Jednostavno rečeno
Artemis 3 neće odvesti astronaute na Mjesec, nego će im omogućiti da u orbiti oko Zemlje isprobaju kako se svemirske letjelice susreću i spajaju. NASA želi provjeriti je li sve u redu prije nego što pokuša spustiti astronaute blizu Mjesečevog južnog pola 2028. godine. Tačan datum lansiranja i izbor letjelice za buduće slijetanje još nisu poznati.
NASA je 23. oktobra 2026. predstavila detaljniji plan misije Artemis 3. Na prvi pogled, riječ je o svojevrsnoj generalnoj probi na putu prema Mjesecu, a ne o letu koji će završiti slijetanjem. Misija bi se odvijala u niskoj Zemljinoj orbiti, gdje bi letjelica Orion s posadom isprobala susret i spajanje s dvije letjelice za slijetanje koje razvijaju kompanije Blue Origin i SpaceX. Cilj je steći praktično iskustvo i tako povećati sigurnost narednog pokušaja spuštanja astronauta. Ipak, datum lansiranja i pojedinosti plana još zavise od rokova i isporuke potrebne opreme.
Orbitalna proba prije rizičnog slijetanja
Razlika između ove dvije misije ključna je za razumijevanje NASA-inog plana. Prema objavljenom konceptu, Artemis 3 neće biti putovanje do Mjesečeve površine, nego misija s posadom u orbiti blizu Zemlje. Naredni cilj, u okviru misije Artemis 4, jeste spuštanje astronauta blizu Mjesečevog južnog pola 2028. godine, ako pripreme budu tekle prema planu. Treća misija tako postaje opsežna operativna proba: inženjeri i astronauti provjerit će mogu li se letjelice približavati jedna drugoj, spajati i raditi zajedno prije nego što se pokušaju izvesti udaljenije i složenije operacije.
Ovakav pristup važan je i zbog razlika između Oriona i letjelica za slijetanje. Orion je projektovan za putovanja daleko od Zemlje, dok će se ova proba odvijati u Zemljinoj orbiti, u drugačijim toplotnim uslovima. Jeremy Parsons, direktor programa Artemis u NASA-i, rekao je da će upravljanje temperaturom zahtijevati posebnu pažnju. Zato plan predviđa da se Orion nakon lansiranja premjesti u drugu orbitu. Tokom ove faze sistemi letjelice moći će se provjeriti u uslovima stvarne misije, a posada će imati mogućnost da se brže vrati na Zemlju ako dođe do problema.
Tri rakete u jednoj misiji
Osnovni plan uključuje tri lansirne letjelice koje bi poletjele s Floride: raketu New Glenn kompanije Blue Origin, NASA-inu raketu Space Launch System i Starship kompanije SpaceX. To znači da misija neće biti jedno lansiranje nakon kojeg posada samo stigne u orbitu. Umjesto toga, riječ je o nizu letova i susreta čiji se termini i operacije moraju uskladiti. Parsons je kampanju opisao kao veoma složenu, jer uspjeh svake faze zavisi od spremnosti letjelica i timova koji njima upravljaju.
Prema planu, prva će poletjeti raketa New Glenn i u nisku Zemljinu orbitu ponijeti letjelicu za slijetanje Blue Moon. Zatim slijedi lansiranje rakete Space Launch System, odnosno SLS-a, koja će ponijeti Orion i astronaute misije Artemis 3: astronaute NASA-e Randyja Bresnika, Andrea Douglasa i Franka Rubija te astronauta Evropske svemirske agencije Lucu Parmitana. Nakon dijela ispitivanja i orbitalnih operacija, Starship bi bio lansiran u kasnijoj fazi i spojio bi se s Orionom. Ovakav redoslijed pokazuje zašto misiju treba posmatrati kao koordinaciju različitih sistema, a ne samo kao test jedne letjelice.
Orionova putanja tokom prvih dana
Orion neće odmah ući u svoju konačnu operativnu orbitu. SLS će ga najprije postaviti na veoma izduženu putanju: u najnižoj tački bit će na visini od 18 milja, odnosno 29 kilometara, dok će najviša tačka dosezati 1122 milje, odnosno 1806 kilometara. Nakon toga letjelica će izvesti manevre kako bi se smjestila na visinu od približno 345 milja, odnosno 555 kilometara. Prema Parsonsovim riječima, ova putanja odabrana je zbog potrebe da se uzmu u obzir toplotni uslovi oko letjelice, koja je prvobitno namijenjena misijama u dubokom svemiru.
