Skip to content

Mali centar u mozgu, veliki utjecaj: šta se mijenja kod Alzheimerove bolesti?

Jednostavno rečeno

Alzheimerova bolest ne mijenja samo pamćenje. Može utjecati i na san, apetit i način na koji tijelo odgovara na stres. Novo istraživanje pokazuje da se mali dio mozga koji pomaže u upravljanju tim funkcijama mijenja različito tokom starenja i bolesti, što bi naučnicima moglo pomoći da bolje razumiju rane simptome.

Može li mali dio mozga objasniti više od problema s pamćenjem?

Istraživanja Alzheimerove bolesti dugo su se uglavnom usmjeravala na dijelove mozga važne za pamćenje i razmišljanje. Ipak, isprekidan san, promjene apetita, poremećen dnevni ritam i drugačija reakcija na stres podsjećaju da bolest ne djeluje samo na pamćenje. U donjem dijelu mozga nalazi se hipotalamus, smješten ispod talamusa. Riječ je o maloj strukturi koja ima ključnu ulogu u regulaciji brojnih tjelesnih funkcija. U studiji objavljenoj u časopisu Nature istraživači su ponudili detaljniju sliku promjena u tom centru tokom starenja i ranih faza Alzheimerove bolesti.

Malo područje upravlja širokim rasponom funkcija

Hipotalamus se sastoji od specijaliziranih cjelina koje se nazivaju jezgre, a svaka ima drugačiju ulogu. Suprahijazmatska jezgra, odnosno SCN, pomaže u podešavanju unutrašnjeg dnevnog sata tijela, dok lučna jezgra, odnosno ARC, pomaže u regulaciji apetita i ravnoteže energije. U hipotalamusu se nalaze i jezgre povezane s hormonalnim odgovorima, stresom i drugim funkcijama koje pomažu tijelu da održi ravnotežu.

Ovo područje je posebno važno jer se poremećaji sna i promjene u načinu ishrane mogu javiti uz probleme s pamćenjem kod osoba koje imaju Alzheimerovu bolest. Neki poremećaji dnevnog ritma mogu se pojaviti čak i prije drugih kliničkih znakova. Ipak, jezgre hipotalamusa i vrste ćelija od kojih se sastoje nisu proučavane jednako detaljno kao dijelovi mozga povezani s pamćenjem. Zato je istraživački tim, koji je predvodila Ashley Webb, vanredna profesorica na Buck Institute for Research on Aging, postavio konkretno pitanje: mogu li se rane promjene u centru koji upravlja ovim funkcijama uočiti i povezati s određenim područjima i ćelijama?

To ne znači da je svaki problem sa snom ili apetitom znak Alzheimerove bolesti. Na te funkcije mogu utjecati mnogi faktori. Ipak, ovo istraživanje otvara mogućnost da se bolest proučava iz šire perspektive, koja povezuje promjene u mozgu sa simptomima koje porodica može primijetiti u svakodnevnom životu. Prema podacima koje su naveli istraživači, bolest pogađa oko 10 do 30 posto osoba starijih od 65 godina.

Jedna mapa, dva različita pogleda

Istraživački tim izradio je resurs nazvan HypoAD, koji objedinjuje snimanje mozga i analizu aktivnosti gena u ćelijama. Spajanje ovih metoda nije bilo samo tehnički detalj. Cilj je bio da se hipotalamus sagleda iz dva međusobno dopunjujuća ugla: snimci pokazuju oblik i veličinu područja kod živih osoba, dok analiza ćelija otkriva koji su geni aktivni u različitim vrstama ćelija, ali zahtijeva uzorke tkiva.

Veličina područja procijenjena je na osnovu snimaka magnetnom rezonancom 458 odraslih osoba. Istraživači su koristili atlas visoke rezolucije kako bi izdvojili 13 podpodručja hipotalamusa i izmjerili svako od njih. Učesnici su razvrstani prema kognitivnim sposobnostima i nivou proteina amiloida beta, koji je povezan s nastankom plakova kod Alzheimerove bolesti. Tako su se obrasci mogli porediti među različitim grupama, umjesto da se hipotalamus posmatra kao jedna cjelina bez unutrašnjih razlika.

Molekularni dio mape zasnivao se na analizi oko 614 hiljada ćelijskih jezgara iz uzoraka hipotalamusa prikupljenih nakon smrti. Uzorci su obuhvatili sedam osoba kod kojih je bolest uglavnom bila u ranoj fazi i sedam osoba slične dobi koje nisu imale demenciju. Istraživači su uključili i ranije objavljene podatke za tri mlađe osobe. Ova metoda omogućava procjenu gena aktivnih u svakoj ćeliji, pa se promjene mogu povezati s određenom vrstom ćelija, a ne samo opisati kao opće promjene moždanog tkiva.

