Jednostavno rečeno
Tim istraživača proveo je pet dana u podvodnoj stanici i izlazio u more s ronilačkom opremom. U uslovima slabe vidljivosti morali su pažljivo planirati svaki korak, držati se zajedno i jasno komunicirati. Iskustvo je pokazalo kako takva vježba može pomoći u pripremi za svemirske misije, ali i koliko kvar pod vodom može biti ozbiljan.
Misija u svemiru, ali bez napuštanja Zemlje
Tim učesnika simulacijske misije proveo je pet dana u podvodnoj stanici, a zatim je izlazio iz nje kako bi istraživao okolinu s ronilačkom opremom. Njihovo iskustvo podsjećalo je na neke izazove svemirske šetnje: ograničen pogled, potrebu za preciznom komunikacijom i važnost timskog rada. Istovremeno, pokazalo je da kvar pod vodom može prerasti u stvarnu opasnost, a ne samo u vježbu koju je lako prekinuti.
Istraživanje morskog dna na prvi pogled može djelovati kao ronilačka avantura. Međutim, ono postaje ozbiljan test kada su učesnici smješteni u podvodnom staništu i izlaze na unaprijed planirane zadatke, bez mogućnosti da se odmah vrate na površinu. Upravo s tim se suočio tim SEA STAR tokom simulacije svemirske misije: ronilačka oprema služila im je kao zamjena za svemirska odijela, a izlasci iz stanice bili su prilika da vježbaju kretanje, istraživanje i saradnju u zahtjevnom okruženju.
Svemirska misija koja ne napušta Zemlju
SEA STAR je jedna od takozvanih analognih misija. To su vježbe kojima se na Zemlji pokušavaju oponašati pojedini uslovi u kojima bi se ljudi mogli naći na putovanju na Mjesec ili Mars. Njihova vrijednost ne svodi se na ispitivanje opreme. Mogu pokazati i kako se članovi posade snalaze u izolaciji i teškim uslovima, te kako organizuju posao i komuniciraju kada i svakodnevni zadaci postanu složeniji.
Vođa misije, astrobiologinja i istraživačica Michaela Musilova, ranije je predvodila gotovo 40 analognih misija koje su oponašale ljudska putovanja na Mjesec i Mars. SEA STAR joj je, međutim, donio drugačiju vrstu odgovornosti: trebalo je živjeti s timom u stanici ispod površine mora, a zatim predvoditi članove posade tokom izlazaka iz nje. Stanica, poznata kao Jules’ Undersea Lodge, nalazila se na Floridi, na dubini od 22 stope, odnosno oko 7 metara.
Važno je imati na umu da simulacija nije isto što i pravi svemirski let. Svemirska odijela s ugrađenim sistemima za održavanje života mogu težiti do 310 funti, odnosno 141 kilogram. Nasuprot tome, analogna odijela koja se koriste u vježbama na Zemlji obično ne teže više od 30 funti, odnosno oko 14 kilograma. U mnogim simulacijama učesnik može otvoriti kacigu i udahnuti okolni zrak ako je potrebno. Astronaut u vakuumu nema tu mogućnost, kao ni ronilac koji obavlja zadatak pod vodom.
Zašto povratak na površinu nije jednostavno rješenje?
Planirano je bilo da članovi tima ostanu pod vodom pet dana, u stanju koje se naziva zasićenje. Do njega dolazi kada osoba provede dovoljno vremena pod pritiskom da njena tkiva upiju najveću moguću količinu inertnog gasa, kao što je azot, na određenoj dubini i pri određenom pritisku. Zato se duži boravak u dubini ne može tretirati kao kratko ronjenje koje se u svakom trenutku može završiti izranjanjem. I sam povratak na površinu mora uzeti u obzir uslove ronjenja i propisane sigurnosne postupke.
Kod uobičajenog ronjenja, siguran povratak na površinu jedna je od mogućnosti ako se ronilac odvoji od grupe i ne uspije je pronaći. To, međutim, nije bilo dio svakodnevnog plana misije SEA STAR: tim je trebalo da ostane pod vodom svih pet dana, a ranije izranjanje dolazilo bi u obzir samo u hitnom slučaju. Takvo ograničenje znači da planiranje i komunikacija nisu samo stvar dobre organizacije nego i ključni dio smanjenja rizika.
