Jednostavno rečeno
Istraživanja nagovještavaju da bi blizina mačke i način na koji se družite mogli biti povezani s boljim raspoloženjem i većom živahnošću. Nije presudno samo koliko dugo živite zajedno. Ipak, još nije jasno da li mačke popravljaju raspoloženje ili se ljudi koji se već osjećaju živahno češće druže sa svojim mačkama.
Blizina umjesto brojanja godina
Može se desiti da neko godinama živi s mačkom, a da među njima ne nastane naročito blizak odnos. Druga mačka, pak, može postati stalni pratilac u svakodnevnom životu. Ta razlika otvara pitanje koje se ne svodi na to koliko dugo neko ima ljubimca: zavise li moguće psihološke koristi od vremena provedenog s mačkom ili više zavise od bliskosti i načina na koji se međusobno odnose? Novija istraživanja pokušala su to ispitati mjerenjem raspoloženja, hormona i kretanja. Njihovi nalazi zanimljivi su, ali su još preliminarni i potrebno ih je provjeriti na većem broju ljudi i mačaka.
Mjerenje blizine umjesto brojanja godina
U istraživanju koje je vodila Saho Takagi s Kyoto University, a koje se bavilo odnosom mačaka i njihovih vlasnika, tim je tokom mjesec dana pratio 29 mačaka i 19 osoba koje su živjele s njima. Rezultati su objavljeni u časopisu iScience. Istraživači nisu samo pitali učesnike kako se osjećaju u vezi sa svojim ljubimcima. Uz upitnike o raspoloženju koristili su i biološka mjerenja te uređaj za praćenje koliko su mačka i vlasnik bili blizu jedno drugom u domu.
Mačke su nosile Bluetooth odašiljače koji su se povezivali s telefonima njihovih vlasnika. Uređaji su služili za procjenu fizičke blizine kada su mačka i vlasnik bili jedno uz drugo, a ne za sabiranje ukupnog vremena koje su proveli zajedno tokom dana. Ta je razlika važna: istraživači su pratili koliko su često bili u blizini, a ne koliko je trajala igra ili koliko su sati vlasnici posvetili brizi o mačkama. Od mačaka i njihovih vlasnika uzeti su i uzorci urina kako bi se izmjerili oksitocin, hormon povezan s društvenim kontaktom i povezivanjem, te kortizol, koji se koristi kao pokazatelj reakcije na stres.
Rezultati su pokazali povezanost između fizičke blizine i nekih pozitivnih pokazatelja kod vlasnika mačaka, naročito osjećaja živahnosti i energije. Slična veza nije pronađena za sve što bi se moglo svrstati u dobro raspoloženje, pa nalaz ne znači da prisustvo mačke poboljšava sve pozitivne osjećaje. Nivoi oksitocina kod mačaka i njihovih vlasnika mijenjali su se u sličnom smjeru. Osim toga, više oksitocina kod mačaka bilo je povezano s nižim nivoom negativnog raspoloženja koji su prijavljivali njihovi vlasnici.
Koliko dugo je neko imao mačku nije pouzdano predviđalo raspoloženje, ni u pozitivnom ni u negativnom smjeru. U početnoj analizi pronađena je veza između života s više od jedne mačke i nekih negativnih osjećaja, ali ta se veza više nije pokazala kada su uzete u obzir razlike među domaćinstvima s više mačaka. To pokazuje kako se tumačenje rezultata može promijeniti kada se u analizu uključe i drugi uslovi u domaćinstvu, umjesto da se posmatra samo veza između dvije pojave.
Šta ovi nalazi znače, a šta ne znače
Istraživanje je omogućilo da se blizina, koja se obično opisuje kao lični utisak, pretvori u nešto što se može pratiti. Ipak, mjera blizine nije isto što i naklonost ili prisna komunikacija. Signal uređaja sam po sebi ne otkriva da li mačka traži maženje, spava pored vlasnika ili sjedi na drugoj strani sobe. Praćenje blizine ne pokazuje ni ko joj je prvi prišao niti kako se svako od njih osjećao u tom trenutku. Zato takvo mjerenje treba posmatrati kao jedan dio šire slike, a ne kao potpun opis odnosa.
Najvažnije je to što su rezultati pokazali povezanost, a ne uzročno-posljedičnu vezu: dvije pojave su se zajedno javljale u podacima, ali nije utvrđeno koja je prethodila drugoj niti da li je jedna izazvala drugu. Moguće je da blizina mačke podstiče vlasnika i doprinosi boljem dijelu njegovog dana. Ali moguće je i da su ljudi koji se osjećaju živahnije skloniji sjedenju blizu svojih mačaka i druženju s njima. Na blizinu i raspoloženje istovremeno mogu uticati i drugi faktori, poput karaktera mačke i čovjeka, uređenja doma ili broja životinja u njemu.
