Jednostavno rečeno
Ljudi će lakše vjerovati nauci i zdravstvenim ustanovama ako vide da im one zaista pomažu. To znači da liječenje treba biti pristupačnije, a naučna saznanja dostupna i objašnjena razumljivim jezikom. Nije dovoljno samo ispravljati netačne tvrdnje: važno je i da ustanove pokažu da rade u interesu ljudi.
Kriza povjerenja usred više zdravstvenih prijetnji
Abdul El-Sayed, izabrani senator iz Michigana i epidemiolog, smatra da se pad povjerenja u zdravstvo i nauku ne može zaustaviti samo kritikovanjem onih koji šire netačne informacije. Poziva i na smanjenje troškova zdravstvene zaštite, dostupnost rezultata istraživanja i objašnjavanje nauke razumljivim jezikom. Kada ljudi osjete da ustanove rade za njih, lakše će saslušati šta pokazuju dokazi.
Poziv na obnovu povjerenja stiže u vrijeme kada se javno zdravlje u Sjedinjenim Američkim Državama suočava s rastućim pritiscima. U intervjuu objavljenom 13. novembra 2026. El-Sayed je iznio pogled na problem koji se ne svodi samo na širenje jedne netačne tvrdnje ili djelovanje određene političke ličnosti. Prema njegovom mišljenju, treba razmotriti i način na koji funkcionišu zdravstvene i naučnoistraživačke ustanove te mogu li ljudi imati koristi od naučnih dostignuća bez prepreka poput visokih troškova, složenog jezika i komercijalnih interesa.
Razmjere problema, kako su opisane u intervjuu, pokazuju zabrinjavajuću zdravstvenu situaciju: više od 5.000 Amerikanaca oboljelo je od ospica tokom godine, a očekivalo se da će Sjedinjene Američke Države do kraja novembra izgubiti zvanični status zemlje u kojoj je prenos ove bolesti zaustavljen. Na Floridi se širila denga, počela je sezona respiratornih virusa, a zemlju je zahvatila i epidemija bolesti koja se prenosi hranom, od koje je oboljelo više od 20.000 ljudi.
Ovi podaci ne dokazuju da je pad povjerenja jedini uzrok svih navedenih problema. Ipak, objašnjavaju zašto El-Sayed povjerenje smatra praktičnim pitanjem, a ne tek teorijskom raspravom naučnika i političara. Zdravstvene ustanove oslanjaju se na to da ljudi razumiju upozorenja i preporuke te vjeruju da nadležne službe mogu prepoznati prijetnje i reagovati na njih. Kada je taj odnos narušen, teže je prenijeti jasne zdravstvene poruke upravo onda kada su ljudima najpotrebnije.
El-Sayed ističe da odgovornost ne snose samo oni koji šire netačne informacije. Po njegovom mišljenju, takvi ljudi iskorištavaju prazninu koju su stvorile naučne i zdravstvene ustanove jer nisu uspjele objasniti svoj rad niti pomoći ljudima da ga razumiju. Zato borbu protiv obmanjujućih tvrdnji povezuje s preispitivanjem rada ustanova koje bi trebalo da štite i služe javnosti.
Od cijene liječenja do uticaja kompanija
El-Sayed u središte plana za vraćanje povjerenja stavlja troškove zdravstvene zaštite. Podržava univerzalni zdravstveni program poznat kao «Medicare for All» i smatra da bi širenje zdravstvenog osiguranja moglo umanjiti uticaj osiguravajućih kuća, farmaceutskih kompanija i bolničkih grupa. Time bi medicinske inovacije postale dostupnije ljudima kojima su potrebne. Kako objašnjava, ovdje nije riječ samo o finansiranju: važno je i ko ima koristi od naučnog napretka te može li neko otkriće služiti svima, umjesto da njegova korist zavisi od toga koliko pojedinac može platiti.
Govoreći o tome, El-Sayed suprotstavlja poslovne interese dvama ciljevima koje smatra ključnim: zdravlju ljudi i mogućnosti da oni plate liječenje. Sve veće svakodnevne teškoće — od cijena namirnica i goriva do problema s odlaskom ljekaru — vidi kao dio okruženja u kojem ljudi stvaraju mišljenje o zdravstvenom sistemu. Kada im se osnovne usluge čine nedostupnim ili preskupim, nije ih lako uvjeriti da ustanove koje ih pružaju rade u njihovu korist.
