Jednostavno rečeno
Četveročlana ekipa provela je 5 dana u maloj stanici pod morem, bez izlaska na površinu. Radili su i istraživali oslanjajući se na uređaje koji su im dovodili zrak, vodu i energiju. Iskustvo je pokazalo kako boravak u skučenom i neobičnom okruženju može pomoći u pripremi za duge svemirske misije.
Morska stanica pretvorena u svijet za sebe
Podvodni objekt Jules nalazi se blizu Key Larga na Floridi. Kada je izgrađen 1970-ih, bio je poznat pod imenom La Chalupa. Zamišljen je kao mjesto u kojem ronioci mogu živjeti i raditi pod vodom, a ne samo kao prevozno sredstvo za kratko zaranjanje. Ljudi koji pod vodom borave duže od 24 sata nazivaju se akvanautima jer dugo žive u morskom okruženju pod pritiskom okolne vode.
U početku stanica nije bila namijenjena jednoj lokaciji. Sagrađena je unutar barže široke 20 stopa i duge 60 stopa, odnosno približno 6 metara u širinu i 18 metara u dužinu. Mogla se prevesti do mjesta pogodnog za određenu ekspediciju, a zatim spustiti pod vodu. Da bi se plutajuća barža pretvorila u podvodno stanište, većina unutrašnjeg prostora punila se vodom. Po završetku misije voda bi se ispumpala pa se objekt mogao ponovo premjestiti.
Vremenom je prestalo finansiranje rada stanice, pa je premještena na svoju sadašnju lokaciju. Od tada je služila kao istraživačka baza u desetinama misija u kojima su učestvovali akvanauti. Među njima je bio i NASA-in projekat koji je trajao 30 dana, kao i dvije misije kojima su postavljeni rekordi u dužini boravka pod vodom: jedna je trajala 73, a druga 100 dana. Ova iskustva pokazuju da stanica nije samo mjesto za kratku probu nego i infrastruktura koja je korištena za ispitivanje života i rada u morskoj izolaciji tokom perioda različitog trajanja.
Ulazak kroz „mjesečev bazen“
Ulaz u stanicu ne liči na obična vrata koja vode u suh hodnik. Ulazi se i izlazi kroz otvor poznat kao „mjesečev bazen“, koji povezuje vodu i stanište. Na početku misije SEA STAR članovi ekipe pozdravili su se s kontrolnim timom koji je predstavljao Zemlju, a zatim su zaronili do stanice i ušli kroz taj otvor. Prema opisu misije, ulazak se dogodio na dubini od 25 stopa, odnosno približno 7,6 metara. Mjesto na kojem su boravili nalazilo se na dubini od oko 22 stope, odnosno 7 metara.
Nakon ulaska, članovi ekipe nisu izlazili na površinu sve do isteka 5 dana. U tom periodu živjeli su i radili u stanici, provodili istraživanja povezana sa svemirom i izvodili ono što su u šali nazivali „svemirskim šetnjama“: istraživačka ronjenja s ronilačkom opremom. Razlika je, naravno, velika: aktivnosti su se odvijale u vodi, na Zemlji, a ne u vakuumu svemira. Ipak, ekipa je radila u zatvorenom i ograničenom prostoru, u svakodnevnim uslovima koji dijele neke osobine s uslovima svemirskih misija.
U staništu se nalazi prostor za kuhanje, jelo i rad, a uz njega i jednostavan toalet i tuš. Spavaća soba ima dva kreveta na sprat, a prostor za spavanje može se pregraditi u dvije sobe kako bi se dobilo nešto više privatnosti. Stanica ima i tri prozora kroz koja se vidi podvodni prizor pretežno zelene boje. Takve sitnice iz svakodnevnog života postaju važne kada prostor na neko vrijeme postane cijeli svijet posade. Nije riječ samo o izvođenju eksperimenata: tu se spava, jede, održava higijena i radi, sve u ograničenom prostoru.
Život zavisi od sistema podrške i veze s vanjskim svijetom
Za boravak pod vodom nisu bili dovoljni samo zidovi stanice. Objektu su bili potrebni sistemi za održavanje života i zalihe. Kroz kablove i cijevi do stanice su stizali zrak, slatka voda i energija, a oni su omogućavali i komunikaciju. NASA je u početku osigurala te priključke i opremu za podršku. Cijevi i kablovi prolaze kroz potopljenu baržu, a zaštićeni su na mjestu gdje se susreću zrak i morska voda, kao i od morskih organizama koji se mogu pričvrstiti za površine i prekriti ih.
