Jednostavno rečeno
Velika studija iz Hong Konga pokazala je da je kod ljudi koji su uzimali neke lijekove za osteoporozu rjeđe dijagnosticirana demencija nego kod pojedinih grupa drugih pacijenata. Ipak, studija je samo utvrdila povezanost i nije dokazala da su lijekovi uzrok razlike. Zato ih ne treba uzimati radi sprečavanja demencije; moguću korist za mozak potrebno je dodatno ispitati.
Zašto je ova povezanost vrijedna pažnje?
Lijekovi za jačanje kostiju možda mogu imati značaj i izvan zdravlja kostiju. Analiza zdravstvenih zapisa više od 120.000 pacijenata pokazala je da je upotreba jedne grupe lijekova za osteoporozu povezana s manjom vjerovatnoćom dijagnoze demencije nego što je zabilježeno kod ljudi koji nisu uzimali lijekove za kosti. Razlika je bila još veća u poređenju s nekim drugim lijekovima za kosti. Nalaz je zanimljiv, ali ne dokazuje da ti lijekovi sprečavaju Alzheimerovu bolest ili demenciju. Riječ je o signalu koji treba ispitati u studijama osmišljenim upravo za to pitanje.
Zašto je ova povezanost važna?
Demencija nije jedna bolest, već naziv za grupu stanja koja postepeno utiču na pamćenje, razmišljanje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Alzheimerova bolest jedno je od najpoznatijih stanja povezanih s demencijom. Danas s demencijom živi više od 55 miliona ljudi širom svijeta, a prema procjenama navedenim u studiji taj broj bi do 2050. mogao dostići 139 miliona. Svjetska zdravstvena organizacija uvrstila je demenciju među globalne zdravstvene prioritete.
Dostupni su noviji lijekovi koji mogu usporiti pogoršanje kod nekih oblika Alzheimerove bolesti i srodne demencije, ali nisu lako dostupni niti odgovaraju svima. Visoka cijena, neprikladnost za određene pacijente i otvorena pitanja o tome koliko su djelotvorni čine potragu za drugim mogućnostima važnom. Jedna od ideja koju naučnici istražuju jeste ponovna procjena lijekova koji se već koriste, kako bi se utvrdilo jesu li možda povezani s dodatnim koristima izvan prvobitne namjene.
To ne znači da će svaki stariji lijek postati terapija za demenciju, niti da je povezanost u zdravstvenim zapisima dovoljna da promijeni medicinsku praksu. Ipak, takvi nalazi mogu istraživačima pomoći da prepoznaju nova pitanja koja vrijedi provjeriti, posebno kada je riječ o lijekovima koje pacijenti već uzimaju zbog nekog drugog zdravstvenog problema. U ovoj studiji istraživači su ispitivali jesu li određeni lijekovi za osteoporozu povezani s manjom vjerovatnoćom demencije.
Kosti i mozak kod starijih pacijenata
Osteoporoza slabi koštano tkivo i povećava vjerovatnoću prijeloma, koji se ponekad mogu dogoditi i nakon relativno blage povrede. Demencija, s druge strane, utiče na razmišljanje, pamćenje i obavljanje svakodnevnih poslova. Iako se ova dva stanja razlikuju po tome koji organ pogađaju i kako nastaju, mogu se javiti kod iste osobe. Zajednički faktori rizika uključuju stariju životnu dob, ženski spol i smanjenu fizičku aktivnost.
Istraživači sa Univerziteta u Hong Kongu ranije su ukazali na to da su osteoporoza i prijelomi nezavisno povezani s povećanim rizikom od demencije. Primijetili su i da osobe s demencijom češće padaju i lome kosti. Tako se u svakodnevnom životu mogu preplitati problemi s kostima i demencija: slabe kosti povećavaju posljedice prijeloma, dok teškoće s kretanjem ili ravnotežom povezane s demencijom mogu povećati vjerovatnoću pada. Ipak, takva povezanost ne dokazuje da jedno stanje u svakom slučaju uzrokuje drugo.
Iz toga je proizašlo pitanje koje vrijedi istražiti: ako neki lijek usporava propadanje kostiju i smanjuje rizik od prijeloma, je li povezan i s boljim ishodima za mozak? Studija ne objašnjava biološki mehanizam koji bi mogao stajati iza te mogućnosti. Također ne dokazuje da bolje zdravlje kostiju automatski štiti pamćenje. Istraživači su uporedili ishode različitih grupa pacijenata na osnovu zdravstvenih zapisa i tražili razlike koje bi trebalo provjeriti preciznijim istraživanjima.
Koje su lijekove pacijenti uzimali?
Istraživači su se usmjerili na grupu lijekova poznatu kao bisfosfonati koji sadrže azot, skraćeno NBPs. Među njima su alendronat i zoledronat, lijekovi koji se često koriste za liječenje osteoporoze. Njihova osnovna uloga je usporavanje razgradnje koštanog tkiva, čime se pomaže očuvanju čvrstoće kostiju i smanjuje vjerovatnoća prijeloma.