El-Sayed poziva i na razotkrivanje načina na koje, prema njegovom mišljenju, oni koji obmanjuju javnost pridobijaju ljude. Koriste zvučne, složene izraze ne toliko da bi objasnili neku ideju koliko da bi ostavili utisak stručnosti, a zatim finansijsku korist od tvrdnje ostvaruje onaj ko je prodaje ili ulaže u njeno širenje. El-Sayed to ne predstavlja kao zamjenu za reformu sistema, već kao njen dodatak: ustanove svojim radom moraju zaslužiti povjerenje, a ljudi moraju moći prepoznati razliku između tvrdnje koja služi onome ko je iznosi i informacije zasnovane na dokazima.
Politička rasprava usmjerena na rad ustanova
El-Sayed očekuje da će pratiti rad Roberta F. Kennedyja Jr., ministra zdravstva i socijalnih usluga, ali upozorava da bi usmjeravanje cijele rasprave samo na ministra moglo skrenuti pažnju s važnijeg pitanja: kako izgraditi ustanove poput Centers for Disease Control and Prevention, Food and Drug Administration i National Institutes of Health tako da zasluže povjerenje ljudi čije zdravlje zavisi od njihovog rada? U tom smislu, eventualnu istragu vidi kao način da se utvrdi šta je pošlo po zlu i da se to ispravi, a ne kao sredstvo političke osvete.
Kaže da želi pozvati odgovorne da snose odgovornost ako se utvrdi da su svjesno nanijeli štetu ustanovama, ali da prednost treba dati razumijevanju onoga što se dogodilo i načina na koji se problemi mogu riješiti. Takav stav nastoji razdvojiti procjenu politika od progona pojedinaca samo zbog toga ko su. Mjerilo koje predlaže jeste da li odluke štite ljude, smanjuju njihove troškove i omogućavaju im da žive zdravije. Rasprave o pojedinim političarima, smatra, manje su važne od rezultata koje ljudi mogu osjetiti u svakodnevnom životu.
Kada je riječ o Kennedyju, El-Sayed navodi da želi postavljati pitanja o njegovim stavovima i odlukama koje utiču na sposobnost zdravstvenih agencija da obavljaju svoj posao, kao i o mjerama koje se odnose na zagađivače u hrani i prehrambene aditive. Važno je, kaže, pitati ministra i o neskladu između obećanja da će se suprotstaviti uticaju kompanija i onoga što El-Sayed vidi kao nastavak tog uticaja. U ovom pristupu, pozivanje na odgovornost ima veću težinu kada se odnosi na konkretne odluke i njihove posljedice, umjesto da se pretvori u razmjenu optužbi koja ljudima ne objašnjava šta treba promijeniti.
El-Sayed ne isključuje saradnju s Kennedyjem ili njegovim timom u oblastima u kojima se slažu, kao što su smanjenje zagađivača ili preispitivanje prehrambenih aditiva. Njegov je pristup selektivan: na konkretnim pitanjima moguće je sarađivati ako se preduzmu stvarni koraci, uz istovremeno protivljenje stavovima koje smatra pogrešnim u drugim oblastima. Tako pokušava spojiti mogućnost ograničenog napretka s neodustajanjem od nadzora i odgovornosti.
Ospice pokazuju koliko se dokazi i javnost mogu udaljiti
Ospice zauzimaju važno mjesto u El-Sayedovim izjavama jer, prema njegovom mišljenju, pokazuju posljedice pada povjerenja u zdravstvo. Mogućnost da Sjedinjene Američke Države izgube zvanični status zemlje u kojoj je bolest eliminisana opisuje kao neuspjeh koji se mogao izbjeći. Krivicu pripisuje onima koji šire netačne informacije, ali smatra i da naučne i zdravstvene ustanove snose dio odgovornosti jer su stvorile okolnosti u kojima je takva poruka mogla pronaći spremnu publiku.
Jedno od zabrinjavajućih uvjerenja jeste tvrdnja da vakcina protiv ospica izaziva autizam, iako su naučni dokazi opovrgli tu tvrdnju prije 20 godina. El-Sayed smatra da odgovor ne treba da se svodi na ponavljanje da tvrdnja nije tačna. Treba objasniti kako dokazi i vakcine djeluju tako da ljudi mogu razumjeti zašto se vakcinacija preporučuje. Prema njegovom pristupu, taj posao počinje osnovnim naučnim obrazovanjem i obnovom komunikacije između stručnjaka i javnosti.