Kako bi provjerili koliko su rezultati dosljedni, istraživači su ih uporedili s mjerenjima proteina u moždanoj tečnosti, podacima o aktivnosti gena iz prefrontalnog korteksa koji su obuhvatili oko 800 donatora, mapama raspodjele aktivnosti gena u tkivima i mišjim modelom Alzheimerove bolesti. Ipak, snimci magnetnom rezonancom i uzorci ćelija nisu prikupljeni od istih osoba. Zato poređenje omogućava da se nalazi razmotre jedni uz druge, ali ne i da se dokaže direktna veza između veličine određenog područja kod pojedinca i aktivnosti njegovih ćelija.

Starenje ne mijenja cijeli hipotalamus na isti način

Mjerenja na snimcima pokazala su da se ukupna veličina hipotalamusa s godinama nije mnogo mijenjala, ali takva opća slika prikriva jasne razlike među njegovim dijelovima. Starija dob bila je povezana sa smanjenjem bočnog hipotalamusa, dok su se povećale suprahijazmatska i lučna jezgra, kao i druge jezgre. Među njima su paraventrikularna jezgra, periventrikularna jezgra i dorzomedijalna jezgra, poznata pod skraćenicom DMH.

Ovaj obrazac ostao je vidljiv i nakon što su istraživači uzeli u obzir Alzheimerovu bolest. To upućuje na mogućnost da neke razlike prate uobičajeno starenje, a ne samo bolest. Ovdje se vidi prednost podjele hipotalamusa na zasebne cjeline: da je izmjerena samo ukupna zapremina, područje bi djelovalo gotovo nepromijenjeno, dok detaljniji pregled pokazuje da se neki dijelovi smanjuju, a drugi povećavaju. Veća zapremina ne znači nužno da jezgra bolje funkcioniše. Snimanje pokazuje veličinu, ali samo po sebi ne otkriva je li promjena korisna ili štetna.

Istraživači su zabilježili i razlike povezane s Alzheimerovom bolešću, prisustvom amiloida beta ili slabijim kognitivnim sposobnostima. Međutim, one su bile manje izražene od nekih razlika povezanih s dobi i spolom te nisu dostigle jasnu statističku značajnost. Zbog toga sadašnji podaci ne omogućavaju zaključak da se veličina neke određene jezgre može koristiti kao dijagnostički pokazatelj bolesti. Ako takve razlike postoje, za njihovo otkrivanje možda će biti potrebna osjetljivija mjerenja ili veći uzorci.

U studiji je prikazana i uporedna trodimenzionalna rekonstrukcija područja hipotalamusa kod dvije žene, obje stare 72 godine: jedna nije imala bolest, a druga je imala Alzheimerovu bolest. Na prikazu se vide razlike u područjima među kojima su SCN, AN i Pe, povezana s funkcijama sna, dnevnog ritma i regulacije metabolizma. Ipak, ovaj prikaz je vizuelni primjer mogućnosti uočavanja razlika, a ne samostalan dokaz obrasca koji važi za svaku osobu s Alzheimerovom bolešću.

U ćelijama se pojavljuju znaci upale i promjena dnevnog ritma

Nakon mjerenja oblika jezgara, tim je proučio aktivnost gena. Istraživači su koristili modele mašinskog učenja kako bi na osnovu obrazaca aktivnosti gena pokušali razlikovati ćelije povezane s Alzheimerovom bolešću od ćelija osoba koje nisu imale demenciju. Najizraženiji signali koji su pomogli u razlikovanju odnosili su se na dva područja: upalni odgovor i regulaciju dnevnog ritma.

Mikroglija, odnosno ćelije imunološkog sistema koje se nalaze u mozgu, posebno se izdvojila po broju gena čija se aktivnost promijenila. Istraživači su ćelije poredali duž zamišljene putanje koja počinje u mlađoj dobi, a zatim vodi kroz starenje i Alzheimerovu bolest. Na toj putanji mikroglija je djelovala kao da postepeno prelazi iz manje aktivnog stanja u obrazac povezan s bolešću. To se uklapa u nalaze iz drugih dijelova mozga, ali ne dokazuje da ova promjena uzrokuje bolest niti da se kod svih osoba odvija istim redoslijedom.

Razlog za oprez je to što su uzorci tkiva poticali od različitih osoba i predstavljali samo jedan vremenski trenutak. Istraživači nisu pratili iste ćelije tokom niza godina. Zbog toga studija otkriva povezanosti i moguće pravce promjena, ali ne može utvrditi šta je uzrok, a šta posljedica. Ipak, nalaz upalnih signala u hipotalamusu pokazuje da i ovaj centar treba proučavati kada se pokušavaju razumjeti rane promjene povezane s bolešću.

