Jednostavno rečeno
Fizičar Tom Stalkup smatra da političari trebaju mijenjati odluke kada se pojave bolji dokazi, umjesto da iz nauke biraju samo ono što im odgovara. Njegova priča pokazuje kako se činjenice mogu koristiti u javnim raspravama, ali i zašto ih treba pažljivo provjeravati. Nije dovoljno izabrati podatke koji podržavaju vlastitu stranu.
Fizičar ulazi u politiku
U američkoj politici nauka se često koristi kao zastava jedne ili druge stranke: političari se pozivaju na nju kada podržava njihov argument, a sumnjaju u nju kada im ne ide u prilog. Tom Stalkup, fizičar koji se kandidovao kao republikanac, smatra da je to ozbiljan problem za dobro upravljanje. Naučni dokazi, prema njegovom mišljenju, ne bi trebali služiti kao ukras u govorima, nego kao način da se politike provjere i po potrebi poprave, čak i kada rezultati ne odgovaraju stranci koja ih zastupa.
Stalkup je 2000. godine doktorirao fiziku kondenzirane materije na Florida State University, nakon što je radio u National High Magnetic Field Laboratory u Tallahasseeju. Bavio se organskim supravodičima kristalne strukture, materijalima koji u odgovarajućim uslovima mogu provoditi električnu struju bez otpora. Istraživao je bakar-bromid, kod kojeg je uočio značajnu promjenu na temperaturi blizu 80 kelvina, što je veoma niska temperatura.
Kako je objasnio, nije se radilo samo o mjerenju temperature na kojoj materijal postaje supravodljiv. Otkrio je da brzina hlađenja utiče na tu temperaturu, efektivnu masu elektrona i druga svojstva materijala. Ovaj eksperiment pokazuje zašto je uz naučne rezultate važno navesti uslove u kojima su podaci prikupljeni, umjesto da se jedan broj izdvoji iz konteksta. Stalkup istu pouku primjenjuje i na politiku: donosioci odluka ne trebaju samo navesti neku činjenicu nego objasniti šta dokazi zaista potvrđuju i gdje su njihove granice.
Nakon doktorata nije nastavio akademsku karijeru. Kaže da je poslije dugih godina studiranja i istraživanja osjećao iscrpljenost, pa se zaposlio u kompaniji za elektroniku koja je razvijala udaljenu meteorološku stanicu. Svoju firmu osnovao je 2004. godine. Njene stanice prikupljaju podatke koje koriste istraživači klime, a opremljene su i kamerama za praćenje kretanja morskog leda na Antarktiku te posmatranje ptica na udaljenom ostrvu Jarvis u Tihom okeanu. Stalkup naglašava da njegova kompanija osigurava mjerne alate, ali ne određuje do kakvih bi zaključaka istraživači trebali doći.
Nauka nije biranje činjenica koje nam odgovaraju
Stalkup smatra da se i Republikanska i Demokratska stranka mogu selektivno odnositi prema nauci: ističu istraživanja koja podržavaju njihove stavove, a zanemaruju ona koja im proturječe. Po njemu, takav pristup podređuje znanje političkom interesu, umjesto da omogući preispitivanje politika kada se saznanja promijene. To ne znači da se svaki politički spor može riješiti laboratorijskim eksperimentom. Vrijednosti, prioriteti i raspodjela sredstava i dalje su dio političkih odluka. Suština je u tome da tvrdnje o činjenicama ne smiju biti izuzete iz provjere samo zato što koriste određenoj političkoj strani.
Iz toga proizlazi njegova poruka da naučna saznanja trebaju imati prednost pred stranačkom odanošću. Nauka ne nudi uvijek gotov odgovor na svako pitanje važno za javnost, ali pomaže da se razlikuju tvrdnje koje podaci podržavaju od onih za koje nema dovoljno osnova. Naučno znanje može se mijenjati: nova mjerenja ili ponovna analiza ranijih rezultata mogu pokazati da je potrebno izmijeniti tumačenje ili politiku. Prema tom načelu, promjena mišljenja ne mora biti znak slabosti; može biti razuman odgovor na uvjerljivije dokaze.
