Jednostavno rečeno
Istraživači su pratili reakcije ljudi dok su gledali razgovor u kojem neko dobija komentar koji ga ponižava pred drugima. Kod učesnika s izraženijim narcističkim osobinama moždane reakcije bile su manje slične nego kod ostalih. To ne znači da nemaju empatiju niti da se na osnovu ovakvog istraživanja može postaviti dijagnoza.
Umjesto nepomične slike, prizor iz društvenog života
Ponekad je dovoljan samo jedan komentar da promijeni atmosferu u razgovoru. Neko, na primjer, priča o iskustvu na koje je ponosan, a sagovornik ga omalovaži. Ili se prisjeti ranijeg društvenog odbacivanja, pa čuje da je za sve što se desilo kriv isključivo on. Ljudi koji posmatraju takvu situaciju obično prate šta se događa, kako bi se osoba o kojoj je riječ mogla osjećati i kakvo značenje odgovor ima u društvu. Novo istraživanje bavilo se pitanjem da li su osobine ličnosti povezane s drugačijim načinom obrade ovakvih trenutaka, čak i kada se od posmatrača ne traži da izričito pokušaju saosjećati s nekim.
Istraživači sa Aalto University u Finskoj vodili su studiju u okviru međuuniverzitetskog projekta Faces of Narcissism. Koristili su funkcionalnu magnetnu rezonancu kako bi pratili moždane reakcije ljudi dok gledaju snimljene društvene interakcije. Rezultati su objavljeni 1. oktobra 2026. u časopisu Cerebral Cortex, u radu pod naslovom Smanjena povezanost među mozgovima posmatrača kada su drugi izloženi prijetnjama po svoj društveni ugled kod narcizma.
Tim je pošao od metodološkog zapažanja: u mnogim ranijim testovima koristili su se kratki i ograničeni podražaji, poput fotografije tužnog lica ili jednostavnog signala povezanog s bolom. Međutim, ljudski odnosi obično se ne odvijaju kroz niz nepovezanih slika. Oni se razvijaju kroz riječi, kontekst i ton odgovora, a ista rečenica može imati različito značenje, zavisno od toga šta joj je prethodilo. Zato je eksperiment osmišljen tako da prikaže zaokruženiju društvenu interakciju, a ne samo izdvojeni emocionalni signal.
U snimanju mozga učestvovalo je 58 osoba, odabranih nakon početne procjene koja je obuhvatila oko 1000 odraslih. Učesnici su podijeljeni u dvije grupe prema rezultatima na skali koja mjeri grandiozne narcističke osobine: 28 osoba imalo je visoke rezultate, a 30 niske. Ove osobine raspoređene su duž spektra i razlikuju se od osobe do osobe; visok rezultat na istraživačkom testu sam po sebi ne znači da neko ima klinički dijagnosticiran poremećaj ličnosti.
Dok su bili u uređaju za snimanje, učesnici su gledali snimke na kojima glumci vode razgovore koji djeluju prilično prirodno. Jedna osoba, pripovjedač, ispričala bi ličnu priču o iskustvu društvenog isključivanja ili o situaciji u kojoj su joj se drugi divili. Nakon priče, druga osoba bi uputila kritičan odgovor kojim dovodi u pitanje pripovjedačev položaj ili sliku o sebi pred slušaocima. Na primjer, mogla bi posumnjati da je pripovjedač zaslužio divljenje koje je dobio ili ga okriviti za to što je ranije bio odbačen.
Od posmatrača se nije tražilo da zauzmu određeni stav niti im je dato direktno uputstvo, poput toga da zamisle kako se pripovjedač osjeća ili da ga pokušaju utješiti. Istraživači su tako mogli pratiti šta se događa u mozgu dok učesnici gledaju prizor, a da im ne zadaju određenu empatičnu reakciju. To je važna razlika: eksperiment ispituje kako ljudi spontano obrađuju društvenu situaciju, a ne kako odgovaraju kada unaprijed znaju kakva se reakcija od njih očekuje.
