Jednostavno rečeno
Ljudi još nisu mogli direktno pomirisati nijednu planetu. Ipak, na osnovu onoga što znamo o gasovima i drugim materijama na njima, možemo zamisliti na šta bi nas njihovi mirisi mogli podsjetiti. To su samo pretpostavke, a ne mirisi koje je neko zaista osjetio na tim svjetovima.
Svjetlost otkriva šta se krije u dalekoj atmosferi
Odgovor na pitanje o mirisu počinje analizom svjetlosti. Uređaji koji se nazivaju spektrometri mjere kako se mijenjaju talasne dužine svjetlosti dok ona prolazi kroz gasove ili se odbija od njih. Različite materije ostavljaju prepoznatljiv trag u svjetlosti, pa istraživači mogu zaključiti šta se nalazi u atmosferi planete čak i kada je ona predaleko da bi se iz nje uzeo uzorak.
Podaci se prikupljaju na više načina. Osim analize svjetlosti, korisna su i mjerenja sondi koje prolaze pored planeta ili ulaze u njihove atmosfere. Istraživači se oslanjaju i na modele zasnovane na podacima o gravitaciji i gustini, koji im pomažu da procijene koje su materije prisutne. Ništa od toga ne znači da je neko zaista pomirisao planetu: ta mjerenja ukazuju na njen mogući hemijski sastav, a tek se zatim može razmišljati o tome kako bi ga ljudski nos doživio.
Važno je razlikovati dvije stvari koje na prvi pogled mogu djelovati isto. Jedno je utvrditi da se neka molekula ili gas nalazi na određenom mjestu, a drugo zaključiti kakav bi miris imala mješavina materija u tamošnjim uslovima. Nos ne reaguje na spisak sastojaka pojedinačno, nego na njihovu mješavinu, koncentraciju i okolinu. Zato opis mirisa neke planete ne treba shvatiti kao neposredno mjerenje niti kao pouzdan izvještaj o stvarnom čulnom iskustvu.
Pokušaj da se miris uključi u proučavanje planeta
Ovim pitanjem bavi se Boyko Rangelov, profesor fizike na Univerzitetu za rudarstvo i geologiju u Bugarskoj. Zanimaju ga, kako ih naziva, čulna svojstva nebeskih tijela: način na koji bi svjetovi u svemiru mogli djelovati na ljudska čula, a ne samo to kako ih možemo opisati brojevima i slikama. U izlaganju iz 2022. godine, održanom pred bugarskim i srpskim astronomima, iznio je pretpostavke o mirisima koji bi mogli biti povezani s planetama Sunčevog sistema.
To ne znači da je Rangelov pomirisao atmosferu neke od tih planeta niti da je njihov miris izmjeren na licu mjesta. Riječ je o zamišljenim opisima koji se oslanjaju na saznanja o prisutnim materijama i na ono što znamo o mirisima koje neke od njih izazivaju na Zemlji. Vrijednost ovog pristupa nije u tome da se svakom svijetu konačno pripiše tačan miris. Njegova je svrha da nam sastav planeta približi kroz prizore koje možemo zamisliti vlastitim čulima.
Takav pogled otvara drugačije pitanje u astronomiji. Obično pitamo koji se gasovi nalaze u atmosferi i koliki su pritisak ili gustina. Kada razmišljamo o mirisu, pitamo kako bi čovjek mogao doživjeti te hemijske činjenice. Istovremeno, ovakav pristup podsjeća nas na ograničenja ljudskog tijela: naša čula razvila su se u zemaljskom okruženju, pa bi doživljaj drugog svijeta mogao biti neobičan, pa i neprijatan.
Zašto bi atmosfere gasovitih divova mogle biti odbojne?
Prema Rangelovljevoj zamisli, mogući mirisi gasovitih divova uglavnom bi bili neugodni. U toj se predstavi spominju vodik i helij, kao i sumporovodik, amonijak, fosfin, cijanovodik i amonijev hidrogensulfid. Te se materije međusobno razlikuju, ali njihovo prisustvo u istoj mješavini navodi na pomisao o atmosferama koje nimalo ne podsjećaju na zrak na koji smo navikli na Zemlji.
