Jednostavno rečeno
Dvogodišnje praćenje oko 1700 mladih iz LGBTQ+ zajednice pokazalo je da se neki pokazatelji popravljaju, dok drugi i dalje zabrinjavaju. Manje učesnika prijavilo je samopovređivanje i pokušaje samoubistva, ali tjeskoba, depresija i misli o samoubistvu ostale su česte. Podrška porodice bila je povezana s manjim rizikom, a nestabilan smještaj i pokušaji promjene identiteta s većim.
Praćenje tokom dvije godine, a ne samo jedna slika
Izvještaj se zasniva na longitudinalnom istraživanju Projekta Trevor, neprofitne organizacije koja prati pitanja važna za mlade iz LGBTQ+ zajednice. U anketi je učestvovalo oko 1700 mladih, a njihovi odgovori prikupljani su svakih šest mjeseci, počevši od septembra 2023. godine. Takav pristup omogućava praćenje promjena kroz vrijeme, umjesto da se učesnicima postavi samo jedno pitanje. Ipak, navedeni brojevi opisuju odgovore osoba koje su učestvovale u ovom istraživanju i ne treba ih automatski smatrati sveobuhvatnom mjerom iskustava svih mladih iz LGBTQ+ zajednice.
Ovu razliku važno je imati na umu pri čitanju rezultata. Anketa pomaže da se uoče obrasci i iskustva koja zaslužuju pažnju, ali sama po sebi ne dokazuje da je neki određeni faktor neposredno izazvao određeni psihički ishod. Isto tako, promjena u odgovorima ne objašnjava sve što se učesnicima događalo tokom tog perioda. Zato ove brojke treba posmatrati kao pokazatelje povezanosti i mogućih trendova, a ne kao konačne zaključke o pojedincima ili čitavim grupama.
Među glavnim nalazima izvještaja navodi se da su nivoi tjeskobe, depresije i misli o samoubistvu ostali visoki, uz opći trend rasta. U dostupnom materijalu nisu navedeni konkretni brojevi za ta tri pokazatelja, pa se ne može procijeniti koliko su porasli niti ih brojčano uporediti s ranijim vrijednostima. Za samopovređivanje i pokušaje samoubistva, međutim, postoje procenti za dvije vremenske tačke, a oni pokazuju pad među osobama koje su odgovorile na anketu.
Pad dva pokazatelja ne znači da su pritisci nestali
Udio učesnika koji su prijavili samopovređivanje smanjio se s 38% na 34%. Udio onih koji su naveli da su pokušali samoubistvo pao je s 9% na 7%. Ove razlike su važne jer upućuju na poboljšanje ta dva pokazatelja u odgovorima učesnika tokom perioda obuhvaćenog izvještajem. Ipak, to ne znači da je rizik nestao niti da su se drugi pritisci smanjili u istoj mjeri.
Ovi procenti odnose se na grupu obuhvaćenu istraživanjem, a ne na ukupan broj mladih, i sami po sebi ne otkrivaju šta je dovelo do promjene. Pad udjela ne znači nužno ni da se stanje poboljšalo kod svake osobe: lična iskustva se razlikuju, a dio mladih može i dalje prolaziti kroz ozbiljne teškoće čak i kada se ukupni pokazatelj popravi. Zato dobre vijesti ne treba pretvoriti u pretjerano umirivanje niti zanemariti nalaz da su tjeskoba, depresija i misli o samoubistvu ostale česte i da su, prema izvještaju, bile u porastu.
To što se neki ishodi popravljaju, a drugi ostaju problematični, podsjeća da se mentalno zdravlje ne kreće uvijek u jednom pravcu. Pokazatelji se mogu razlikovati, pa se jedan dio iskustva može promijeniti dok drugi ostaje težak. Pažljivo tumačenje zato podrazumijeva da se obje strane slike uzmu u obzir: i pad samopovređivanja i pokušaja samoubistva i činjenica da su drugi pokazatelji mentalnog zdravlja ostali visoki i nastavili rasti.
Porodica može bitno uticati na osjećaj sigurnosti
Jedan od zapaženijih nalaza jeste povezanost porodične podrške s manjom vjerovatnoćom prijavljivanja misli o samoubistvu. Učesnici koji su svoju porodicu opisali kao podržavajuću imali su 45% manju vjerovatnoću da prijave takve misli nego oni koji nisu naveli isti nivo podrške. To ne znači da podrška garantuje da će misli nestati kod svake osobe niti da određuje nečiju budućnost. Riječ je o razlici u vjerovatnoći između dvije grupe u podacima ankete.
Ipak, nalaz ima jasno praktično značenje: bliski odnosi mogu biti važan dio okruženja u kojem mlada osoba živi. Podrška ne znači samo izgovoriti opće riječi ohrabrenja ili jednom reći nekome da ga prihvatamo. Pažljivo slušanje bez osuđivanja, ozbiljno shvatanje briga mlade osobe i stvaranje sigurnog prostora za razgovor primjeri su svakodnevnog pružanja podrške. Izvještaj ne izdvaja nijedan pojedinačni postupak kao neposredan uzrok uočene razlike, ali pokazuje da je prijavljena porodična podrška bila povezana s manjom vjerovatnoćom prijavljivanja misli o samoubistvu.