Šta znači da su moždane reakcije slične?
Nije riječ o tome da mozak svih ljudi reaguje potpuno jednako niti da se snimanjem može pročitati određena misao. Analiza se usmjerila na mjeru koja se naziva korelacija među osobama. Njome se porede promjene aktivnosti u moždanim regijama kod grupe posmatrača dok gledaju isti snimak. Ako se kod više ljudi uoči sličan vremenski obrazac, može se reći da su njihove nervne reakcije u tom kontekstu usklađenije.
Takva sličnost ne dokazuje da su svi učesnici osjećali istu emociju ili na isti način protumačili razgovor, niti sama po sebi otkriva šta im je prolazilo kroz glavu. Ipak, pruža uvid u to koliko se reakcije grupe približavaju dok posmatra zajednički prizor. Kada se obrasci moždane aktivnosti razlikuju, to može značiti da pažnja, tumačenje ili procjena situacije nisu tekli uporedo. I dalje su potrebna dodatna istraživanja da bi se utvrdili tačni razlozi.
U grupi s nižim rezultatima istraživači su uočili izraženiju usklađenost nervnih reakcija dok su učesnici gledali kako pripovjedač dobija komentar koji ugrožava njegovu društvenu sliku. Među učesnicima s višim rezultatima obrasci moždane aktivnosti bili su manje usklađeni u određenim regijama. Jednostavnije rečeno, ljudi iz ove grupe nisu na istu društvenu situaciju reagovali na jednako sličan način; njihove reakcije više su se razlikovale od osobe do osobe.
Regije mozga koje učestvuju u razumijevanju konteksta i drugih ljudi
Razlika se posebno istakla u dvije regije: dorzolateralnom prefrontalnom korteksu, skraćeno dlPFC, i stražnjem cingulatnom korteksu, skraćeno PCC. Ove regije povezane su s mentalnim procesima kao što su organizovanje mišljenja, praćenje konteksta i stvaranje predstave o tome kako drugi vide situaciju i šta se među njima događa. Istraživačima je zato bilo važno što se razlika pojavila u mrežama povezanim s obradom društvenog značenja, a ne kao znak opšte razlike u opažanju zvukova ili slika.
Tim je ispitivao i prednju insulu, poznatu pod skraćenicom aINS, koja učestvuje u različitim procesima vezanim za tjelesne osjete i reakcije na emocionalno važne situacije. Međutim, razlika u usklađenosti aktivnosti ove regije u istraživanju nije dostigla statističku značajnost. To je važno jer sprečava da se nalaz proširi na sve dijelove mozga povezane s empatijom: jasniji dokazi odnosili su se na regije dlPFC i PCC, dok rezultat za prednju insulu nije bio statistički uvjerljiv.
Prema tome, studija ne tvrdi da određene moždane regije u cijelosti rade ili prestaju raditi, niti da osobe s izraženijim osobinama ne mogu razumjeti osjećaje drugih. Njen uži zaključak glasi da je aktivnost nekih regija povezanih s razmišljanjem o društvenim situacijama bila manje slična među učesnicima iz te grupe dok su gledali kako se druga osoba suočava s društvenom prijetnjom. Razlike bi mogle imati više objašnjenja: posmatračima su možda pažnju privukli različiti dijelovi prizora, različito su protumačili ton razgovora ili su na različit način procijenili pripovjedača.
Zašto se govori o očuvanju društvene slike?
U osmišljavanju eksperimenta korištena je ideja upravljanja vlastitom slikom u društvu, koju je sociolog Erving Goffman razvio pedesetih godina 20. vijeka. Ovdje se ne misli na fizički izgled, već na sliku koju osoba želi sačuvati pred drugima: da je smatraju vrijednom poštovanja, prihvatanja ili uvažavanja. U svakodnevnom životu ljudi, svjesno ili nesvjesno, nastoje očuvati takvu sliku tokom razgovora, a ponekad pokušavaju i da je poprave ako dožive neprijatnost ili omalovažavanje.
