Jednostavno rečeno
SAD, Japan i Australija razvijaju način da njihove vojske brže razmjenjuju informacije i imaju jasniju zajedničku sliku onoga što se dešava. Na vježbama su provjerili kako to funkcioniše u komandnim centrima i na terenu. To postaje sve važnije jer vojske koriste sve više dronova i drugih uređaja koji prikupljaju podatke.
U zajedničkim vojnim operacijama prikupljanje informacija nije uvijek najveća prepreka. Problem može nastati tek nakon toga, kada jedna strana pokuša proslijediti podatke drugoj, koja koristi drugačiji sistem. Upravo se time bavi razvoj vojne komunikacijske mreže koja povezuje SAD sa svojim saveznicima i partnerima u indo-pacifičkoj regiji. Nedavne vježbe pokazale su da je razmjena podataka među vojskama postala lakša nego ranije, premda to ne znači da su sve teškoće riješene.
Kada vojske ne mogu razmjenjivati poruke
Prednosti zajedničke komunikacije naročito dolaze do izražaja kada jedinice iz različitih zemalja učestvuju u istoj vježbi. Tokom jedne trilateralne vježbe u Japanu, u kojoj su učestvovale američke, japanske i australske snage, razmjena glasovnih poruka i podataka bila je toliko otežana da vojske nisu mogle pomoću svojih sistema sastaviti jedinstvenu sliku situacije. Učesnici su zato morali ručno unositi oznake i informacije u drugi sistem kako bi ih mogli prikazati zajedno.
O tom događaju govorio je general Ronald Clark, komandant kopnenih snaga američke vojske na Pacifiku, mjesec dana nakon što je preuzeo dužnost. Nije se radilo samo o sporijoj komunikaciji. Pošto nije postojao direktan kanal za razmjenu podataka, stranama je bilo teško izgraditi zajedničku operativnu sliku. To je objedinjeni prikaz onoga što vojske znaju o vlastitom rasporedu i dešavanjima na području vježbe, kako se nijedna strana ne bi morala oslanjati samo na odvojene ili zakašnjele informacije.
Clark je ukazao na raskorak između napredne odbrambene saradnje i stvarnog stanja komunikacije među kopnenim snagama. U Washingtonu je prisustvovao ceremoniji potpisivanja povezanoj sa sporazumom AUKUS, koji obuhvata razmjenu osjetljivih odbrambenih tehnologija. Ipak, na terenu je razmjena informacija među vojskama u nekim slučajevima i dalje zahtijevala njihovo ručno prebacivanje s jedne radne stanice na drugu. Paradoks nije u tome da napredne tehnologije uopće nema, već u tome što sistemi partnera nisu uvijek mogli razmjenjivati podatke onako kako to zahtijevaju zajedničke vježbe.
Mreža koja povezuje različite sisteme
Američka vojska već godinama razvija i testira komunikacijske kanale koje bi savezničke i partnerske vojske mogle koristiti u slučaju krize ili sukoba u regiji. U tom okviru djeluje Pacific Mission Network, šira mreža pod okriljem američke komande za indo-pacifičku regiju. Ranije je bila poznata kao INDOPACOM Mission Network, a namijenjena je strateškom i operativnom nivou, koji je širi od komunikacije između pojedinačnih jedinica.
Ovu mrežu ne treba shvatiti kao jedan uređaj koji rješava sve probleme u komunikaciji. Riječ je o načinu povezivanja različitih vojnih okruženja i radnih mreža kako bi mogle prosljeđivati i razmjenjivati informacije. U tu infrastrukturu uključeno je više desetina zemalja. Američka vojska je pomoću nje provjeravala može li slati informacije i vidjeti iste podatke kojima raspolažu njeni saveznici i partneri. Praktični cilj je smanjiti jaz između informacija koje ima svaka pojedinačna strana i onih kojima druge strane mogu pristupiti.
Korisnost ovakvog povezivanja zavisi od više faktora, a ne samo od toga postoji li tehnička veza. Podaci moraju stići do odgovarajućeg primaoca u obliku koji on može upotrijebiti, a način njihovog prenosa treba odgovarati potrebama komandovanja i koordinacije. Kada više strana dijeli informacije, lakše je stvoriti usklađenu sliku aktivnosti koje su u toku. Tako se izbjegava situacija u kojoj svaka strana donosi odluke na osnovu vlastite, možda nepotpune ili drugačije slike od one koju imaju njeni partneri.