Ovaj nalaz važan je i zato što pokazuje da pri razmatranju mentalnog zdravlja treba uzeti u obzir i društvene odnose, a ne samo lične faktore. Razgovor ne bi trebalo svesti na to kako se mlada osoba sama nosi s teškoćama: podaci upućuju i na značaj životnog okruženja i bliskih odnosa. Budući da je istraživanje utvrdilo povezanost, a ne uzročnost kroz eksperiment, najpreciznije je reći da je porodična podrška bila povezana s manjom vjerovatnoćom, a ne da sama objašnjava taj pad.
Štetne prakse povezane s mnogo češćim mislima o samoubistvu
S druge strane, izvještaj je utvrdio da su mladi koji su bili izloženi pokušajima konverzivne terapije ili im je njome bilo zaprijećeno imali gotovo tri puta veću vjerovatnoću da prijave misli o samoubistvu nego oni koji nisu prošli kroz takvo iskustvo. Izraz „konverzivna terapija“ označava prakse čiji je cilj promijeniti nečiju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. U podacima iz izvještaja stvarno izlaganje tim praksama i prijetnje takvim izlaganjem objedinjeni su u istoj grupi.
Ovaj nalaz treba tumačiti precizno: riječ je o većoj vjerovatnoći, a ne o tvrdnji da će svaka osoba izložena tim praksama imati misli o samoubistvu. Također, podatak ne znači da je ukupan broj slučajeva porastao tačno tri puta. Ipak, riječ je o zabrinjavajućem pokazatelju da su prijetnje ili izlaganje takvim praksama u podacima učesnika bili povezani s većim rizikom za mentalno zdravlje. Prema ovdje objavljenim informacijama, izvještaj ne omogućava da se rezultat dodatno razdvoji prema vrsti prakse, vremenu kada se dogodila ili njenoj ozbiljnosti.
Ova povezanost razlog je da se i sama prijetnja shvati ozbiljno, a ne da se čeka da se praksa zaista sprovede kako bi se priznao njen mogući uticaj. Prijetnja može biti dio iskustva mlade osobe čak i kada se ne pretvori u konkretan postupak, a može povećati pritisak koji već osjeća zbog drugih okolnosti. Ipak, nalaz treba tumačiti jednako oprezno: istraživanje otkriva važnu povezanost na koju treba obratiti pažnju, ali samo po sebi ne dokazuje čitav uzročno-posljedični slijed niti opisuje iskustvo svake osobe.
Nestabilan smještaj postao je češći tokom godine
Izvještaj je zabilježio porast udjela učesnika koji su naveli da su tokom prethodne godine iskusili beskućništvo: sa 7% u 2024. na 13% u 2025. godini. To znači da je taj udio porastao među učesnicima istraživanja između te dvije godine. Ne treba ga pretvarati u procjenu za sve mlade iz LGBTQ+ zajednice jer dostupni materijal ne pokazuje da uzorak predstavlja sve njih.
Istraživanje je također pokazalo da su učesnici koji su svoj smještaj opisali kao nestabilan imali dvostruko veću vjerovatnoću da prijave samopovređivanje i misli o samoubistvu nego oni koji nisu naveli takvu nestabilnost. I ovdje je riječ o poređenju vjerovatnoće unutar podataka istraživanja, a ne o dokazu da su problemi sa smještajem sami izazvali te ishode. Ipak, nalaz ukazuje na to da su osnovne životne teškoće bile povezane s ozbiljnim pokazateljima narušenog mentalnog zdravlja.
Smještaj nije samo adresa: on je dio svakodnevne stabilnosti i može uticati na osjećaj sigurnosti i mogućnost da se život uredi. Međutim, izvještaj ne navodi zašto je beskućništvo postalo češće niti objašnjava jesu li se u istom periodu promijenile i druge okolnosti u životu učesnika. Zato se sa sigurnošću može reći da je udio porastao sa 7% u 2024. na 13% u 2025. godini i da je nestabilan smještaj bio povezan s lošijim pokazateljima mentalnog zdravlja. Ne može se, međutim, tvrditi da jedan uzrok objašnjava sve te nalaze.
Pristup hormonima mijenja se s godinama
Izvještaj se bavio i željom transrodnih i nebinarnih učesnika da dobiju hormone koji potvrđuju rodni identitet. Tokom praćenja ta želja je porasla, a povećao se i pristup hormonima, što je izvještaj opisao kao iznenađujuće. Ipak, poređenje punoljetnih i maloljetnih učesnika pokazuje veliku razliku: hormone je uspjelo dobiti 73% učesnika koji su imali 18 godina ili više, naspram samo 33% maloljetnih učesnika.