Ova ideja pomaže da se razumije zašto su u eksperimentu prikazani prizori priznanja ili odbacivanja, nakon kojih slijede odgovori koji pripovjedača stavljaju u položaj da se brani. Nije riječ samo o tome da posmatrač vidi tužnu osobu. Prikazan je trenutak u kojem se mijenja tok razgovora i preispituje položaj nekoga pred sagovornikom i drugim posmatračima. Gledalac može osjetiti nelagodu zbog onoga što pripovjedač doživljava, pomisliti da je kritika opravdana ili prestroga, ili obratiti pažnju na neki drugi dio razgovora. Upravo mogućnost takvih različitih tumačenja čini društveni kontekst složenijim od pojedinačnog izraza lica.
Ovakav, relativno prirodan pristup donosi važan dodatak istraživanju ličnosti: osobine se mogu pokazati u načinu na koji osoba reaguje na događaje sa društvenim značenjem, a ne samo u odgovorima na upitniku. Ipak, videosnimci nisu potpuna zamjena za svakodnevni život. I dalje je riječ o kontrolisanom eksperimentu s odabranim situacijama, glumcima i kratkim kontekstom, koji ne obuhvata sve vrste odnosa ni sve okolnosti koje utiču na stvarne interakcije.
Šta se može zaključiti, a šta ne?
Istraživači smatraju da slabija usklađenost reakcija može pomoći u objašnjenju dijela komunikacijskih poteškoća koje se primjećuju kod nekih osoba s visokim rezultatima na mjerama narcističkih osobina. Ako ljudi iz određene grupe na različite načine čitaju društvenu situaciju, veća je mogućnost nesporazuma ili neusklađenih reakcija. Međutim, studija nije dugoročno pratila stvarne odnose učesnika i nije pokazala da ovaj nervni obrazac sam po sebi izaziva probleme u odnosima ili nužno vodi njihovom prekidu.
Važno je i to da empatija ne označava samo jednu sposobnost. Osjećanje tuđe boli razlikuje se od zaključivanja o tome šta druga osoba misli ili razumijevanja razloga za njeno ponašanje. I jedno i drugo može se razlikovati od odluke da se nekome pruži podrška. Ovaj eksperiment prvenstveno se bavi usklađenošću reakcija povezanih s obradom društvenog značenja i razmišljanjem o perspektivi druge osobe. Zato nalaz ne treba svoditi na opštu tvrdnju da učesnici ne osjećaju empatiju.
U istraživanju je učestvovao i ograničen broj ljudi: 58 osoba, od kojih je 28 bilo u grupi s izraženijim osobinama, a 30 u grupi s manje izraženim osobinama. Takav uzorak omogućava detaljno ispitivanje u uređaju za snimanje, ali se na osnovu njega ne može donositi sud o svim ljudima. Učesnici su odabrani iz početne grupe od oko 1000 odraslih, no uzorak je i dalje ograničen u odnosu na raznolikost osobina i društvenih okolnosti. Osim toga, poređenje ljudi na suprotnim krajevima skale ne znači da je društvo zaista podijeljeno na dvije odvojene vrste. Osobine ličnosti javljaju se u različitom stepenu, a ponašanje se može mijenjati zavisno od osobe i situacije.
Rezultati ne otkrivaju ni koje je unutrašnje tumačenje bilo ispravno za svakog pojedinog učesnika. Neki su možda pratili ko ima veću moć u razgovoru ili da li je kritika bila pravedna, dok su drugi obraćali pažnju na neprijatnost koju je doživio pripovjedač ili na detalje njegove ranije priče. Reakcije mogu varirati i zbog iskustva, raspoloženja, pažnje i drugih faktora koji se ne mogu svesti na jednu osobinu ličnosti. Zato rezultate treba shvatiti kao polazište za proučavanje veze između osobina ličnosti i načina obrade društvenih situacija, a ne kao sredstvo za razvrstavanje ljudi ili čitanje njihovih namjera.