Dvije vježbe, dva različita testa
Ovogodišnje vježbe pružile su dva praktična testa mreže, ali u različitim uslovima. Tokom vježbe Balikatan, opsežnog vojnog manevra, SAD, Australija i Japan koristili su Pacific Mission Network kako bi dobili prikaz snaga koje učestvuju na cijelom području vježbe. Prema američkoj vojsci, vježba je omogućila praćenje informacija dok su snage djelovale na stvarnom terenu i na više nivoa.
Nekoliko mjeseci kasnije, tri zemlje ponovo su se okupile na vježbi Yama Sakura 91, godišnjem vojnom manevru s Japanom i Australijom, koji je završen 10. septembra. U središtu te vježbe bila je neposredna razmjena simuliranih informacija u okviru komandno-štabnog scenarija. Razlika je važna: na Balikatanu je trebalo prikazivati informacije u stvarnom vremenu tokom vježbe na terenu, dok je Yama Sakura 91 provjeravala razmjenu zamišljenih podataka u scenariju za komandne centre.
Nijedna od ove dvije provjere ne može zamijeniti onu drugu. Vježba u komandnom centru omogućava provjeru načina na koji se informacije prenose između nivoa komandovanja u simuliranom scenariju. Vježba na terenu, s druge strane, otkriva poteškoće u razmjeni podataka dok se snage kreću i raspoređuju na stvarnom prostoru. Prema opisu američke vojske, manevri su pokazali dva različita oblika neposredne razmjene informacija: jedan se odnosio na simulirane podatke, a drugi na informacije u stvarnom vremenu na fizičkom području vježbe i na više nivoa.
Upotreba mreže na različitim vrstama vježbi daje širu sliku o njenim mogućnostima. Uspješna razmjena podataka u simuliranom scenariju sama po sebi ne dokazuje da će komunikacija jednako dobro funkcionisati i na terenu. Isto tako, razmjena informacija na području vježbe ne daje automatski odgovor na sva pitanja o usklađivanju komandovanja. Zato je poređenje ova dva iskustva važno upravo zbog toga što je svako od njih provjeravalo nešto drugo, a ne zato što predstavljaju istovjetne faze.
Šta znači kada saveznici vide istu sliku?
Clark je među rezultatima naveo da su radna okruženja namijenjena partnerima sada sposobna prosljeđivati i razmjenjivati podatke na način koji ranije nije bio moguć. To je važno jer komandanti mogu slati informacije koje se mogu koristiti za određivanje ciljeva, a istovremeno graditi zajedničku operativnu sliku, bez dosadašnjeg oslanjanja na ručno prebacivanje podataka između radnih stanica.
Razmjena podataka ne znači da se bilo koja strana mora odreći vlastitih sistema ili odgovornosti. Ona, međutim, može omogućiti da važne informacije budu dostupne onima kojima su potrebne, u okviru zajedničkog konteksta. Ako pomorski komandant dobije podatke o dešavanjima na kopnu, oni mogu postati dio šire koordinacije među snagama, umjesto da ostanu zatvoreni u sistemu samo jedne strane. To zavisi i od toga može li mreža prenijeti podatke i jesu li partneri u stanju uklopiti ih u svoj način rada.
Clark je tu vrstu koordinacije objasnio na primjeru brigadnog generala Bernarda Harringtona, koji komanduje višenamjenskom komandom kopnene vojske na Pacifiku i 7. pješadijskom divizijom. Harrington može objediniti informacije o preciznom djelovanju kopnenih snaga na velikim udaljenostima, senzorima, svemirskim kapacitetima, elektronskom ratovanju i sajber sposobnostima, a zatim ih podijeliti s admiralom Stephenom Koehlerom, komandantom Pacifičke flote, koji je vodio vježbu. Ti se podaci potom mogu uključiti u zajedničko djelovanje različitih snaga.
Suština primjera je povezati različite vrste informacija i sposobnosti u jednu sliku koja olakšava koordinaciju. Podaci senzora, kopnene sposobnosti i informacije o svemirskim ili elektronskim operacijama nemaju istu namjenu, ali njihova razmjena komandantima može pružiti potpuniji pregled onoga što im stoji na raspolaganju. Takva upotreba ipak zavisi od toga šta mreža može prenijeti i kako komandanti odluče koristiti te informacije, a ne samo od toga da se podaci prikupe na jednom mjestu.