Stalkup upozorava da za selektivno prikazivanje činjenica nije uvijek potrebno izmišljati ih. Govornik može sastaviti naizgled uvjerljiv argument tako što će navesti neke tačne brojeve, a izostaviti važne podatke koji bi promijenili ukupnu sliku. Takav nepotpun prikaz teško je prepoznati ako publika prati izvore koji nude samo činjenice u skladu s njenim stavovima. Stalkup smatra da medijska polarizacija može stvoriti zatvorene informacijske krugove u kojima ljudi ne dobijaju uravnotežen prikaz mišljenja druge strane ni onoga što dokazi pokazuju.
Klimatske promjene kao jasan test odnosa prema dokazima
Klimatske promjene su jasan primjer napetosti između stranačke pripadnosti i podataka. Stalkup je republikanac koji priznaje da je globalno zagrijavanje stvarno i da mu doprinosi ljudska aktivnost. Kaže i da se mjerenja meteoroloških stanica koje obezbjeđuje njegova kompanija koriste u istraživanjima klime. Time se ne slaže s nekim republikanskim liderima koji su klimatske promjene nazivali prevarom. Istovremeno, ne prihvata pretpostavku da je svaki projekat ili trošak predstavljen kao odgovor na klimatsku krizu nužno uspješan.
Ukazuje na to da se javni novac može dodijeliti i kompanijama koje na kraju propadnu. Kao primjer navodi raspravu o podršci koju je kompanija Solyndra dobila za vrijeme administracije Baracka Obame. To samo po sebi ne pobija dokaze o klimatskim promjenama, nego otvara drugo pitanje: jesu li javni programi dobro osmišljeni i jesu li korisnici odgovorni za način na koji troše dobijena sredstva. Važno je razdvojiti ta pitanja. Moguće je prihvatiti naučne dokaze o klimatskim promjenama, a istovremeno se protiviti određenom načinu trošenja novca na njihovo ublažavanje.
Ova razlika je važna jer se u javnim raspravama često miješaju postojanje problema i uspješnost predloženog rješenja. Priznanje da se klima mijenja ne određuje samo po sebi koja je politika najbolja niti garantuje da će svaka finansijska podrška ostvariti cilj. S druge strane, neuspjeh pojedinačnog projekta ne poništava klimatska mjerenja. Dobra odluka zahtijeva da se najprije provjere dokazi o samoj pojavi, a zatim zasebno procijene mogući praktični odgovori, uz jasno navedene kriterije uspjeha, rizike i troškove.
Od sjećanja na dezinformacije do odgovornosti medija
Stalkup svoje nepovjerenje prema političkom govoru povezuje s, kako smatra, padom kvaliteta medija i širenjem dezinformacija. Prisjeća se opravdavanja invazije na Irak za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha i navodi da je tada sedam od deset Amerikanaca vjerovalo da je Saddam Hussein umiješan u napade 11. septembra. Taj primjer koristi kao upozorenje: ponavljanje neke tvrdnje u javnosti ne čini je istinitom. Ljudi mogu prihvatiti političku priču kada im se iznose nepotpune ili pristrasne informacije.
Stalkup poredi novinarstvo sa sudskim postupkom i poziva se na pravno pravilo koje zabranjuje obmanjujuće predstavljanje činjenica. Takvo poređenje otvara i važna pitanja. Sudovi rade prema utvrđenim pravilima i procedurama, dok redakcije izvještavaju o događajima koji se mijenjaju i oslanjaju se na izvore čije se informacije mogu razlikovati. Ipak, osnovna poenta njegove kritike je razumljiva: novinari bi trebali paziti da ne izostave ključnu informaciju koja mijenja značenje vijesti, razlikovati potvrđene činjenice od tumačenja i pretpostavki te ispraviti ono što se pokaže netačnim.
Odgovornost imaju i čitaoci. Kritički odnos prema vijestima ne znači odbacivanje svega što objave mediji, nego pažljivo provjeravanje izvora tvrdnje, konteksta u kojem se pojavila i toga jesu li predstavljene i informacije koje joj proturječe. Promišljena sumnja nije isto što i sumnja u sve. Prva traži bolje dokaze i spremna je na preispitivanje, dok druga može odbaciti svaki zaključak koji se ne slaže s vlastitim stavovima, čak i kada se dokazi u njegovu korist gomilaju.