Kada se naučnici obraćaju jedni drugima stručnim izrazima ili predstavljaju znanje kao nešto što pripada samo ljudima iz te struke, oni koji nisu stručnjaci mogu steći osjećaj da su isključeni iz razgovora koji se tiče njihovog zdravlja. El-Sayed predlaže da cilj komunikacije bude pomoći ljudima da razumiju ideju, a ne pokazati koliko govornik zna. To ne znači pojednostavljivati nauku do mjere koja bi iskrivila rezultate, već jasno objasniti šta znamo, kako smo do toga došli i zbog čega se dokazima može vjerovati.
Znanje ne bi trebalo ostati iza zatvorenih vrata
El-Sayed povezuje povjerenje i s pitanjem ko može doći do rezultata istraživanja. Kako ističe, mnoga naučna istraživanja finansiraju se javnim novcem, ali dio njihovih rezultata ostaje iza prepreka koje postavljaju pretplate ili izdavači, pa mnogi ne mogu doći do njih. To može izazvati nezadovoljstvo: ljudi učestvuju u finansiranju znanja, a zatim ne mogu lako doći do njega niti razumjeti šta ono znači za njihov život.
Zato nauku opisuje kao vrijedno dobro za društvo, a ne kao isključivo vlasništvo istraživačke zajednice. Što su saznanja dostupnija i jasnije objašnjena, veća je mogućnost da ih ljudi koriste i razumiju kako nastaju zdravstvene preporuke te zašto se one ponekad mijenjaju kada se pojave novi dokazi. Ako se rezultati skrivaju ili predstavljaju jezikom koji javnost ne razumije, ustanova može djelovati udaljeno od društva kojem bi trebalo da služi.
Ovakav pogled ne svodi obnovu povjerenja na objavljivanje naučnih radova bez ikakvih ograničenja. El-Sayed postavlja šire institucionalno pitanje: kako se istraživanja organizuju i objašnjavaju, kako se njihovi rezultati čine dostupnim i ko ima korist od njih? Nada se da bi prisustvo ljekara i naučnika u Senatu moglo pomoći da se o tome više razgovara. Ne zato što samo zanimanje daje odgovor, već zato što politike koje se tiču istraživanja i zdravlja zahtijevaju javni nadzor i šire učešće.
Povjerenje se gradi rezultatima, a ne parolama
El-Sayed predlaže praktično mjerilo za procjenu rada političara: jesu li njihove odluke pomogle ljudima da budu zdraviji, smanjile im teret troškova i dale im više mogućnosti da odlučuju o vlastitom životu? Ako jesu, to je napredak; ako nisu, ni parole ni politički sukobi ne mogu se predstavljati kao uspjeh. Ovo mjerilo povezuje zdravlje s ekonomskim mogućnostima jer pristup liječenju, sigurnoj hrani i razumljivim informacijama zavisi i od toga šta ljudi mogu priuštiti i šta im je dostupno.
Iz te perspektive, obnova povjerenja nije kampanja za odnose s javnošću koju neka ustanova može pokrenuti, a zatim proglasiti uspješnom. Po El-Sayedovom mišljenju, povjerenje se gradi postepeno, kroz rad čije rezultate ljudi mogu vidjeti: zdravstveni sistem koji manje iskorištava pacijente, javne agencije koje obavljaju svoje zadatke, dostupne i razumljive naučne informacije te odgovornost usmjerenu na ispravljanje propusta. To podrazumijeva i da zdravstvene i naučne ustanove razmotre uzroke nepovjerenja, umjesto da se ograniče na to da one koji sumnjaju proglase neupućenima.
Zaključak
Abdul El-Sayed smatra da je za vraćanje povjerenja javnosti u nauku i zdravstvo potrebno više od pobijanja netačnih informacija ili usmjeravanja pažnje na jednog političkog funkcionera. Njegov prijedlog obuhvata smanjenje uticaja poslovnih interesa na zdravstvenu zaštitu, pozivanje zdravstvenih ustanova na odgovornost te predstavljanje i dijeljenje znanja razumljivim jezikom. Podaci o ospicama i epidemiji bolesti koja se prenosi hranom pokazuju razmjere sadašnjih zdravstvenih izazova, dok rasprava o vakcinama otkriva koliko je teško pretvoriti dokaze u povjerenje javnosti. Prema El-Sayedovom stavu, uvjerljiv govor sam neće riješiti problem: ustanove moraju ljudima pružiti vidljivu korist i pokazati da se nauka koristi za dobrobit svih te da joj svi mogu pristupiti.