Tehnološke promjene i sve veći broj dronova
Razvoj pacifičke mreže odvija se paralelno s nastojanjima američke vojske da uvede više novih tehnologija i izvora podataka, među kojima su i dronovi. Što je više uređaja koji prate događaje ili prikupljaju informacije, to je važnije znati šta ti uređaji bilježe, upravljati njima i iskoristiti podatke koje stvaraju.
Dronovi predstavljaju novi izvor informacija, ali njihovo prisustvo samo po sebi ne znači da će ti podaci biti korisni svim snagama. Ako ostanu u kanalu koji nije dostupan partnerima ili nadležnim komandantima, možda neće pomoći u stvaranju zajedničke slike. Ako ih je, međutim, moguće proslijediti i povezati s podacima iz drugih izvora, razmjena informacija među vojskama može postati još važnija kako se širi upotreba opreme na terenu.
Zato se pitanje ne svodi samo na to može li vojska upravljati određenim uređajem ili prikupiti njegove podatke. Važno je i kako se uređaji i informacije povezuju s komandnim lancem i partnerskim snagama. Što su izvori podataka raznovrsniji, to je važnije znati ko im može pristupiti, kako do njega stižu i može li ih upotrijebiti u okviru vlastitog plana. To su međusobno povezana operativna i tehnička pitanja, zbog čega je provjera komunikacije na multinacionalnim vježbama postala važan dio priprema.
Vidljiv napredak, ali problem nije nestao
Clark opisuje ostvarenu promjenu kao rješavanje problema koji je godinama izazivao nezadovoljstvo, a mrežu smatra važnom inovacijom u toj oblasti. Ipak, ono što su vježbe pokazale jeste napredak u prenošenju i razmjeni informacija, a ne dokaz da su svi sistemi zemalja učesnica postali jednaki ili da su nestali svi izazovi zajedničkog djelovanja.
Vježbe po svojoj prirodi provjeravaju određene sposobnosti u poznatim uslovima i pomažu snagama da prepoznaju šta funkcioniše, a šta treba unaprijediti. Testirana je razmjena simuliranih informacija u komandnim centrima, kao i prenos informacija u stvarnom vremenu na području terenske vježbe i na više nivoa. To su značajni rezultati jer pokazuju da razvoj više nije samo teorijska zamisao, nego se isprobava u praksi, tokom vježbi u kojima učestvuje više zemalja.
Učinkovitost mreže zavisi i od toga koliko su snage pripremljene da je koriste. Tehnologija omogućava kanal za razmjenu podataka, ali pretvaranje tih podataka u odluke i koordinirano djelovanje zahtijeva da učesnici razumiju šta im stiže i znaju kako to uklopiti u svoj rad. Zato razvoj zajedničkih sposobnosti obuhvata unapređenje komunikacije, njeno testiranje i obuku za korištenje mreže s partnerima u različitim situacijama.
Zaključak
SAD, Japan i Australija nastoje preći s otežane razmjene informacija na komunikaciju koja vojnim snagama omogućava da dijele podatke i izgrade što usklađeniju zajedničku operativnu sliku. Tokom vježbe Balikatan 26 provjeravana je razmjena informacija u stvarnom vremenu na području terenskog manevra, dok je Yama Sakura 91, završena 10. septembra, bila usmjerena na razmjenu simuliranih podataka u okviru vježbe za komandne centre. Američka vojska navela je da je mreža omogućila razmjenu koja ranije nije bila moguća, što olakšava usklađivanje informacija s kopna, mora i drugih područja.
Ovaj napredak dobija dodatnu važnost dok vojska uvodi više tehnologija, naročito dronova, i prikuplja sve veće količine podataka koje treba prenijeti, razumjeti i iskoristiti. Ipak, bolja komunikacija ne znači da je povezivanje sistema završeno. Vježbe i dalje služe za provjeru praktičnih mogućnosti mreže i unapređenje saradnje među snagama. Širi cilj je da učesnici mogu razmjenjivati potrebne informacije na vrijeme, umjesto da ih ručno prenose između odvojenih sistema.