Mješavina bi, prema toj slici, mogla podsjećati na miris pokvarenih jaja ili gasova koje proizvodi ljudsko tijelo. To ne znači da svi gasoviti divovi imaju isti miris niti da se svaki od navedenih sastojaka može opisati na isti način. Rangelovljeva opća pretpostavka jeste da bi takva mješavina ljudskom nosu mogla biti odbojna. I dalje je, međutim, riječ o približnom opisu, a ne o mirisu koji je neko direktno osjetio.
Dodatnu složenost donose uslovi u dubljim slojevima atmosfere tih planeta. Tamo vlada visok pritisak, a Rangelov smatra da bi on mogao pojačati zamišljeni miris. Ipak, ne treba zamišljati čovjeka kako silazi u te slojeve i udiše zrak kao na Zemlji. Ovaj opis pokušava dočarati čulni utisak koji bi mogao proizvesti drugačiji sastav atmosfere, a ne prikazati okruženje u kojem bi čovjek mogao disati ili ga sigurno ispitati.
Razlika između tih atmosfera i našeg okruženja važna je za razumijevanje onoga što ovu zamisao čini neobičnom. Ljudi su navikli na zemaljske mirise i njihovu mješavinu, pa bi ih nepoznata jedinjenja mogla snažno iznenaditi. Zamišljeni mirisi zato su još jedan način da izrazimo koliko se hemijski sastav drugih planeta razlikuje od sastava našeg svijeta, a ne samo neobičan dodatak njihovim osobinama.
Mars: miris koji podsjeća na hrđu i barut
U ovoj se zamisli stjenovite planete razlikuju od gasovitih divova. Mars bi, zbog velike količine željeza, mogao podsjećati na hrđu, uz naznaku mirisa baruta, smatra Rangelov. To je slika koju povezujemo sa sastavom te planete, a ne opis uzorka s Marsa koji je neko pomirisao na njegovoj površini.
Poređenje Marsa s hrđom može djelovati poznato jer promjene željeza na Zemlji povezujemo s prepoznatljivom bojom i mirisom. Ipak, to ne znači da je Marsova površina napravljena od čistog željeza niti da bi sve što se na njemu nalazi imalo isti miris. Riječ je o kratkom čulnom poređenju: obilje željeza povezuje se s utiskom koji čitalac može zamisliti, a Rangelov mu dodaje i asocijaciju na barut.
Venera se spominje među stjenovitim planetama koje se razlikuju od gasovitih divova, ali u ovom prikazu za nju nije naveden konkretan miris. Zato joj ne treba pripisivati neki određeni opis. Ta je razlika važna kada govorimo o mirisima drugih svjetova: za neka nebeska tijela iznesena je određena pretpostavka, dok tekst ne nudi čulni opis za svaku planetu.
Miris Mjeseca koji su ljudi osjetili posredno
Iskustvo najbliže stvarnom ljudskom doživljaju ne odnosi se na planetu, nego na Mjesec. Astronauti misija Apollo koji su na njemu sletjeli vratili su se s opremom i uzorcima. Nakon što su ih unijeli u lunarnu kabinu, primijetili su da prikupljeni materijal ima poseban miris. Rangelov je taj utisak opisao kao miris sličan tek zapaljenim šibicama.
To zapažanje ne znači da je iko na Mjesečevoj površini udisao njegov zrak, niti dokazuje da Mjesec ima stalan miris koji se može osjetiti u svakom trenutku. Astronauti su osjetili miris povezan s uzorcima i opremom nakon što su ih prikupili. Osim toga, miris nije dugo trajao: prema opisu, nestao je nakon što su materije došle u dodir s kisikom u kabini lunarnog modula.
Ovaj slučaj pokazuje razliku između pretpostavke zasnovane na hemiji i posrednog čulnog iskustva. U slučaju Mjeseca postoje ljudi koji su prijavili da su osjetili miris nakon rukovanja uzorcima. Ali to nije isto što i stajati na Mjesečevoj površini i udisati okolinu. Mirisi koji se pripisuju Marsu i gasovitim divovima, s druge strane, ostaju zaključci zasnovani na poznatom sastavu, a ne izvještaji astronauta koji su se vratili s tih svjetova.