Posada će tokom dva dana pregledati Orion i njegove sisteme prije nego što pređe na prvi važan susret u misiji. Cilj nije samo provjeriti radi li letjelica: tim mora steći jasnu sliku o njenom stanju i pripremiti posadu za operacije spajanja. Kada misija uključuje više letjelica s posadom ili letjelica namijenjenih prevozu ljudi, provjera rada svakog sistema i načina na koji sistemi djeluju zajedno postaje sastavni dio samog testiranja.
Blue Moon, prva letjelica za slijetanje na testu
Trećeg dana leta Orion bi se trebao susresti s letjelicom Blue Moon na visini od približno 273 milje, odnosno 439 kilometara. Nakon spajanja, članovi posade otvorit će prolaz i ući u letjelicu za slijetanje. Tamo će ispitati sisteme za kontrolu okruženja i održavanje života te provjeriti može li letjelica održavati odgovarajući pritisak zraka. Plan uključuje i uvježbavanje vanrednih situacija, provjeru upravljanja objema letjelicama i testiranje spremnosti timova na Zemlji da podrže ove operacije.
Ovi zadaci su važni zato što se provjera pomjera s nivoa projekta na stvarnu upotrebu u kojoj učestvuju astronauti. Rad sistema za održavanje života, naprimjer, ne može se procijeniti samo na osnovu tehničkog plana: važno je pruža li sistem zaista odgovarajuće uslove posadi tokom kretanja i rada. Vježbe za vanredne situacije omogućit će timovima da uvježbaju reakcije u okviru misije, umjesto da prvi put tokom pokušaja slijetanja na Mjesec otkrivaju granice koordinacije između letjelica i kontrolnog centra.
Očekuje se da će operacije posade povezane s letjelicom Blue Moon trajati oko dva dana nakon spajanja. Ako se ova faza završi prema planu, Starship bi bio lansiran oko šestog dana misije. Zato se testiranje Blue Moona ne svodi na kratak manevar približavanja: posada će ući u letjelicu i pregledati njenu unutrašnjost i sisteme.
Drugačije spajanje sa Starshipom
U narednoj fazi testirat će se još jedan partner u planu za slijetanje. Starship koji će učestvovati u probi gornji je stepen raketnog sistema za višekratnu upotrebu. Dugačak je 171 stopu, odnosno oko 52 metra. Na prednjem dijelu trebalo bi da ima poseban priključak za spajanje, a s Orionom bi se susreo osmog dana, na visini od približno 237 milja, odnosno 381 kilometar.
Za razliku od planiranog susreta s Blue Moonom, astronauti neće ulaziti u Starship. Spajanje bi trajalo oko dva sata, a cilj je posmatrati kako se letjelice dodiruju i kako se sile prenose tokom približavanja i spajanja, kao i bolje razumjeti kako letjelice mogu raditi zajedno. Ti detalji mogli bi biti presudni u budućim misijama: spajanje dvije letjelice u svemiru ne znači samo da su stigle do iste tačke. Potrebni su precizni pokreti i usklađen rad letjelice, posade i kontrolnih centara.
Testiranje oba susreta u okviru iste misije dalo bi NASA-inim timovima podatke o dva različita načina rada s Orionom: dužoj probi koja uključuje ulazak posade u Blue Moon i kraćem testu sa Starshipom, bez ulaska u njega. To unaprijed ne određuje koja će letjelica biti izabrana za buduće slijetanje, ali NASA-i daje praktičnu osnovu za poređenje i procjenu spremnosti.
Šta će posada raditi nakon testiranja?
Nakon što se Orion odvoji od Starshipa, misija neće odmah biti završena. Prema planu, posada bi mogla provesti još šest do devet dana prije povratka na Zemlju. Let će završiti slijetanjem u more, a padobrani će usporiti letjelicu. Prvobitno planirano trajanje misije je 14 dana, ali ona bi mogla potrajati i do 17 dana. Dodatno vrijeme omogućilo bi posadi da obavi i druge zadatke, umjesto da samo čeka povratak.
Među zadacima astronauta bit će procjena odijela za preživljavanje. Taj test nije obavljen tokom misije Artemis 2, koja je u aprilu 2026. trajala deset dana i vodila oko Mjeseca. Plan uključuje i detaljne zdravstvene preglede, naučne eksperimente i tehnološke demonstracije. Tako NASA iz leta može dobiti više podataka, uključujući podatke o radu posade i njene opreme, ali i o ponašanju letjelica tokom spajanja.