Oprez je potreban i zbog veličine uzorka. Hormonski podaci obuhvatili su 24 mačke, a ne svih 29, dok su 16 od ukupno 19 vlasnika mačaka bile žene. Ovi brojevi ne umanjuju vrijednost istraživanja, ali otežavaju primjenu njegovih nalaza na sve vlasnike mačaka ili na drugačije zajednice i životne uslove. Univerzitet je naglasio da su istraživači utvrdili povezanosti, a ne dokazali uzročne veze.
Kratko druženje može povećati osjećaj živahnosti
Povezanost blizine i živahnosti u skladu je s eksperimentom iz 2023. godine, u kojem su učestvovale 32 osobe koje imaju mačke. Tim Takumija Nagasawe zamolio je učesnike da provedu deset minuta u jednom od dva uslova: da se druže sa svojim mačkama ili da se odmaraju bez kontakta s njima. Istraživači su potom pratili promjene u osjećaju živahnosti i zadovoljstva, kao i podatke o pulsu.
Nakon odmora, kod učesnika su se smanjili pokazatelji živahnosti i zadovoljstva, dok se isti pad nije javio nakon vremena provedenog u druženju s mačkama. Očitavanja rada srca pokazala su obrazac koji je bio u skladu s tim zapažanjem. Istraživači su predložili da učinak mačaka možda nije ograničen na smirivanje čovjeka: mogao bi biti povezan i s podizanjem energije i budnosti. To ne znači da će mačke povećati živahnost kod svake osobe i u svim okolnostima. U ovom eksperimentu kratko druženje bilo je povezano s drugačijom reakcijom nego sam odmor.
Ovaj eksperiment dopunjuje nalaze iz Kyota. Pitanje možda nije samo pomaže li mačka čovjeku da se opusti nego i može li mu druženje s njom donijeti više energije ili zadovoljstva. Ipak, deset minuta u jednom određenom eksperimentu ne predstavlja sve načine na koje ljudi svakodnevno žive s mačkama. Osim toga, kratkotrajna promjena ne dokazuje da mačka dugoročno utiče na mentalno zdravlje.
Mačkina inicijativa i nježan dodir mogu biti važni
Drugo istraživanje podupire ideju da je način druženja možda važniji od samog prisustva životinje u prostoriji. U radu objavljenom 2021. godine u časopisu PeerJ, istraživači su izmjerili nivo oksitocina kod 30 žena prije i poslije 15 minuta provedenih s njihovim mačkama. Promjene su upoređene s onima koje su zabilježene u drugoj situaciji, kada su učesnice provele vrijeme čitajući knjigu.
Kada su posmatrali sve učesnice zajedno, porast oksitocina nakon druženja s mačkama nije bio veći od porasta povezanog s čitanjem. Međutim, rezultati su se razlikovali zavisno od toga kako je susret izgledao. Nivo hormona više je porastao kada je mačka sama prišla, kao i tokom nježnog maženja i grljenja, dok je opao kada je kontakt postao grublji i uključivao grebanje. Dakle, samo prisustvo mačke nije bilo dovoljno da izazove isti odgovor. Reakcija je bila povezana s načinom kontakta i time da li je i mačka učestvovala u njemu.
Ovaj nalaz ne treba pretvoriti u jedinstveno pravilo za postupanje sa svim mačkama. Mačke imaju različite sklonosti, pa dodir koji jednoj prija drugoj može biti neprijatan. Ipak, istraživanje podsjeća da odnos nije jednosmjeran: važno je kako mačka reaguje i da li sama želi prići. To se ne može zamijeniti time što se mačka samo nalazi u blizini čovjeka.
Mačke se mogu vezati za svoje vlasnike
Neke mačke mogu djelovati samostalno ili nezainteresovano za kontakt, ali to ne znači da mačke kao vrsta ne stvaraju snažne veze s ljudima. U istraživanju objavljenom 2019. godine u časopisu Current Biology, istraživači su procijenili da je oko 65% mačaka i mačića pokazalo sigurnu vezanost za svoje vlasnike. Taj udio bio je gotovo jednak udjelu zabilježenom kod ljudskih beba u istom istraživanju.
Ovaj procenat ne znači da svaka mačka svoju privrženost pokazuje na isti način niti da je odnos mačke i njenog vlasnika u svim pojedinostima jednak odnosu djeteta i osobe koja se o njemu brine. Ipak, nalaz osporava raširenu predstavu da su mačke po prirodi usamljene i da se ne vežu za ljude. Privrženost se može pokazati mirnim ponašanjem ili traženjem blizine u određenim trenucima. Ne mora značiti da je mačka stalno uz vlasnika niti da će jasno reagovati na svaki njegov pokušaj kontakta.
Istraživanja ne daju uvijek isti odgovor
Različita istraživanja ne pokazuju uvijek istu sliku. U švicarskom istraživanju iz 2003. godine, koje je obuhvatilo nekoliko stotina ljudi, prisustvo mačaka bilo je povezano sa smanjenjem lošeg raspoloženja, približno kao i prisustvo ljudskog partnera. Međutim, bolje pozitivno raspoloženje bilo je povezano s ljudskim partnerom, a ne s mačkom. Ni stepen privrženosti vlasnika njihovim ljubimcima nije sam po sebi objasnio niži nivo negativnog raspoloženja.
