slučajevima može biti važan, ali tužba na koju se vijest poziva otvorila je mogućnost da se usluga praćenja koristi i radi komercijalnog cilja: da pacijent nastavi uzimati lijek određene kompanije. Razlika između podrške pacijentu i promocije proizvoda zavisi od toga kako je usluga organizovana i finansirana te da li je komunikacija usmjerena na potrebe pacijenta ili na očuvanje odnosno povećanje broja recepata.
U vijesti se ne navodi da li sadašnja nagodba obuhvata sve tvrdnje ili sve strane iz ranijih tužbi, niti se daje detaljan pregled pravnih postupaka tokom godina. Nije objašnjeno ni jesu li medicinske sestre u slučaju kompanije Gilead posjećivale određene pacijente ili s njima razgovarale telefonom. Dostupni opis povezuje ovaj slučaj s tvrdnjom da su medicinske sestre zapošljavane preko druge kompanije. Tužbe koje je podnijela organizacija Health Choice Advocates, s druge strane, govore o širem obrascu za koji se tvrdilo da ga je koristilo više farmaceutskih kompanija.
Zašto se slučaj ne tiče samo odnosa kompanije i ljekara?
Kada lijek plaća javni program, opravdano je da nadležni provjere na osnovu čega je donesena odluka o njegovom propisivanju i da li je zasnovana na ljekarskoj procjeni potreba pacijenta. To ne znači da je svaki recept za lijek kompanije čiji se marketing dovodi u pitanje neispravan niti da su usluge podrške pacijentima beskorisne. Ipak, time se objašnjava zašto Teksas razmatra tvrdnje da su pogodnosti ili usluge koje finansira kompanija možda utjecale na izbor lijeka, a zatim bile povezane sa zahtjevom za isplatu iz javnog programa.
Pacijentu posjeta medicinske sestre ili poziv za praćenje terapije mogu djelovati kao način da lakše razumije liječenje i da ga se lakše pridržava. Ljekaru usluga podrške može uštedjeti vrijeme ili pružiti potrebne informacije. Ali ako aktivnosti finansira kompanija koja proizvodi lijek, postavlja se pitanje transparentnosti: znaju li pacijent i ljekar ko plaća uslugu i čemu ona služi? Može li ljekar donijeti odluku bez direktnog ili posrednog pritiska? Pojedinosti nagodbe ne daju odgovore na ta pitanja u slučaju kompanije Gilead, ali pomažu objasniti zašto se u tužbama razmatra ko je finansirao aktivnost i kakve je posljedice ona mogla imati.
Zahtjevi za plaćanje iz javnih sredstava važni su i zato što se njihove posljedice mogu ticati i drugih, a ne samo odnosa između kompanije i ljekara. Ako se tvrdi da su javnom programu podneseni netačni zahtjevi za isplatu, rasprava se proširuje na pravilno korištenje javnog novca i tačnost podataka o pruženoj zdravstvenoj zaštiti. Ipak, dostupne informacije ne navode vrijednost zahtjeva za koje se tvrdi da su bili netačni, njihov broj niti da li je svaki od njih direktno povezan s određenom uslugom.
Šta znamo, a šta još nije poznato?
Prema objavi, Gilead je pristala platiti 45 miliona dolara kako bi nagodbom riješila optužbe Teksasa o pogodnostima za koje se tvrdilo da su utjecale na propisivanje lijekova plaćenih iz Medicaida. Također je poznato da je Teksas postupao zajedno s prijaviteljem nepravilnosti. U tužbi se navodi da je kompanija platila drugoj organizaciji kako bi zaposlila medicinske sestre koje bi preporučivale njene lijekove te da je ljekarima pružala besplatnu podršku. Tužba je tvrdila da su te aktivnosti dovele do netačnih zahtjeva za plaćanje javnim programima.
S druge strane, vijest ne navodi imena lijekova, tačan period navodnog ponašanja, iznos koji je Gilead isplatila posredničkoj kompaniji niti broj uključenih medicinskih sestara, ljekara ili pacijenata. Objavljeni podaci nisu dovoljni da se procijeni tačnost svake tvrdnje iz tužbe niti da se utvrdi je li kompanija nagodbom priznala odgovornost. Zato bi svaki zaključak o broju recepata, obimu utjecaja na liječenje ili postojanju određene namjere nadilazio dostupne informacije.
Ova razlika nije samo formalna. Precizno izvještavanje o pravnim sporovima zahtijeva da se tvrdnje i dalje opisuju kao tvrdnje, a dogovor o isplati kao nagodba, bez dodavanja presuda ili činjenica koje nisu objavljene. Sam iznos od 45 miliona dolara nije dovoljan da se zna odražava li dogovor navodne gubitke, trošak okončanja spora ili druge okolnosti koje nisu objašnjene. Slučaj pokazuje da odnos između promocije lijekova i usluga namijenjenih pacijentima i ljekarima može dovesti do pravne odgovornosti kada se tvrdi da utiče na zahtjeve plaćene javnim novcem.
Zaključak
Nagodba Gileada vrijedna 45 miliona dolara skreće pažnju na spor o navodnim marketinškim praksama u Teksasu i lijekovima čije troškove pokriva Medicaid. Tvrdnje se odnose na moguću ulogu medicinskih sestara koje je zaposlila druga kompanija, besplatne usluge podrške ljekarima i zahtjeve za plaćanje koji su, prema tužbi, bili netačni. Slučaj se nadovezuje na ranije tužbe prijavitelja nepravilnosti o kontaktiranju pacijenata radi obnavljanja recepata. Ipak, granice javno dostupnih podataka su jasne: nisu navedeni lijekovi, broj pacijenata ni broj recepata, a potpuni uslovi nagodbe nisu objavljeni. Slučaj je zato važan zbog pitanja koja otvara o transparentnosti, nezavisnosti ljekarskih odluka i zaštiti javnog novca, pri čemu optužbe riješene nagodbom ne treba poistovjećivati s činjenicama koje nisu javno razjašnjene.