Šira ideja je da se blizina Zemlje iskoristi za obuku timova u zajedničkom radu i donošenju odluka u stvarnom vremenu tokom misije s posadom. Ako dođe do kvara, povratak bi bio relativno brz u poređenju s putovanjem do Mjeseca. To ne znači da su testovi bez rizika, ali pruža bliže okruženje u kojem se iskustvo može steći prije prelaska na operacije slijetanja, koje zahtijevaju još bolju koordinaciju i ostavljaju manje prostora za neočekivane probleme.
Ko će sletjeti na Mjesec u misiji Artemis 4?
NASA još nije odlučila hoće li Blue Moon ili Starship izvesti slijetanje s posadom u misiji Artemis 4. Agencija želi ostaviti otvorene obje mogućnosti dok ne prikupi podatke o radu, spremnosti i rokovima, umjesto da unaprijed odustane od jednog pristupa. Direktor NASA-e Jared Isaacman rekao je da agencija želi omogućiti objema kompanijama koje razvijaju letjelice za slijetanje da budu spremne prije nego što astronauti krenu prema području blizu Mjesečevog južnog pola 2028. godine. Odluka bi se, kako je rekao, trebala zasnivati na podacima i rasporedu.
Ove dvije letjelice ne moraju slijediti isti operativni plan. U scenariju kompanije Blue Origin, Orion bi se susreo s letjelicom Blue Moon u Mjesečevoj orbiti. U scenariju kompanije SpaceX, Starship bi se vjerovatno spojio s NASA-inom kapsulom u Zemljinoj orbiti, a zatim je usmjerio prema Mjesecu. Zato se ne bira samo ime letjelice za slijetanje, nego se razmatra i kako će faze puta biti raspoređene te gdje će se letjelice susretati.
Parsons je ipak napomenuo da oba ponuđača planiraju misije slijetanja na Mjesec 2028. godine, bez obzira na to ko prvi ostvari napredak. Ako se planovi ostvare, povratak ljudi na Mjesečevu površinu bio bi veliki korak nakon posljednjeg ljudskog slijetanja u okviru misije Apollo 17, 1972. godine. Ipak, najavljeni planovi nisu garancija da će misija biti izvedena: stvarna spremnost zavisit će od rezultata testiranja i napretka u razvoju sistema.
Planirani termin i moguća kašnjenja
NASA cilja na lansiranje misije Artemis 3 u ljeto 2027. godine, odnosno tokom ljeta nakon objave iz oktobra 2026. Međutim, dostizanje tog roka moglo bi biti teško. Mjesec ranije, prema internoj bilješci, kašnjenje misije iznosilo je oko 90 dana u odnosu na raspored. Zato treba pažljivo pratiti planirani datum: on još nije konačan, a kašnjenje se još može promijeniti.
Među izazovima koje je naveo Parsons su problemi u lancima snabdijevanja za letjelice za slijetanje. Misija zavisi od pripreme letjelica koje razvijaju dvije kompanije, ali i od spremnosti rakete SLS i Oriona, kao i od usklađivanja lansiranja i spajanja. Zvaničnici NASA-e izrazili su uvjerenje da se prepreke mogu riješiti, ali optimistične izjave ne mijenjaju činjenicu da tehnički i logistički posao mora biti završen prije nego što se datum leta potvrdi.
Objavljeni plan važan je zato što detaljno pokazuje kako NASA želi pretvoriti saradnju različitih letjelica u iskustvo koje će se moći primijeniti na narednom putovanju do Mjeseca. Uspjeh misije Artemis 3 neće se mjeriti samo dolaskom letjelica u orbitu ili njihovim spajanjem. Važno je i šta će testovi pokazati o sistemima za održavanje života, upravljanju temperaturom i letjelicama te sposobnosti timova da reaguju u različitim situacijama. Rezultati će pomoći da se jasnije sagleda put prema slijetanju 2028. godine.
Zaključak
Artemis 3 predviđa testiranje s posadom u Zemljinoj orbiti prije pokušaja povratka ljudi na Mjesečevu površinu. Prema NASA-inom planu, New Glenn će lansirati Blue Moon, a SLS će ponijeti posadu u Orionu. Orion će se zatim prvo spojiti s Blue Moonom, a potom sa Starshipom, pri čemu će se dvije probe razlikovati po trajanju i načinu izvođenja. Planirana misija trajat će 14 dana, a mogla bi potrajati do 17, kako bi se smanjili rizici za Artemis 4, čiji je cilj 2028. godina. Ipak, izbor letjelice za slijetanje i termin lansiranja, planiran za ljeto 2027. i prema internoj bilješci odgođen za oko 90 dana, zavisit će od rezultata testiranja i rješavanja problema s isporukom i rasporedom.