Jednostavno rečeno
Umjesto da direktno uklanja naslage u mozgu, kompanija ImmunoBrain ispituje lijek koji nakratko podstiče odbranu organizma, u nadi da će tako smanjiti upalu i pomoći mozgu da se oporavi. U prvoj maloj studiji zabilježene su ohrabrujuće promjene, ali još nije pokazano da lijek poboljšava pamćenje ili usporava bolest. Za odgovor je potrebno veće i duže ispitivanje.
Alzheimerova bolest možda se ne može objasniti samo proteinima koji se nakupljaju u mozgu. Kako bolest napreduje, mijenja se i ponašanje imunih ćelija u mozgu, a odbrana organizma izvan mozga možda sve teže pruža potrebnu podršku. Polazeći od te povezanosti, kompanija ImmunoBrain razvija pristup kojim želi privremeno podstaći određene imune ćelije u ostatku tijela. Cilj je da one pomognu u smanjenju upale i podrže nervne ćelije koje još mogu funkcionisati.
Od proteina do veze između mozga i imuniteta
Tokom niza godina velik dio istraživanja Alzheimerove bolesti bio je usmjeren na nakupljanje proteina poput amiloida beta i taua, kao i na pokušaje da se ti proteini uklone ili spriječi njihovo stvaranje. Ipak, samo takav pogled ne objašnjava sve što se dešava nakon pojave simptoma. Michal Schwartz, suosnivačica kompanije ImmunoBrain i njena glavna naučna savjetnica, kaže da bolest može proći bez simptoma 10–20 godina, nakon čega se uz nakupljanje proteina javlja još jedan faktor: lokalna upala u mozgu.
Prema Schwartz, to ne znači da je upala pokrenula bolest, ali bi mogla doprinijeti njenom napredovanju. U ranim fazama ćelije koje borave u mozgu i učestvuju u odbrani, poznate kao mikroglija, mogu štititi neurone i ograničavati oštećenja. Djelotvornost tog odgovora djelimično zavisi od podrške imunog sistema izvan mozga. S godinama ta podrška može oslabiti, dok se mikroglija u određenim okolnostima može pretvoriti u izvor upale koja šteti okruženju nervnih ćelija.
Osnovna ideja terapije jeste da se zdravlje mozga ne može odvojiti od stanja imunog sistema u ostatku tijela. Sama dob u godinama ne govori nužno koliko je oslabljena sposobnost mozga da obavlja svoje funkcije. Jedan od faktora koji određuju koliko su nervne ćelije zaštićene može biti i slabljenje imunog sistema. Zato novi pristup ne cilja određeni protein u mozgu, već pokušava djelovati na tačku koja reguliše imunitet izvan mozga, kako bi se prekinuo začarani krug slabljenja odbrane i pojačavanja upale.
Antitijelo privremeno uključuje imuni odgovor
Glavni lijek koji kompanija razvija je monoklonsko antitijelo IBC-Ab002, usmjereno na protein PD-L1, koji je dio imunog mehanizma poznatog kao osa PD-1/PD-L1. Taj mehanizam pomaže u ograničavanju aktivnosti imunih ćelija. Njegovo privremeno blokiranje moglo bi, prema pretpostavci na kojoj se terapija zasniva, pokrenuti ograničen imuni odgovor i usmjeriti ćelije iz krvi koje pomažu obnovi prema mozgu.
Kompanija želi da blokada bude povremena i kratkotrajna, a ne da imuni sistem stalno ostane podstaknut. Prema objašnjenju koje iznosi Schwartz, to bi moglo pomoći da monociti, imune ćelije koje nastaju u koštanoj srži, zajedno s regulatornim T-ćelijama stignu do mozga. Regulatorne T-ćelije učestvuju u kontroli imunog odgovora. Pretpostavlja se da bi ove ćelije mogle pomoći u uklanjanju dijela ostarjele mikroglije, smanjiti upalu i stvoriti povoljnije uslove za neurone i sinapse koji su oslabljeni, ali još nisu izgubili svu sposobnost oporavka.
Antitijelo je napravljeno i tako da se smanji rizik od neželjenih imunih reakcija. Snažno se veže za PD-L1, a istovremeno ima izmjene koje umanjuju aktivnost njegovog Fc dijela. Time se nastoji izbjeći da antitijela pokrenu ubijanje ćelija ili aktiviraju komplement protiv njih. Smanjeno je i njegovo vezivanje za receptor FcRn. Ove mjere opreza važne su zato što se predložena terapija bavi regulacijom imuniteta kod hronične bolesti. Cilj nije samo izazvati snažan odgovor već ga pažljivo ograničiti i učiniti privremenim.