Pored vodova za snabdijevanje, ekipa je imala direktnu komunikacijsku vezu s kontrolnim timom na „Zemlji“, koju je mogla koristiti u hitnim slučajevima. To pokazuje da simulacija izolacije ne znači potpuni prekid svih veza s vanjskim svijetom. Mogućnost komunikacije i podrške važan je dio rada staništa. Ekipa može provesti dane daleko od površine, ali život u stanici i dalje zavisi od vanjske opreme, nadzora i mogućnosti da se zatraži pomoć kada zatreba.
Podvodni laboratorij zato se razlikuje od slike potpune izolacije koju je lako zamisliti. Četvero ljudi bilo je odvojeno od uobičajenog života na kopnu, ali nije bilo bez tehničke podrške. Zrak, voda, energija i komunikacija nisu bili sporedni detalji nego uslovi koji su omogućili boravak. Istovremeno, oslanjanje na sistem povezan sa staništem značilo je da su provjera opreme, održavanje i rješavanje iznenadnih problema bili dio svakodnevnog posla, a ne nešto što se moglo odgoditi do kraja ekspedicije.
Gust raspored u skučenom prostoru
Ekipa misije SEA STAR imala je 4 člana. Svako od njih bio je zadužen za vlastiti istraživački projekat, uz zajedničke svakodnevne obaveze. Pripremali su hranu, obavljali medicinske preglede i testove mentalnih sposobnosti, održavali stanicu i rješavali nepredviđene situacije. Vođa misije, astrobiologinja i istraživačica Michaela Musilova, pratila je kako članovi ekipe izvršavaju zadatke i pomagala im u rješavanju problema.
Takav organizovan ritam bio je namjeran. Cilj misije bio je oponašati neke aspekte života astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, gdje se naučni eksperimenti smjenjuju s brigom o tijelu, opremi i svakodnevnim obavezama. Ovo iskustvo nije vjerna kopija života u orbiti, ali omogućava da se ispita kako mala grupa usklađuje posao, odmor i dužnosti u skučenom prostoru, uz raspored aktivnosti kojeg se mora pridržavati i bez mogućnosti da se jednostavno napusti okruženje.
Među drugim zadacima bila su istraživačka ronjenja koja su predstavljala „svemirske šetnje“. Bila su fizički naporna, pa ekipa u raspored nije dodavala i druge vježbe. Musilova, koja je vodila 40 simuliranih svemirskih misija, kaže da je trening u misijama u kojima je učestvovala obično uključivao jedan ili dva sata vježbanja dnevno, slično rutini astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Uslovi u laboratoriju Jules bili su drugačiji: pritisak je bio približno dvostruko veći nego na nivou mora, što je dodatno opterećivalo tijela članova ekipe. Zato su tokom ove misije odustali od dodatnog vježbanja.
Ovo poređenje pokazuje koliko je važno uzeti u obzir konkretne uslove okruženja, a ne samo opći izgled eksperimenta. Život i rad pod vodom i u svemiru mogu djelovati potpuno različito, ali u oba slučaja ljudi se mogu suočiti s unaprijed određenim rasporedom, opremom koju treba nadzirati i zadacima koji traže stalnu saradnju. Ipak, sličnosti ne znače da su pritisak, kretanje ili rizici isti. Podvodna misija ima svoje posebne uslove, uključujući povišen pritisak zbog kojeg je ekipa prilagodila dio programa fizičke aktivnosti.
Sitnice koje popravljaju raspoloženje
Iako su im dani bili ispunjeni obavezama, članovi ekipe, prema Musilovinom opisu, nisu osjećali izuzetan psihološki pritisak. Nije mogla sa sigurnošću reći zašto. Možda je pomogla dobra priprema, a možda su na neki način uticali i uslovi boravka u skučenom prostoru. U svakom slučaju, rutina i zajednički rad olakšavali su ekipi da nastavi sa svakodnevnim aktivnostima, a život pod vodom bio im je ugodniji nego što bi neko, gledajući stanicu izvana, mogao očekivati.