Finansiranje istraživanja: otklanjati nedostatke, a ne rušiti sistem
Stalkupova rasprava o nauci i politici obuhvata i finansiranje osnovnih istraživanja. Protivio se pokušajima da politički zvaničnici neposredno odlučuju o tome koja će naučna istraživanja dobiti sredstva. Pozvao je i na zaustavljanje promjena u saveznim institucijama, među kojima su National Science Foundation i Department of Health and Human Services. Priznaje da na neke odluke o finansiranju mogu uticati politika ili pogodovanje, ali smatra da takve probleme treba rješavati ciljano, a ne ukidanjem širokih mehanizama ili nanošenjem štete istraživačima i projektima koji nemaju veze s utvrđenim propustima.
Njegov argument polazi od prirode osnovnih istraživanja, koja ne moraju odmah dovesti do proizvoda ili finansijske dobiti. Prema njegovom opisu, povećanje temperature prelaska u supravodljivo stanje za dva ili tri kelvina tokom njegovog istraživanja nije bilo projekat koji bi odmah donosio zaradu. Ipak, dugoročno razumijevanje svojstava materijala može otvoriti put širem napretku u elektronici. Iz toga izvodi političku pouku: ako se istraživanje procjenjuje isključivo prema brzoj dobiti, društvo može ostati bez znanja čija će se primjena pokazati tek s vremenom.
To ne znači da svaka prijava za finansiranje zaslužuje podršku niti da su postojeći načini procjene nepogrešivi. Pitanje je, kako ga Stalkup postavlja, kako poboljšati provjeru, a da se ona ne pretvori u sredstvo za nagrađivanje političke odanosti. Ako odluka o finansiranju zavisi od toga žele li zvaničnici podržati određene stavove, ugrožavaju se nezavisnost istraživanja i povjerenje javnosti u njega. Međutim, povjerenje može oslabiti i ako se zanemare sukobi interesa ili loša procjena. Zato su potrebni jasna pravila, nezavisan nadzor nad provjerom i precizno rješavanje konkretnih slabosti.
Kandidat i stranački interesi
Stalkup se kandiduje za mjesto predstavnika Republikanske stranke u četvrtom izbornom okrugu Massachusettsa. Protivnik mu je demokratski zastupnik Jake Auchincloss, koji je osvojio mjesto 2020. godine. Republikanci se u ovom okrugu suočavaju s velikim izazovom: od 1947. godine okrug nije imao republikanskog zastupnika. Teški izborni izgledi mogli bi kandidatu dati više prostora da se udalji od nekih tradicionalnih stavova svoje stranke, ali ga ne izuzimaju iz stranačkih kalkulacija. Njegove izjave same po sebi nisu zamjena za provjeru predloženih politika.
Stalkup kaže da ni demokrate nemaju monopol na poštovanje nauke. Prema njegovom mišljenju, i oni mogu odbaciti dokaze koji se ne uklapaju u njihove stavove ili se služiti naučnim jezikom kako bi se prikazali kao moralno nadmoćni u odnosu na političke protivnike. Smatra da nazivanje polovine stanovništva neznalicama produbljuje podjele, umjesto da ljude uvjeri. Ipak, kritika obje stranke ne dokazuje da su jednako krive u svakoj raspravi. Svaku tvrdnju treba zasebno provjeriti: važno je ko ju je iznio, na kojim dokazima počiva i koliko je u skladu sa saznanjima stručnjaka.
Ova razlika sprečava da poziv na prevazilaženje stranačkih podjela postane prazna parola. Nije dovoljno da političar kaže da je na strani nauke; važno je da iste kriterije primjenjuje i na pitanja važna njegovim pristalicama i na ona koja su važna njegovim protivnicima te da je spreman promijeniti stav kada se pojave nove informacije. Provjera se odnosi i na institucije: objašnjavaju li šta ne znaju, iznose li razloge za svoje odluke i dopuštaju li nezavisnu procjenu rezultata?
Zaključak
Priča o Tomu Stalkupu povezuje njegovo obrazovanje fizičara s političkim nastojanjem da stranačka odanost manje utiče na način na koji se prihvataju dokazi. Primjeri iz rasprava o klimi i finansiranju istraživanja pokazuju da pozivanje na poštovanje nauke samo po sebi ne rješava sporove. Ipak, ono postavlja važna pravila za razgovor: iznijeti relevantne informacije, razlikovati dokaze od političkih procjena i preispitati odluke kada se saznanja promijene. Kritika obje stranke ne zamjenjuje provjeru svake pojedinačne tvrdnje. Ozbiljnost političkog odnosa prema nauci ne vidi se samo u onome što kandidati govore nego i u tome primjenjuju li ista mjerila kada dokazi ne idu u prilog njihovim interesima.