Ovaj pristup razlikuje se od lijekova koji direktno napadaju amiloidne naslage ili nakupine taua. To ne dokazuje da bi djelovanje na imuni sistem moglo zamijeniti postojeće pristupe, nego nudi dodatno moguće objašnjenje i terapijski pravac: podrška imunitetu izvan mozga mogla bi uticati na upalu koja prati napredovanje bolesti, čak i ako lijek nije napravljen da direktno uklanja nakupljene proteine.
Šta je pokazalo prvo ispitivanje na ljudima?
ImmunoBrain je rezultate prvog ispitivanja faze Ib na ljudima predstavio na Međunarodnoj konferenciji Alzheimerove asocijacije 2026. godine, održanoj u Londonu od 12. do 15. jula. Rezultati su objavljeni i u časopisu Nature Medicine. U ispitivanju je učestvovalo 40 osoba s ranom fazom Alzheimerove bolesti, raspoređenih u pet grupa. Ispitivane su postepeno veće doze, od 1 do 30 miligrama po kilogramu tjelesne mase. Učesnici su primili četiri doze, s razmakom od tri mjeseca između svake doze, a zatim su praćeni još godinu dana.
Glavni cilj faze Ib bio je procijeniti sigurnost i podnošljivost lijeka, a ne dokazati da poboljšava pamćenje ili zaustavlja slabljenje kognitivnih sposobnosti. Rezultate zato treba posmatrati kao početnu provjeru može li se terapija primjenjivati i postoje li signali vrijedni daljeg istraživanja. Količina lijeka u tijelu prepolovila se za oko četiri dana u svim grupama koje su primale različite doze. U ispitivanju nisu zabilježeni slučajevi krvarenja u mozgu ni promjene na snimcima povezane s amiloidom, poznate pod skraćenicom ARIA. To su pojave koje se prate pri procjeni nekih terapija za Alzheimerovu bolest.
Analiza cerebrospinalne tečnosti u 48. sedmici pokazala je da je grupa koja je primila najveću dozu, 30 miligrama po kilogramu, imala niže vrijednosti tri pokazatelja u poređenju sa zbirnom grupom koja je primala placebo. Neurogranin, pokazatelj povezan sa zdravljem sinapsi, smanjen je za 23,1%, ukupni tau za 12,4%, a fosforilisani tau na položaju 181 za 11,0%. Kod učesnika koji su primali lijek promjene ova tri pokazatelja bile su međusobno prilično usklađene.
Pokazatelj VAMP2 pokazao je sličan smjer promjene kao neurogranin, a kod pojedinačnih učesnika promjene ta dva pokazatelja bile su snažno povezane. Schwartz je ove signale ocijenila ohrabrujućim, posebno ističući neurogranin zbog njegove povezanosti s Alzheimerovom bolešću i kognitivnim sposobnostima. Ipak, naglasila je da je broj učesnika mali, a praćenje kratko, pa se rezultati ne mogu smatrati statistički značajnim niti dokazom kliničke djelotvornosti. Važno je razlikovati promjenu biomarkera od stvarnog poboljšanja pamćenja ili sposobnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti.
Zašto je pretpostavka o ulozi imuniteta privukla pažnju?
Ova ideja nadovezuje se na raniji istraživački rad laboratorije Schwartz u Weizmann Institute of Science u Rehovotu, u Izraelu. Njena istraživanja pokazala su da mozak nije potpuno odvojen od imunog sistema i da se u zaštiti, održavanju i obnovi oslanja na stalnu komunikaciju s njim. U septembru je u časopisu Nature Neuroscience objavljen još jedan rad o stvaranju monocita u koštanoj srži i njihovom dolasku u mozak, i to na mišjem modelu i kod osoba s Alzheimerovom bolešću. Rezultati su ukazali na poremećaj tog procesa, koji bi mogao uticati na zaštitni odgovor.
To istraživanje usmjerilo je pažnju na koštanu srž, gdje nastaje više vrsta imunih ćelija. Prema objašnjenju Schwartz, poremećaj je bio povezan s trajno pojačanim signalima interferona tipa I. Ovaj interferon ima normalnu ulogu u odgovoru organizma na infekciju i upalu, ali dugotrajno slanje signala može promijeniti njegov učinak. Umjesto da bude dio odbrane, takav signal može ometati stvaranje imunih ćelija u koštanoj srži. Istraživači su uočili dijelove tog poremećaja i kod miševa i kod ljudi, što dodatno upućuje na to da se Alzheimerova bolest ne razvija samo unutar mozga.