Među opasnostima su mogućnost da voda prodre u ronilačku opremu ili stanište, kao i zdravstveni problemi povezani s visokim pritiskom pod vodom. Kvar opreme ili dekompresijska bolest takođe mogu ugroziti ronioca. Zbog toga se tim pažljivo pripremao prije svakog izlaska i tokom njega, a mogućnost kvara uzimao je ozbiljno. Takav pristup podsjeća na zahtjeve misija u kojima članovi posade ne mogu jednostavno skinuti opremu i disati okolni zrak.
Musilova se nije brinula zato što joj nedostaje ronilačkog iskustva. Ona je iskusna roniteljica, koja je ronila i u veoma tamnim okeanskim vodama i u pećinama. Ali vođenje tima promijenilo je način na koji je doživljavala rizik. Više nije bila odgovorna samo za vlastitu sigurnost, nego i za posadu koja je živjela s njom u stanici i oslanjala se na njene odluke. Zato je bila opreznija i zabrinutija nego inače, čak i kada su joj neki aspekti ronjenja bili dobro poznati.
Mala svjetla i ograničen pogled
Oprema koju je koristio tim SEA STAR nije bila svemirsko odijelo. Uglavnom se oslanjala na ronilačku opremu, kojoj su dodani elementi za vježbanje nekih zahtjeva kretanja izvan svemirske letjelice. Ronioci su nosili rukavice i koristili ručne lampe. Rukavice su štitile ruke od oštrih školjki i drugih oštrih predmeta koji bi mogli izazvati posjekotine, ali su istovremeno otežavale hvatanje i držanje predmeta.
Ograničenja koja su stvarale rukavice posebno su se osjetila pri korištenju kamera i opreme za usisavanje otpada, kojom su čistili podvodno okruženje. Čak i naizgled jednostavan zadatak postaje teži kada su pokreti prstiju ograničeni i kada je teško precizno uhvatiti predmet. To je važna pouka analognih vježbi: zaštitna oprema ne štiti samo korisnika nego može promijeniti i način na koji obavlja zadatke. Sličan problem stvaraju debele rukavice astronautima koji tokom svemirske šetnje moraju rukovati alatima.
Lampe su bile neophodne jer je vidljivost na lokaciji bila veoma slaba. Svjetlost je osvjetljavala samo nekoliko stopa ispred ronioca, pa nije bilo moguće sagledati cijelu okolinu ni vidjeti kolege na većoj udaljenosti. Članovi tima kretali su se jedni pored drugih i koristili svjetla da pronađu put i ostanu na okupu. Zbog slabe vidljivosti održavanje blizine među članovima grupe postalo je dio sigurnosne strategije, a ne samo način na koji su željeli istraživati.
Ovakvi uslovi pokazuju kako i mali prostor može donijeti velike izazove. Kada se vidi samo uzak dio okeana, osoba mora određivati smjer na osnovu onoga što joj je u tom trenutku pred očima, a istovremeno pratiti gdje su kolege i u kakvom je stanju oprema. Gubitak koncentracije ili udaljavanje od grupe mogu istraživački zadatak pretvoriti u situaciju koja zahtijeva brzu intervenciju.
Dogovor prije nego što se veza prekine
Pripreme za svaki izlazak počinjale su izradom plana, razmatranjem drugih mogućnosti i ponavljanjem postupaka za hitne slučajeve. Tokom ronjenja članovi posade koristili su uobičajene ronilačke znakove rukama, uz dodatne znakove osmišljene posebno za misiju. To je bilo važno jer se ne može uvijek računati na to da će se članovi tima vidjeti ili moći razgovarati, a morali su razmjenjivati informacije i bez potpunog oslanjanja na uređaje za vezu.
Dogovoreni znakovi korisni su i izvan okeana. Tokom analognih misija na kopnu može doći do kvara komunikacijske opreme ili do uslova koji otežavaju razmjenu poruka. Ako članovi tima unaprijed znaju kako jasnim znakom prenijeti zahtjev ili upozorenje, imaju rezervni način komunikacije koji im pomaže da usklade rad. To pokazuje vrijednost jednostavnih postupaka koji zahtijevaju prethodni dogovor i dosljednu primjenu.