Hrana je donijela nekoliko prijatnih iznenađenja. Članovi ekipe smjeli su koristiti mali lonac za kuhanje, pa su mogli pripremati supe, variva i zobenu kašu koja se pripremi i ostavi preko noći. Takva jela nisu naučni detalj, ali su važan dio praktičnog života na mjestu čiji stanovnici ne mogu koristiti prostranu kuhinju niti izaći da kupe ono što žele. Poznat ili topao obrok može unijeti osjećaj svakodnevnog kućnog ritma i ublažiti neobičnost boravka u staništu okruženom vodom.
Ovo iskustvo podsjeća da priprema za daleku misiju ne obuhvata samo opremu i mjerenja nego i uslove koji ljudima pomažu da žive zajedno i rade. Ograničena privatnost, podjela odgovornosti, planiranje vremena i pronalaženje trenutaka za odmor bili su dio svakodnevice ekipe. Pet dana samo po sebi ne može pokazati kako bi se ljudi ponašali tokom dugog putovanja na Mars, ali nudi stvarno iskustvo male grupe koja se snalazi u zatvorenom prostoru i nepoznatom okruženju.
Zašto je more podsjećalo na Mars?
Sličnost o kojoj je govorila Musilova nije značila da morsko dno geografski podsjeća na površinu Marsa niti da je pritisak pod vodom jednak uslovima u svemiru. Mislila je na osjećaj koji proizlazi iz načina života: odvojenost od svakodnevice na Zemlji, oslanjanje na ograničeno stanište i boravak u okruženju koje kroz prozore izgleda drugačije od poznatog svijeta. Zeleni podvodni prizor davao je ekipi osjećaj da gleda u nepoznato mjesto, iako nije podsjećao na pustinju ili neku drugu planetu.
Svakodnevna rutina pomagala je da život ima ustaljen ritam, dok su teški uslovi držali članove ekipe na oprezu, a istraživanja i ronjenja davali im jasan cilj. Upravo je spoj poznatog rasporeda i neobičnog okruženja učinio da iskustvo, u očima vođe misije, bude „nalik Marsu“. Život daleko od Zemlje mogao bi biti društveni, psihološki i praktični izazov, uz tehničke poteškoće. Zato simulacije pomažu u proučavanju načina na koji ekipa radi kada zatvoreni prostor na neko vrijeme postane središte njenog života.
Ipak, simulacija služi za obuku i bolje razumijevanje, a ne može zamijeniti stvarnu svemirsku misiju. U podvodnom laboratoriju zrak, voda i energija stizali su kroz priključke, a komunikacija s kontrolnim timom ostala je dostupna. Svemirska putovanja odvijaju se u drugačijim uslovima, pa se iz podvodnog eksperimenta ne mogu izvesti svi zaključci o njima. Vrijednost misije SEA STAR leži u tome što ekipi omogućava da u stvarno zahtjevnom okruženju ispita koordinaciju, rutinu i život u relativnoj izolaciji te da postavi praktična pitanja o tome šta je ljudima potrebno kada se udalje od svog uobičajenog svijeta.
Zaključak
Misija SEA STAR spojila je boravak pod vodom s istraživanjima povezanima sa svemirom. Četveročlana ekipa provela je 5 dana u laboratoriju Jules blizu Key Larga, bez izlaska na površinu. U stanicu su ušli kroz „mjesečev bazen“ i živjeli u staništu koje je zavisilo od sistema za dovod zraka, vode i energije, uz komunikacijsku vezu s kontrolnim timom za hitne slučajeve. Njihovi dani obuhvatali su istraživačke projekte, preglede, testove, održavanje i naporna istraživačka ronjenja.
Ova misija bila je kratka u poređenju s ranijim boravcima u stanici, među kojima su NASA-in projekat od 30 dana i dvije misije koje su trajale 73 i 100 dana. Ipak, pokazala je kako podvodni objekt može poslužiti za praktično ispitivanje nekih aspekata života u izolaciji: planiranja vremena, timskog rada, brige o opremi i pronalaženja načina za održavanje dobrog raspoloženja. More nije pretvorilo ekipu u stanovnike druge planete, ali joj je pružilo stvaran uvid u izazove koji bi mogli pratiti ljude na dalekim putovanjima i pokazalo koliko su svakodnevne pojedinosti važne uz velike naučne ciljeve.