Napomene u izvještaju ističu da su neki učesnici tokom istraživanja postali punoljetni. Navršavanje 18 godina uklanja mnoge prepreke s kojima se suočavaju maloljetnici, pa razliku između 73% i 33% ne treba tumačiti kao posljedicu samih godina niti kao jednostavnu promjenu želje. Grupe se razlikuju i po ograničenjima koja utiču na mogućnost pristupa, a punoljetstvo može promijeniti ono što je osobi dostupno.
Vrijednost ovih brojeva je u tome što zajedno prikazuju želju i mogućnost pristupa, uz jasnu razliku između punoljetnih i maloljetnih učesnika. Ipak, dostupne informacije iz izvještaja ne pružaju dodatne pojedinosti o vrstama prepreka, načinima pristupa niti povezanim zdravstvenim ishodima. Zato zaključak treba ograničiti na ono što podaci pokazuju: među transrodnim i nebinarnim učesnicima povećali su se želja za hormonima i pristup njima; hormone je dobilo 73% onih koji su imali 18 godina ili više, naspram 33% maloljetnih. Pritom treba uzeti u obzir da su neki učesnici tokom praćenja prešli u grupu punoljetnih.
Šta nam rezultati govore, a šta ne?
Prednost ponovljenog praćenja jeste u tome što otkriva više različitih pokazatelja, umjesto da ponudi jedan pojednostavljen zaključak. Udio prijavljenog samopovređivanja pao je sa 38% na 34%, a pokušaja samoubistva sa 9% na 7%. Istovremeno su tjeskoba, depresija i misli o samoubistvu ostale na visokom nivou i, prema opisu izvještaja, nastavile rasti. Podaci pokazuju i razlike povezane s porodičnom podrškom, izlaganjem pokušajima promjene identiteta ili prijetnjama takvim pokušajima, smještajem i pristupom hormonima.
Anketa, međutim, ne daje konačno objašnjenje zašto se svaki pokazatelj promijenio niti dokazuje da je neki pojedinačni faktor izazvao određeni ishod. Veličina grupe, koliko god bila značajna, ne opravdava prenošenje procenata na sve mlade iz LGBTQ+ zajednice. Dostupni podaci ne pokazuju da uzorak predstavlja čitavu populaciju, niti razdvajaju rezultate prema svakoj manjoj grupi ili životnim okolnostima. Najkorisnije je zato ove brojeve upotrijebiti za prepoznavanje područja kojima treba posvetiti više pažnje i za postavljanje preciznijih pitanja u budućim istraživanjima, a ne za donošenje općih sudova o mladima ili njihovim porodicama.
Poređenja također pokazuju zašto je važno ne miješati povezanost i uzročnost. Manja vjerovatnoća misli o samoubistvu kod onih koji navode porodičnu podršku ne znači da porodica sama određuje mentalno zdravlje. Veća vjerovatnoća kod osoba izloženih konverzivnim praksama ne znači da su iskustva svih pojedinaca jednaka. Isto tako, povezanost nestabilnog smještaja sa samopovređivanjem i mislima o samoubistvu sama po sebi ne objašnjava kako se različite životne teškoće prepliću u iskustvu svakog učesnika.
Ova ograničenja ne umanjuju važnost nalaza. Izvještaji koji prate iskustva kroz vrijeme pomažu da se prepoznaju pitanja kojima su potrebni pažnja i bolje razumijevanje, naročito kada se više pokazatelja mijenja u različitim pravcima. Najjasnija poruka ovog istraživanja jeste da praćenje mentalnog zdravlja mladih treba obuhvatiti i šire okolnosti u kojima žive: porodične odnose, stabilnost smještaja, prijetnje i pritiske kojima su izloženi, kao i same pokazatelje mentalnog zdravlja.
Zaključak
Izvještaj Projekta Trevor, zasnovan na praćenju oko 1700 mladih svakih šest mjeseci od septembra 2023. godine, donosi sliku u kojoj se istovremeno vide poboljšanja i razlozi za zabrinutost. Udio učesnika koji su prijavili samopovređivanje smanjio se sa 38% na 34%, a udio onih koji su prijavili pokušaj samoubistva pao je sa 9% na 7%. Nasuprot tome, pokazatelji tjeskobe, depresije i misli o samoubistvu ostali su visoki i nastavili rasti. Porodična podrška bila je povezana s 45% manjom vjerovatnoćom prijavljivanja misli o samoubistvu, dok je ta vjerovatnoća bila gotovo tri puta veća kod onih koji su bili izloženi pokušajima promjene identiteta ili prijetnjama takvim pokušajima.
Udio učesnika koji su prijavili beskućništvo tokom prethodne godine porastao je sa 7% u 2024. na 13% u 2025. godini, a nestabilan smještaj bio je povezan s lošijim pokazateljima mentalnog zdravlja. Hormone je dobilo 73% transrodnih i nebinarnih učesnika koji su imali 18 godina ili više, naspram 33% maloljetnih; pritom su neki učesnici tokom istraživanja postali punoljetni. Ove brojke ne objašnjavaju svako pojedinačno iskustvo niti same dokazuju uzroke, ali pokazuju zašto su okruženje, podrška i životna stabilnost važni za razumijevanje mentalnog zdravlja mladih.