Razlog za zanimanje za ovu grupu nije to što je njen uticaj na mozak poznat ili potvrđen. Ranija naučna zapažanja podstakla su pitanje da li se neki procesi na koje ovi lijekovi djeluju prepliću s procesima povezanim s razvojem Alzheimerove bolesti i drugih oblika demencije. To moguće preplitanje polazište je za istraživanje, a ne dokaz da je lijek pogodan za sprečavanje neurološke bolesti ili da direktno djeluje na moždane ćelije.
Privlačnost ponovne namjene već postojećeg lijeka leži u tome što se on već koristi za liječenje bolesti kostiju, pa je moguće istražiti njegove potencijalne dodatne koristi bez razvoja potpuno novog lijeka. Međutim, dugogodišnje iskustvo s njegovom primjenom kod osteoporoze ne dokazuje da je siguran ili djelotvoran za drugu namjenu. Svaka nova upotreba zahtijeva zasebne dokaze i medicinsku odluku prilagođenu stanju pojedinog pacijenta.
Šta su pokazali zdravstveni zapisi više od 120.000 pacijenata?
Studiju su proveli istraživači s Odsjeka za farmakologiju i farmaciju Li Ka Shing Medicinskog fakulteta Univerziteta u Hong Kongu, poznatog pod skraćenicom HKUMed. Tim je analizirao elektronske zdravstvene zapise iz različitih dijelova Hong Konga, koji su obuhvatili više od 120.000 pacijenata u dobi od 60 godina ili više. Svi učesnici imali su osteoporozu ili su ranije doživjeli prijelom povezan s osteoporozom, odnosno prijelom koji može nastati pri manjoj povredi kada su kosti oslabljene.
Podaci su obuhvatili period od 2005. do 2020. godine. Istraživači su tako mogli uporediti rizik od dijagnoze Alzheimerove bolesti i s njom povezane demencije kod ljudi koji su uzimali bisfosfonate koji sadrže azot s rizikom kod pacijenata koji nisu uzimali lijekove za osteoporozu, kao i kod onih koji su koristili druge vrste lijekova za kosti.
U prvom poređenju, rizik od demencije bio je 16% manji kod pacijenata koji su uzimali ove bisfosfonate nego kod pacijenata koji nisu primali lijekove za osteoporozu. Kada su ih uporedili s pacijentima koji su uzimali druge lijekove za kosti, razlika je bila veća: upotreba bisfosfonata koji sadrže azot bila je povezana s 24% manjim rizikom.
Ovi procenti opisuju razlike koje su istraživači uočili među grupama. Ne znače da lijek svakom pojedincu pruža sigurnu zaštitu ili da se rizik kod svakog pacijenta smanjuje za isti iznos. Važno je i s kim su pacijenti poređeni: rezultat od 16% odnosi se na poređenje s ljudima koji nisu uzimali lijekove za kosti, dok se 24% odnosi na poređenje s onima koji su koristili druge vrste tih lijekova. Zato svaki broj treba tumačiti u okviru poređenja iz kojeg je proizašao.
Uočeni signali kod žena i nakon prijeloma kuka
Analiza je pokazala da je povezanost liječenja s manjim rizikom od demencije izgledala izraženije kod žena, kao i kod pacijenata koji su imali prijelom kuka. Rezultati ne nude konačno objašnjenje zašto se taj signal pojavio u ovim grupama niti dokazuju da se biološki učinak lijeka kod njih razlikuje. Riječ je o dodatnom zapažanju iz podataka pacijenata, koje može pomoći u određivanju grupa koje bi trebalo detaljnije istražiti.
Prijelom kuka posebno je važan u ovom kontekstu jer je riječ o ozbiljnoj povredi kod starijih pacijenata i zato se uklapa u širu temu studije: osteoporozu i prijelome. Ipak, ne može se zaključiti da bisfosfonati uzeti nakon prijeloma kuka sprečavaju demenciju niti da bi ih žene trebale koristiti u tu svrhu. Da bi se utvrdilo jesu li ove razlike stvarne i ponovljive, potrebne su nezavisne analize i buduće studije.
Na analizu zdravstvenih zapisa mogu uticati faktori koje nije moguće potpuno kontrolisati. Ljudi koji dobijaju određeni lijek mogu se razlikovati od drugih po općem zdravstvenom stanju, načinu praćenja ili drugim okolnostima koje nisu dovoljno zabilježene. Zato statističko poređenje, bez obzira na veliki broj učesnika, samo po sebi ne pruža iste dokaze kao kliničko ispitivanje osmišljeno da provjeri učinak liječenja.
Šta znači procjena „jedan pacijent na 48“?
Istraživači su procijenili da bi liječenje 48 pacijenata bisfosfonatima koji sadrže azot tokom pet godina moglo spriječiti jedan slučaj demencije. Ta procjena zasniva se na rezultatima studije i ne znači da će liječenje svake grupe od 48 ljudi sigurno spriječiti jedan slučaj. Također ne dokazuje da je upravo uzimanje lijeka uzrokovalo razliku u zdravstvenim zapisima.