Korak prema eksperimentima bližim svakodnevnom životu
Vrijednost studije leži u tome što su istraživači spojili mjerenje moždane aktivnosti s prikazom društvene situacije u kojoj učestvuje više osoba, a učesnicima pritom nisu govorili šta bi trebalo da osjećaju. Eksperiment koji bolje prikazuje pojedinosti razgovora može otkriti razlike koje se ne vide kada se nekome na nekoliko sekundi pokaže jedno lice ili se od njega traži da procijeni jednostavan podražaj. Praćenje cijelog snimka omogućava da se moždana aktivnost poveže s tokom priče i odgovorima, a ne samo s jednim izdvojenim trenutkom.
Ipak, snimanje mozga samo po sebi ne objašnjava društveno ponašanje. Aktivnost određene regije ne može se izjednačiti s određenim osjećajem, kao što se manja sličnost među učesnicima ne može izjednačiti s odsustvom empatije. Ova mjera pokazuje koliko su obrasci reakcija slični unutar grupe, dok svaki pojedinac ima vlastiti nervni obrazac. Da bi bolje razumjeli šta se krije iza razlika, istraživači bi u budućim studijama mogli povezati snimanje mozga s mjerenjem ponašanja, izvještajima učesnika o tome kako su protumačili prizor i praćenjem njihovih reakcija u raznovrsnijim okolnostima.
U snimcima su prikazani samo određeni oblici društvene prijetnje: osoba dobija komentar koji umanjuje vrijednost njene lične priče ili mijenja način na koji se tumači iskustvo prihvatanja ili odbacivanja. Ne može se pretpostaviti da bi se isti rezultat ponovio u svim situacijama, poput porodičnih nesuglasica, timskog rada ili posmatranja osobe koja je izložena fizičkoj opasnosti. Društvena neprijatnost ima svoje posebnosti, pa osobine ličnosti mogu biti povezane s njom drugačije nego s reakcijama na druge vrste patnje.
Rezultati tima sa Aalto University, objavljeni u časopisu Cerebral Cortex, nude precizniju sliku od uobičajenih tvrdnji o narcizmu. Nije riječ o direktnom mjerenju toga koliko su ljudi dobri ili okrutni, već o zapažanju da se aktivnost mreža uključenih u društveno razmišljanje manje usklađuje dok učesnici gledaju situaciju koja ugrožava položaj druge osobe. Ovakva preciznost može pomoći da se postave bolja pitanja o tome kako ljudi razumiju jedni druge i koje okolnosti olakšavaju ili otežavaju međusobno razumijevanje.
Zaključak
Istraživanje 58 učesnika — 28 s izraženijim i 30 s manje izraženim grandioznim narcističkim osobinama — pokazalo je da je prva grupa imala manje usklađenu aktivnost regija dlPFC i PCC dok je gledala osobu koja dobija odgovor što ugrožava njenu društvenu sliku. Razlika u prednjoj insuli nije bila statistički značajna. U eksperimentu su korišteni snimci društvenih interakcija nadahnuti idejom očuvanja društvene slike, a od posmatrača se nije izričito tražilo da osjećaju empatiju.
Ovaj nalaz ne znači da svi ljudi s izraženijim narcističkim osobinama nemaju empatiju niti dokazuje da određeni obrazac moždane aktivnosti uzrokuje probleme u odnosima. On ukazuje na to da se obrada društvenih situacija može manje podudarati među ljudima iz ove grupe, u regijama koje pomažu u razumijevanju konteksta i perspektive drugih. Studija tako nudi pristup bliži stvarnim razgovorima za proučavanje veze između osobina ličnosti i moždanih reakcija, ali zaključke zadržava u granicama onoga što je zaista izmjereno.