Ovo istraživanje pristupilo je odnosu drugačije nego studija iz Kyota. Oslonilo se na procjenu ljudi o tome koliko su vezani za svoje mačke, dok se studija iz Kyota usmjerila na fizičku blizinu koju su bilježili uređaji. Zbog toga ova dva istraživanja nisu ispitivala istu pojavu. Ipak, njihovo poređenje pokazuje da osjećaj privrženosti ne odgovara uvijek stepenu koristi za raspoloženje. Također, ublažavanje tuge ili uznemirenosti nije isto što i stvaranje pozitivnih osjećaja, poput zadovoljstva i živahnosti.
Posebnosti odnosa s mačkama dolaze do izražaja i kada se njihovi rezultati uporede s nalazima o psima, mada to ne znači da je jedna vrsta bolja od druge. U švedskom istraživanju iz 2019. godine, koje je pratilo 58 pasa i njihovih vlasnika, nivoi hroničnog stresa kod pasa i ljudi bili su povezani. Mjerili su se u uzorcima dlake. Nasuprot tome, studija iz Kyota nije pronašla jednako snažnu vezu između kortizola kod mačaka i njihovih vlasnika. To bi moglo značiti da se pokazatelji stresa kod mačaka i ljudi ne poklapaju na isti način, ali ne dokazuje da mačke ne osjećaju stanje svojih vlasnika ili da na njega ne reaguju ponašanjem.
Zašto su dokazi još preliminarni
Ova istraživanja razlikuju se po tome kako su osmišljena i šta mjere. Neka prate blizinu, druga ispituju kratko druženje, a treća pitaju o privrženosti ili mjere hormone. Zato njihove rezultate ne treba spajati kao da ponavljaju jedan te isti eksperiment. Ipak, zajedno pružaju precizniju sliku od opće tvrdnje da mačke popravljaju raspoloženje. Neke koristi mogle bi biti povezane s blizinom i prijatnim druženjem, a mogle bi se pokazati kroz veću živahnost ili manje negativnih osjećaja. Ne moraju se, međutim, pojaviti na svim mjerama raspoloženja.
Biološka mjerenja ne predstavljaju neposredan prevod osjećaja. Na oksitocin i kortizol utiče više faktora, pa njihov porast ili pad nije dovoljan da se sa sigurnošću zaključi da je osoba sretna ili pod stresom. S druge strane, upitnici o raspoloženju oslanjaju se na to kako učesnici opisuju svoje osjećaje. Njihovi odgovori mogu se razlikovati u zavisnosti od toga kako razumiju pitanja ili koliko se dobro sjećaju svog stanja. Kombinovanje različitih metoda korisno je, ali ne uklanja sva ograničenja mjerenja.
Za jasniju sliku potrebna su veća istraživanja koja bi obuhvatila vlasnike mačaka različitih životnih iskustava i pratila ih duže. Bilo bi važno i razdvojiti različite vrste kontakta: kada mačka sama priđe, kada je čovjek mazi, kada se igraju ili kada samo borave u istoj prostoriji bez direktnog kontakta. Korisno bi bilo provjeriti razlikuju li se rezultati prema karakteru mačke ili vlasnika, kao i prema tome ima li u domu drugih životinja. Tako bi se moglo utvrditi da li je sama blizina najvažnija ili je ona znak uzajamnog odnosa koji uključuje i druge osobine.
Zaključak
Više istraživanja nagovještava da bi raspoloženje vlasnika mačaka moglo biti povezano s blizinom i načinom druženja, a ne samo s brojem godina koje su proveli zajedno. U istraživanju iz Kyota, koje je tokom mjesec dana obuhvatilo 29 mačaka i 19 vlasnika, blizina je bila povezana s nekim pokazateljima živahnosti, a zabilježene su i veze između oksitocina kod mačaka i njihovih vlasnika. Druga istraživanja ukazuju na važnost mačkine inicijative i nježnog dodira te pokazuju da kratko druženje s mačkom može biti povezano s očuvanjem osjećaja živahnosti.
Ipak, ovi rezultati ne dokazuju da mačke uzrokuju bolje raspoloženje niti da će svaka mačka i svaki čovjek reagovati na isti način. Uzorci su ograničeni, metode mjerenja se razlikuju, a neka istraživanja više ukazuju na ublažavanje negativnog raspoloženja nego na stvaranje pozitivnih osjećaja. Najoprezniji zaključak jeste da uzajamna i prijatna blizina zaslužuje dalje istraživanje kao dio odnosa između mačke i čovjeka. Sam broj godina provedenih zajedno nije dovoljan da pokaže koliko je taj odnos blizak ni kako utiče na raspoloženje.