Jednostavno rečeno
To što vas u školi poznaje mnogo ljudi ne znači da imate nekoga kome možete vjerovati. Istraživanja pokazuju da blisko prijateljstvo i uzajamna podrška mogu biti važniji za kasnije mentalno zdravlje nego pažnja i popularnost. Ipak, ove studije ne dokazuju da popularnost sama po sebi uzrokuje probleme.
Dva različita mjerila društvenog uspjeha
Mnogi učenici vas mogu poznavati, a da nemate osobu kojoj se povjeravate ili da se ne osjećate sigurno u svojim odnosima. Istraživanja koja su pratila adolescente i osobe nakon završetka školovanja pokazuju da su blisko prijateljstvo i uzajamna podrška povezani s boljim mentalnim zdravljem nego težnja za statusom i pažnjom. Međutim, riječ je o istraživanjima koja samo prate šta se događa, pa ona ne dokazuju da popularnost sama po sebi uzrokuje teškoće.
U adolescenciji se položaj među vršnjacima i blisko prijateljstvo mogu činiti kao slični znakovi društvenog uspjeha. I jedno i drugo može donijeti pažnju i osjećaj prihvaćenosti. Ipak, desetogodišnje istraživanje, u kojem je praćeno 169 adolescenata od 15. do 25. godine, pokazuje složeniju sliku: tinejdžer koji privlači pažnju šire grupe nije nužno i osoba koja ima blizak odnos koji joj pruža sigurnost i podršku. Ta dva iskustva mogu biti povezana s različitim tokom života u odrasloj dobi.
Rezultati ne znače da je popularnost među vršnjacima uvijek štetna niti da blizak prijatelj može zaštititi čovjeka od svake teškoće. Istraživanja ukazuju na to da broj ljudi koji vas poznaju i stepen bliskosti s jednom osobom nisu isto. Kada je riječ o dugoročnom mentalnom zdravlju, odnosi zasnovani na povjerenju i podršci mogu biti važniji od prolaznog divljenja.
Dva mjerila onoga što nazivamo društvenim uspjehom
Istraživanje su vodili Rachel Naar i psiholog Joseph Allen sa University of Virginia, a objavljeno je u časopisu Child Development. Tim je svake godine pratio učesnike od njihove 15. do 25. godine, ali prijateljstvo i popularnost nije svrstao u istu kategoriju. Na početku praćenja, kada su učesnici imali 15 godina, mjerio ih je odvojeno i na različite načine.
Da bi procijenili prijateljstvo, istraživači nisu pitali samo adolescente šta misle o svom najbližem odnosu. Uzeli su u obzir i mišljenje najboljeg prijatelja te procjenjivali koliko su bliski, koliko se podržavaju i povjeravaju jedno drugom lične stvari. Tako su ispitivali kakva je veza između dvoje ljudi, a ne koliko neko ima poznanika ili koliko je zapažen u školi.
Popularnost su procjenjivali na osnovu izbora vršnjaka iz istog razreda: koliko bi vršnjaka izabralo tog adolescenta kao osobu s kojom bi voljeli provoditi vrijeme? Ovakvo mjerilo pokazuje koliko neko privlači pažnju i koliko ga grupa želi u svom društvu, ali samo po sebi ne objašnjava zašto je to tako. Razlog mogu biti bliskost i naklonost, položaj i uticaj ili kombinacija tih faktora.
Povezanost između ova dva mjerila nije bila jaka. Neki adolescenti imali su čvrsto prijateljstvo, iako nisu bili među najpoznatijim učenicima u razredu. Drugi su privlačili širu pažnju, ali nisu imali jednako blizak odnos s nekim. Ta razlika je važna jer pokazuje da se društveni život ne može svesti na jednostavno pitanje: „Jeste li popularni?“ Ona omogućava da se uticaj svakog iskustva posmatra zasebno.
Razlike koje se ne vide odmah
Tokom praćenja nije bilo velikih kratkoročnih promjena u mentalnom zdravlju koje bi se mogle povezati s bilo kojim od ova dva mjerila. Jasnije razlike pojavile su se kada su učesnici ušli u dvadesete godine. U dobi od 25 godina, oni koji su sa 15 godina bili traženiji među vršnjacima prijavljivali su viši nivo socijalne anksioznosti. Nasuprot tome, kvalitet bliskog prijateljstva bio je povezan s nižom socijalnom anksioznošću, višim samopoštovanjem i manjim brojem depresivnih simptoma.
To ne znači da će svaki tinejdžer omiljen u školi kasnije imati anksioznost niti da će svaka osoba s čvrstim prijateljstvom odrasti bez depresije ili sumnje u sebe. Riječ je o općim obrascima koji su se pojavili među učesnicima u određenoj grupi tokom godina praćenja. U objavljenom sažetku istraživanja nisu navedeni podaci o tome koliko su razlike velike, pa se na osnovu dostupnih podataka ne može precizno procijeniti njihova veličina niti koliko su izražene u poređenju s drugim okolnostima u životima učesnika.