Analiza je otkrila i 254 podtipa neurona. Najizraženije promjene zabilježene su među inhibitornim neuronima, odnosno neuronima koji koriste signale zasnovane na GABA-i, naročito u putevima povezanim s neuropeptidima i receptorima. U jednoj grupi ćelija suprahijazmatske jezgre uočeni su poremećaji u signalima vazopresina, molekule koja učestvuje u prenošenju signala iz unutrašnjeg tjelesnog sata.

Ovaj nalaz istraživačima daje konkretnu tačku za proučavanje veze između poremećaja dnevnog ritma i Alzheimerove bolesti. Pitanje nije samo da li se san mijenja: izgleda da se u ranoj fazi mijenja i molekularni put u dijelu mozga za koji se zna da pomaže u podešavanju dnevnog ritma. Međutim, studija ne dokazuje da ova promjena uzrokuje poremećaje sna. Još nije poznato ni da li bi promjena signala vazopresina poboljšala san ili utjecala na tok bolesti.

Veće ćelije i tkivo koje mijenja svoj oblik?

Istraživači nisu uočili jasnu promjenu ukupnog broja ćelija. Umjesto toga, iznijeli su mogućnost da neke ćelije postanu veće ili aktivnije. Rezultati ukazuju i na moguću ulogu puta mTOR, koji je povezan s rastom, kao i na preuređivanje materijala između ćelija, uporedo s aktivacijom i upalom ćelija glije. Ovo je tumačenje rezultata, a ne konačan zaključak. Tim ga je opisao kao hipotezu koju tek treba provjeriti u budućim istraživanjima.

Ova ideja pomaže da se razdvoje dva različita pitanja: nestaju li ćelije iz tog područja ili njihov broj ostaje približno isti, ali se mijenjaju njihovo stanje i način rada? Dostupni podaci više idu u prilog drugoj mogućnosti, ali za precizan odgovor potrebna su dodatna istraživanja. Važno može biti i razumijevanje onoga što se dešava između ćelija, a ne samo unutar njih. Takav pristup mogao bi pomoći u tumačenju promjena tkiva koje se ne mogu otkriti samim brojanjem ćelija.

Šta nam nalazi govore, a šta još ne možemo zaključiti?

HypoAD objedinjuje relativno obimne podatke snimanja i veoma detaljnu molekularnu analizu, ali ne prati iste osobe kroz vrijeme. Snimanje je obuhvatilo 458 odraslih osoba, dok je grupa uzoraka tkiva prikupljenih nakon smrti uključivala 14 donatora: sedam osoba s Alzheimerovom bolešću, uglavnom u ranoj fazi, i sedam osoba slične dobi koje nisu imale demenciju. U analizu su uključeni i ranije objavljeni podaci za tri mlađe osobe. Mali broj uzoraka dobijenih obdukcijom poznato je ograničenje istraživanja ove vrste.

Osim toga, snimci magnetnom rezonancom i podaci o analizi gena poticali su iz različitih grupa. Zbog toga se veličina područja i aktivnost gena ne mogu statistički povezati kod iste osobe. Istraživanje koje posmatra podatke iz jednog trenutka prikazuje razlike u tom trenutku, ali ne pokazuje kako su se one kod pojedinaca razvijale. Zato ovu mapu treba posmatrati kao resurs koji može usmjeriti buduća pitanja i istraživanja, a ne kao gotov dijagnostički alat ili dokaz da promjene u hipotalamusu pokreću bolest.

Ova ograničenja pokazuju zašto je važan sljedeći korak koji je predložio istraživački tim: pratiti promjene kroz vrijeme, a zatim provjeriti može li očuvanje funkcija unutrašnjeg dnevnog sata ili podrška signalima neuropeptida ublažiti neke poremećaje ili usporiti napredovanje bolesti. Proučavanje veze između upale i neurona koji uređuju dnevni ritam moglo bi pokazati mijenjaju li se ovi putevi zajedno ili se svaki razvija na svoj način.

Zaključak

Studija donosi detaljniju sliku hipotalamusa tokom starenja i Alzheimerove bolesti. Njegova ukupna veličina može ostati gotovo nepromijenjena, iako se pojedine jezgre mijenjaju u različitim smjerovima, a u ćelijama se pojavljuju signali povezani s upalom i dnevnim ritmom. Među zanimljivijim nalazima su promjene signala vazopresina u ćelijama koje su dio moždanog sata, kao i osjetljivost mikroglije i inhibitornih neurona na promjene. Rezultati ne dokazuju uzrok niti nude liječenje, ali proširuju proučavanje bolesti izvan područja zaduženih za pamćenje. Oni izdvajaju pravce koje vrijedi dalje pratiti kako bi se utvrdilo može li očuvanje pravilnog rada hipotalamusa ublažiti neke simptome ili utjecati na tok Alzheimerove bolesti.