Značenje ovog broja zavisi od pitanja na koje studija nije odgovorila: jesu li lijekovi sami doveli do manjeg rizika ili su na rezultat uticale razlike među pacijentima i drugi faktori? Ako buduća istraživanja potvrde direktan učinak, biće važno utvrditi kolika je stvarna korist, kome bi liječenje moglo pomoći i kako tu korist odmjeriti u odnosu na moguće rizike. Do tada, ova procjena predstavlja razlog za daljnje istraživanje, a ne osnovu za promjenu terapije pacijentima.
Opservacijska studija nije dokaz prevencije
Istraživački tim naglasio je da je studija opservacijska. To znači da su istraživači pregledali šta se dogodilo u medicinskim podacima i uporedili pacijente koji su primali različite terapije. Nisu nasumično rasporedili pacijente da uzimaju lijek ili placebo kako bi provjerili sprečava li lijek demenciju. Zbog toga rezultati ukazuju na povezanost između upotrebe jedne grupe lijekova i manjeg rizika u ispitivanim grupama, ali ne dokazuju uzročno-posljedičnu vezu.
Ova razlika ključna je za razumijevanje vijesti o zdravlju. Izraz „povezano s manjim rizikom“ opisuje ono što su podaci pokazali, dok tvrdnja da lijek „sprečava demenciju“ govori više nego što ova studija može dokazati. Opservacijska istraživanja mogu otkriti važne signale, ali sama ne mogu isključiti mogućnost da su drugi faktori doprinijeli povezanosti. Ne dokazuju ni da bi uzimanje lijeka promijenilo tok bolesti kod određene osobe.
Zato ne biste trebali početi uzimati ove lijekove na svoju ruku kako biste sačuvali pamćenje. Isto tako, ako uzimate propisanu terapiju za osteoporozu, nemojte je prekidati zbog pretjeranog tumačenja rezultata. O potrebi za lijekovima za kosti, njihovim koristima i rizicima odlučuje ljekar na osnovu stanja svakog pacijenta. Ova studija sama po sebi ne podržava upotrebu tih lijekova za sprečavanje demencije.
Sljedeći korak: neposredno ispitati ovu mogućnost
Studija je objavljena u časopisu Alzheimer's & Dementia, a vodio ju je profesor Cheung Ching-Lung s Odsjeka za farmakologiju i farmaciju HKUMed-a. Prvi autor bio je dr. Singh Chur-Wing, a učestvovali su i profesor Chan Kwun-Ho, dr. Patrick Chiu Ka-Chun te profesorica Catherine Tan Chun-Ping s Odsjeka za medicinu Kliničkog medicinskog fakulteta Univerziteta.
Istraživači smatraju da rezultati daju dobru osnovu za daljnje ispitivanje mogućnosti da lijekovi za kosti imaju i korist za mozak. Da bi se utvrdilo vodi li ta povezanost do smanjenja rizika od kognitivnog propadanja i ponavlja li se takav učinak u različitim grupama pacijenata, potrebne su studije koje mogu provjeriti djeluje li sam lijek. Istraživanja bi također trebalo jasno razlikovati vrste lijekova, trajanje njihove upotrebe i zdravstvene ishode koji se prate.
Ovakav pravac istraživanja važan je u vrijeme kada se broj ljudi s demencijom povećava zbog starenja stanovništva, a novi lijekovi ostaju skupi ili nisu prikladni za neke pacijente. Ako se pokaže da lijek koji se već koristi kod osoba kojima je potreban zbog zdravlja kostiju pruža i dodatnu korist, to bi moglo imati praktičnu vrijednost. Ipak, put od nalaza u zdravstvenim zapisima do preporuke za liječenje zahtijeva dokaz djelotvornosti. Nije dovoljno samo primijetiti da je jedna grupa pacijenata rjeđe imala demenciju.
Zaključak
Studija iz Hong Konga ukazuje na zanimljivu mogućnost: bisfosfonati koji sadrže azot, među kojima su alendronat i zoledronat, bili su povezani sa 16% manjim rizikom od Alzheimerove bolesti i demencije u poređenju s pacijentima koji nisu uzimali lijekove za kosti, odnosno s 24% manjim rizikom u poređenju s onima koji su koristili druge lijekove za kosti. Istraživanje je obuhvatilo više od 120.000 pacijenata u dobi od 60 godina ili više i zdravstvene zapise iz perioda od 2005. do 2020. godine. Povezanost je izgledala izraženije kod žena i osoba koje su imale prijelom kuka.
Međutim, rezultati ne dokazuju da ovi lijekovi sprečavaju demenciju. Studija je bila opservacijska, a procjena da bi liječenje 48 pacijenata tokom pet godina moglo spriječiti jedan slučaj ostaje moguća računica, a ne garancija učinka. Najvažnija poruka nije da je lijek za kosti postao terapija za mozak, nego da postoji obećavajuća pretpostavka koju treba neposredno provjeriti. Dok ne budu dostupni čvršći dokazi, ove lijekove treba koristiti za poznate medicinske namjene i uz nadzor ljekara.