Kosmički koktel za koji je potreban zamišljeni nos
Ova igra pretpostavki ne završava na granicama Sunčevog sistema. Molekularni oblak poznat kao Sagittarius B2 Rangelov je povezao s mirisom koji bi mogao podsjećati na kombinaciju votke, alkoholnog pića s okusom kisele trešnje i kiselih krastavaca. To je neobična kombinacija poznatih mirisa i okusa, zamišljena kako bi udaljena hemijska pojava bila lakša za predstavu.
Međutim, da bi se osjetio takav miris, objašnjava Rangelov, bio bi potreban nos dug nekoliko svjetlosnih godina. To nije doslovna tvrdnja da ljudski organ može narasti, nego pretjerivanje koje dočarava koliko je oblak velik u poređenju s onim što ljudski nos može obuhvatiti. Udaljenosti u svemiru ogromne su, a zamišljeni miris ne putuje do nas kao miris hrane s tanjira koji nam je nadohvat ruke.
Ovdje se jasno vide i granice jezika čula. Poređenje s votkom, trešnjama i kiselim krastavcima čini opis dalekog oblaka živopisnijim, ali ne pretvara svemir u mjesto u kojem ljudi mogu disati ili kušati materije. Poređenje služi da približi ideju, a ne da nas navede da opis shvatimo kao potvrđeno iskustvo ili potpunu sliku kosmičkog okruženja.
Šta nam govore zamišljeni mirisi planeta?
Ovakve zamisli podsjećaju nas da planete nisu samo svijetle kugle na fotografijama teleskopa. Iza svakog prizora nalaze se materije, gasovi i uslovi koji se razlikuju od jednog svijeta do drugog. Kada ih pokušamo povezati s mirisima, te razlike postaju bliže svakodnevnom iskustvu: jedan svijet mogao bi nas podsjećati na hrđu, drugi na zagušljivu ili odbojnu mješavinu, a uzorak s Mjeseca ostavio je utisak sličan mirisu šibica.
Ipak, takvi opisi imaju jasne granice. Miris zavisi od toga šta zaista dospije do nosa, od sastava i koncentracije mješavine te od uslova u kojima čovjek dolazi u dodir s materijama. Većinu tih svjetova ne možemo neposredno ispitati, a uslovi na njima ne liče na zrak koji udišemo. Zato ne treba poistovjećivati zaključak da je neka materija prisutna s pouzdanim znanjem o tome šta bi čovjek tamo pomirisao.
Važno je i to što naučna preciznost ne podrazumijeva da na svako pitanje mora postojati konačan odgovor. Poznavanje hemije može otvoriti prostor za maštu, ali granica između onoga što je opaženo i onoga što je izvedeno iz podataka mora ostati jasna. Spektrometar može pomoći da se utvrdi sastav udaljenog svijeta, ali ne može nam pružiti iskustvo ljudskog nosa. Poređenja s pokvarenim jajima ili hrđom samo približavaju ideju; ona ne zamjenjuju mjerenje.
Zaključak
Za sada nemamo način da direktno pomirišemo planete. Analiza svjetlosti, mjerenja i naučni modeli ipak pomažu istraživačima da procijene sastav njihovih atmosfera i zamisle moguće mirise. U izlaganju iz 2022. godine Boyko Rangelov povezao je gasovite divove s neugodnim mirisima koji bi mogli podsjećati na pokvarena jaja, dok je za Mars predložio asocijaciju na hrđu i barut. Miris uzoraka s Mjeseca, koji su astronauti misija Apollo osjetili posredno, bio je prolazan i podsjećao je na šibice, a nestao je nakon izlaganja kisiku. Takve slike čine udaljene svjetove lakšim za zamišljanje, ali njihove osnove nisu jednake i nijedna ne znači da smo zaista pomirisali neku planetu.