Ni dobar plan, ipak, ne uklanja strah od nepoznatog. Mrak, slaba vidljivost i mogućnost da se odvoji od grupe mogu kod ronioca izazvati bojazan da će izgubiti orijentaciju ili da neće pronaći kolege. Tokom misije koja traje pet dana pod vodom, povratak na površinu ne može biti uobičajeno rješenje samo zato što jedan član tima više ne vidi ostale. Pravila misije ostaju na snazi osim ako ne nastupi hitna situacija zbog koje ih treba promijeniti.
Zato su rezervni plan i vježbanje postupaka za hitne slučajeve dio same misije, a ne samo administrativni zadaci koji joj prethode. Tim mora znati šta da uradi ako komunikacija prestane, kako da postupi ako se članovi razdvoje i koji znakovi znače da aktivnost treba zaustaviti. Simulacija ne može garantovati da će spriječiti svaku opasnost, ali omogućava da se ispitaju načini reagovanja prije nego što se budući astronauti nađu u uslovima u kojima nema prostora za improvizaciju.
Kako simulacija pomaže u pripremi za svemir?
Podvodna misija nije vjerna kopija svemirske šetnje. Svako okruženje ima svoje rizike i probno ronjenje ne može zamijeniti svemirsku obuku. Sličnost se ogleda u nizu praktičnih izazova: opremi koja ograničava kretanje, preciznim zadacima koje treba obavljati uprkos ograničenim pokretima ruku, oslanjanju na jasne postupke i usklađivanju kretanja s kolegama u skučenom prostoru ili okruženju koje nije lako sagledati u cjelini.
Izlasci pod vodu omogućavaju i provjeru ljudskih vještina koje se ne mogu svesti na tehničke karakteristike opreme. Timsko planiranje, pažnja prema drugima i donošenje odluka uz nedostatak informacija utiču na sigurnost misije. Uloga vođe bila je posebno zahtjevna jer Musilova nije obavljala zadatak samo za sebe: morala je pratiti kolege i uskladiti istraživanje s disciplinom potrebnom da bi tim ostao siguran.
Još jedna jasna pouka jeste da zaštitna oprema može stvoriti nove poteškoće. Rukavica smanjuje rizik od povrede, ali otežava korištenje kamere i alata za čišćenje. Lampa pomaže da se vidi, ali osvjetljava samo ograničen prostor i ne može osvijetliti cijelu okolinu. Zato nije dovoljno samo obezbijediti opremu: posada mora uvježbati njeno korištenje u uslovima s kojima će se susresti i naučiti kako da tokom rada ublaži njena ograničenja.
Iz ugla vođenja, iskustvo se mijenja kada je vođa odgovoran za ljude koji zavise od cijelog tima. Ronilačka vještina pojedinca ne može zamijeniti praćenje drugih niti osloboditi vođu obaveze da provjerava odvija li se sve prema planu. Takva uloga zahtijeva dodatni oprez, ali pruža i priliku da se isprobaju načini vođenja posade u teškim uslovima. To znanje može biti korisno pri planiranju dugih putovanja na kojima ljudi moraju zajedno živjeti i raditi.
I pored teških uslova, Musilova je i dalje uživala u istraživanju. Iako je mogla vidjeti samo mali osvijetljeni prostor ispred sebe, kretanje kroz nepoznat teren doživjela je kao priliku da unaprijedi snalaženje, kretanje i vještine vođenja. Dok je pazila na članove posade, izlaske iz stanice doživjela je kao priliku da iskusi kako je astronautima dok istražuju okolinu. Radoznalost ju je vodila dalje iako je mrak skrivao veći dio prizora.
Zaključak
Misija SEA STAR pokazala je kako se podvodno okruženje može koristiti za simulaciju pojedinih aspekata rada izvan svemirske letjelice, uz napomenu da okean i svemir nisu isto. Tim je proveo pet dana u podvodnom staništu na dubini od 22 stope, odnosno 7 metara, suočavajući se sa slabom vidljivošću, pritiskom i rizicima povezanim s opremom. Tokom rada u velikoj mjeri oslanjali su se na rukavice, lampe, znakove rukama i pažljivo planiranje.
Ovo iskustvo pokazuje da priprema za daleke i dugotrajne misije ne zavisi samo od naprednog odijela. Oprema, način na koji se koristi te sposobnost članova posade da komuniciraju i pomažu jedni drugima povezani su dijelovi iste cjeline. Ronilačka simulacija ne može astronaute pripremiti za baš sve što ih čeka, ali može otkriti slabe tačke i ojačati timske vještine prije nego što brz povratak ili pozivanje pomoći postanu nemogući.