Ovi rezultati ukazuju i na složen odnos između infekcija i bolesti. Prema Schwartz, u nekim slučajevima šteta bi mogla biti povezana s imunim odgovorom koji se ne ugasi kako treba nakon susreta s virusom, a ne toliko sa samim virusom. Njen tim je još 2014. godine u časopisu Science objavio istraživanje koje je povezalo starenje mozga kod ljudi i miševa sa signalima interferona tipa I. Ovi radovi ne dokazuju da jedan faktor objašnjava Alzheimerovu bolest, ali pružaju biološku osnovu za pretpostavku da se poremećaj imuniteta izvan mozga i upala mogu povezati s promjenama koje se dešavaju u mozgu.
Potraga za novim pristupima i granice ranih dokaza
Ovaj pokušaj dolazi u oblasti u kojoj je pronalaženje djelotvornog liječenja i dalje veliki izazov. Često se navodi procjena Cleveland Clinic prema kojoj je propalo 99,6% kandidata za liječenje Alzheimerove bolesti. U analizi objavljenoj 2022. godine procijenjeno je da je stopa neuspjeha među kandidatima koji su stigli do ispitivanja faze II i faze III bila oko 98%. Ti podaci ne znače da će pristup usmjeren na imunitet uspjeti, ali pokazuju zašto istraživači traže drugačije mehanizme djelovanja, posebno kada se rezultati iz laboratorija ili promjene biomarkera ne pretvore u jasnu kliničku korist.
Među onima koji prate ovaj pravac je Francis Collins, bivši direktor američkih National Institutes of Health od 2009. do 2021. godine, koji se pridružio upravnom odboru kompanije ImmunoBrain. Collins smatra da su istraživanja ljudske genetike ukazala na važnost puteva povezanih s mikroglijom i urođenim imunitetom. Po njegovom mišljenju, taj dio istraživanja nije dobio onoliko pažnje u razvoju terapija koliko su dobile pretpostavke o amiloidu, tauu i lipidima. Njegovo članstvo u upravnom odboru dodatno skreće pažnju na projekat, ali samo po sebi nije dokaz da će terapija uspjeti. O tome se može suditi tek na osnovu rezultata dobro osmišljenih i kontrolisanih ispitivanja.
Kompanija planira pokrenuti ispitivanje faze IIb, podnijela je dokumentaciju američkoj Upravi za hranu i lijekove i radi na prikupljanju potrebnih sredstava. Predložena studija trebalo bi da traje dvije godine i da kao glavni cilj prati stvarne promjene kod pacijenata. To je važan pomak: naredno ispitivanje treba provjeriti mijenja li lijek tok simptoma ili pomaže očuvanju kognitivnih sposobnosti, umjesto da se zaustavi na mjerenju promjena u tečnostima. Potrebno je i uključiti dovoljan broj učesnika te koristiti strogo osmišljen postupak koji može odvojiti učinak lijeka od prirodnih promjena i očekivanja učesnika.
Do tada, rezultati faze Ib ostaju početni signal, a ne potvrda da postoji djelotvorno liječenje. Zabilježeno smanjenje biomarkera zaslužuje dalja istraživanja, a izostanak krvarenja u mozgu i promjena povezanih s amiloidom u ovoj maloj grupi važan je podatak o ranoj sigurnosti. Ipak, 40 učesnika nije dovoljno da bi se pouzdano procijenile koristi i rizici za širu populaciju. Ni promjene biomarkera ne garantuju da će se pacijenti osjećati bolje ili da će se napredovanje bolesti usporiti.
Zaključak
ImmunoBrain predlaže drugačiji pristup Alzheimerovoj bolesti: kratkotrajno i kontrolisano podsticanje dijela imunog sistema izvan mozga, s ciljem da se poboljša komunikacija između tijela i mozga i ublaži upala koja može pogoršati oštećenje nervnog sistema. U prvom ispitivanju na ljudima, u kojem je učestvovalo 40 pacijenata, zabilježene su ohrabrujuće promjene u pokazateljima povezanim s nervnim ćelijama i sinapsama, bez uočenog krvarenja u mozgu ili promjena povezanih s amiloidom (ARIA). Međutim, ispitivanje je prvenstveno bilo osmišljeno da procijeni sigurnost i podnošljivost lijeka, a nije dokazalo njegovu djelotvornost. Planirano ispitivanje faze IIb, uz praćenje tokom dvije godine i procjenu stvarnih promjena kod pacijenata, trebalo bi pokazati može li ova ideja donijeti stvarnu korist pacijentima, a ne samo promijeniti laboratorijske pokazatelje.