Važno je razlikovati i dvije stvari: to što se neko iskustvo dogodilo prije kasnijeg ishoda i to da je ono neposredno izazvalo taj ishod. Istraživači su pratili ljude kroz vrijeme, ali ih nisu nasumično rasporedili u grupe „popularnih“ i „nepopularnih“ niti su dokazali da je težnja za popularnošću dovela do anksioznosti. Moguće je, naprimjer, da su ranije razlike u ličnosti ili porodičnim okolnostima uticale i na odnose i na mentalno zdravlje.
Divljenje nije isto što i društveni položaj
Radovi psihologa Mitcha Prinsteina sa University of North Carolina at Chapel Hill pomažu da se razumije zašto je riječ „popularnost“ teško protumačiti. U knjizi objavljenoj 2017. godine i razgovoru o istraživanjima u ovoj oblasti, Prinstein je razlikovao situaciju u kojoj ljudi vole biti s nekim jer se uz njega osjećaju cijenjeno i prihvaćeno od one u kojoj je neko istaknut, uticajan i visoko pozicioniran u grupi. Te dvije stvari mogu se preklapati, ali nisu iste.
Prema tom razlikovanju, neko može biti omiljen zato što sluša druge, ohrabruje ih i čini da se osjećaju dobrodošlo. Društveni položaj, s druge strane, može dolaziti od vidljivosti, uticaja ili sposobnosti da se nametne prisustvo. Prinstein smatra da je naklonost zasnovana na pozitivnom odnosu povezana s boljim ishodima tokom dužeg perioda, dok su neka istraživanja visok društveni položaj povezala s kasnijim rizicima, uključujući anksioznost, depresiju i ovisnost.
Ipak, ovaj okvir ne daje konačan odgovor na pitanje šta je mjerio tim sa University of Virginia. Broj vršnjaka koji su rekli da bi voljeli provoditi vrijeme s adolescentom ne pokazuje precizno da li je on zaista omiljen ili ima uticaj i zapažen položaj u grupi. Zato rezultate istraživanja Naar i Allena ne treba tumačiti kao direktnu provjeru razlike između naklonosti i statusa. Istraživanje se bavilo određenim društvenim pokazateljem i otvorilo važno pitanje o tome šta taj pokazatelj zapravo obuhvata.
Prinstein također ističe da neka djeca s visokim društvenim položajem ne moraju istovremeno biti jednako omiljena među vršnjacima. Održavanje slike „uticajne osobe“ može zahtijevati stalni napor. Položaj koji zavisi od tuđeg mišljenja može djelovati nestabilno, pa se osoba može bojati da će ga izgubiti ili stalno težiti još većem uticaju. To je jedno od mogućih objašnjenja ponašanja, a ne dokaz da svako ko teži visokom položaju prolazi kroz isto iskustvo.
Kada pokušaj da djelujete „odraslije“ ode predaleko
U ranijem istraživanju Allenovog tima društveni položaj ispitivan je kroz ponašanja koja mogu pomoći da se on stekne. Istraživači su pratili 184 adolescenta iz državnih škola u gradskim i prigradskim sredinama na jugoistoku Sjedinjenih Američkih Država, od 13. do 23. godine. Podatke su prikupljali od adolescenata, njihovih vršnjaka i roditelja.
Tim se usmjerio na obrazac koji su istraživači opisali kao „prividnu zrelost“: pokušaj adolescenta da se predstavi starijim kako bi privukao pažnju i stekao popularnost. Primjeri su bili rano ulaženje u romantične veze, sitni prekršaji i pridavanje velike važnosti druženju s vršnjacima za koje se smatra da su fizički privlačni. Kada su imali 13 godina, vršnjaci su adolescente koji su pokazivali takva ponašanja smatrali popularnijima.
Slika nakon otprilike deset godina bila je drugačija. U dobi od 22 godine, vršnjaci su te adolescente slabije ocijenili kada je riječ o sposobnosti održavanja odnosa. Također su bili skloniji ozbiljnim problemima povezanim s alkoholom i drogama i vjerovatnije je da su se uključili u kriminalne aktivnosti. Istraživanje o tom razvoju objavljeno je 2014. godine.
Allen je predložio da održavanje slike „kul osobe“ može neke adolescente navesti da sve više pojačavaju svoje postupke kako bi nastavili privlačiti pažnju. Ipak, podaci ne dokazuju da svako rano ponašanje ove vrste nužno vodi do takvih ishoda. Šira poruka je da ponašanje koje u grupi adolescenata brzo donese viši položaj ne mora razviti vještine potrebne odrasloj osobi za stabilne odnose, kao što su slušanje, razumijevanje i uzajamno povjerenje.
Ciljevi koji nas prate i nakon škole
Ovo pitanje ne odnosi se samo na školske godine. U istraživanju objavljenom 2009. godine u časopisu Journal of Research in Personality, istraživači s University of Rochester — Niemiec, Ryan i Deci — pratili su 147 osoba koje su završile studije na dvije univerzitetske ustanove. Ispitali su ih tokom druge godine nakon završetka studija, a zatim su im se javili ponovo, godinu dana kasnije.
Istraživači su uporedili dvije grupe ciljeva. U prvu su spadali vanjski ciljevi, poput bogatstva, slave i slike koju osoba želi pokazati drugima. Drugu su činili unutrašnji ciljevi, kao što su izgradnja bliskih i dugotrajnih odnosa, lični razvoj, pomaganje drugima i učešće u zajednici. Prema rezultatima, ispitanici su napredovali prema ciljevima koje su cijenili, bez obzira na to da li su bili unutrašnji ili vanjski. Međutim, njihova povezanost s mentalnim zdravljem nije bila ista.
Ostvarivanje unutrašnjih ciljeva bilo je povezano s boljim mentalnim zdravljem, dok je ostvarivanje vanjskih ciljeva bilo povezano sa znakovima psihičke nelagode. U opisu rezultata koji je objavio University of Rochester navodi se da su osobe koje su ostvarile ciljeve vezane za slavu ili izgled prijavljivale više negativnih osjećaja, među kojima su stid i ljutnja, kao i tjelesne znakove stresa, poput glavobolje, bolova u stomaku i manjka energije.
Istraživači su ponudili nekoliko mogućih objašnjenja. Stalna usmjerenost na položaj i sliku o sebi može oduzimati vrijeme koje bi se moglo posvetiti porodici i prijateljima. Poređenje s ljudima koji djeluju uspješnije može, uz to, stvoriti osjećaj da postignuće nikada nije dovoljno, bez obzira na to koliko je veliko. Ipak, grupa učesnika bila je relativno mala i činile su je osobe s univerzitetskim obrazovanjem, a praćenje je trajalo samo godinu dana. Zato se rezultati ne mogu smatrati konačnom slikom svih osoba koje su završile studije niti svakoga ko želi novac ili slavu.
Zašto su bliski odnosi važni?
Ovi nalazi dobijaju dodatno značenje kada se uporede s dugoročnim istraživanjem razvoja odraslih koje provodi Harvard. Istraživanje je počelo 1938. godine i obuhvatilo 724 učesnika. Njegov direktor Robert Waldinger naveo je da je zadovoljstvo odnosima u dobi od 50 godina bolje predvidjelo zdravstveno stanje u 80. godini nego nivo holesterola. To je zapažanje o tome koliko odnosi mogu biti važni za kasnije zdravlje tokom dugog praćenja, a ne dokaz da jedan odnos garantuje odlično zdravlje ili da holesterol nije važan.
Zajednička poruka ovih istraživanja nije da je veliki broj prijatelja loš niti da se treba kloniti društvene vidljivosti. Ona skreću pažnju na razliku između široke mreže poznanstava i osobe na koju se možete osloniti, kao i između toga da vam se ljudi dive izdaleka i toga da vas neko zaista dobro poznaje. Čovjek može biti i popularan i imati blisko prijateljstvo, a može biti omiljen i bez istaknutog položaja. Životni putevi nisu unaprijed zadani obrasci.
Važno je imati na umu i ograničenja dokaza. Sve tri ranije opisane studije samo su pratile ono što se prirodno događalo, ali nisu dokazale uzročno-posljedičnu vezu. Grupe učesnika u Sjedinjenim Američkim Državama bile su relativno male: 169 adolescenata u istraživanju sa University of Virginia, 184 u istraživanju ponašanja prividne zrelosti i 147 osoba koje su završile studije u istraživanju o ciljevima. Na odnose i mentalno zdravlje mogli su uticati faktori koji nisu mjereni, poput osobina ličnosti ili porodičnog okruženja. Osim toga, neki dostupni detalji potiču iz sažetaka koje su objavili univerziteti i istraživači, a ne iz potpunog prikaza svih podataka.
Zaključak
Dugoročna istraživanja koja prate ljude od adolescencije do odrasle dobi daju razlog da preispitamo kako mjerimo društveni uspjeh. U istraživanju sa University of Virginia, koje je pratilo 169 mladih od 15. do 25. godine, viši položaj među vršnjacima u adolescenciji bio je povezan s većom socijalnom anksioznošću kasnije. Blisko prijateljstvo, nasuprot tome, bilo je povezano s višim samopoštovanjem te nižom socijalnom anksioznošću i manjim brojem depresivnih simptoma. Druga istraživanja ukazuju na to da neki načini sticanja položaja mogu biti povezani s kasnijim teškoćama u odnosima ili zdravlju, dok su ciljevi usmjereni na bliske veze i lični razvoj povezani s boljim psihičkim ishodima nego usmjerenost na slavu i izgled.
Ipak, ovi nalazi ne opravdavaju kategorične sudove o popularnim tinejdžerima i ne dokazuju da popularnost neposredno uzrokuje probleme. Oprezno upućuju na jednostavnu ideju: to što vas poznaje mnogo ljudi ne može zamijeniti osobu koja vas dobro poznaje i stoji uz vas. Vrijednost odnosa možda manje zavisi od broja ljudi koji obraćaju pažnju na nas, a više od toga imamo li nekoga kome možemo vjerovati kada nam je potrebna podrška.