Jednostavno rečeno
Obični prozori propuštaju sunčevu toplotu kad nam ne treba, a zimi kroz njih toplota izlazi iz kuće. Pametno staklo može prilagoditi količinu svjetlosti i toplote koja prolazi kroz njega, pa bi moglo smanjiti potrošnju energije. Ipak, prije šire upotrebe treba dokazati da je dovoljno izdržljivo i da dobro radi godinama.
Zašto obično staklo nije dovoljno?
Prozori razmjenjuju toplotu s okolinom na više načina. Za sunčanog dana sunčeva energija prolazi kroz staklo i zagrijava prostorije, zbog čega klima-uređaj može raditi duže. Kad je hladno, toplota iz unutrašnjosti odlazi napolje, pa raste potreba za grijanjem. Kondenzacija vlage ili stvaranje mraza na staklu mogu smanjiti vidljivost, što nije samo neprijatno nego može biti i problem u vozilima i na mjestima gdje je jasan pogled posebno važan.
Grijači zadnjeg stakla u automobilima poznat su primjer zagrijavanja staklene površine: struja prolazi kroz otporne žice i stvara toplotu koja uklanja zamagljenje ili led. Ali grijač ili trajni premaz ne omogućavaju prozoru da se prilagodi promjenama godišnjih doba. Zgradi je nekad potrebno da primi više toplote, a nekad da je odbije, uz očuvanje odgovarajuće količine svjetlosti. Zato istraživači razvijaju staklo koje istovremeno može regulisati prolaz toplote i svjetlosti.
Važno je i to što sunčeva svjetlost nije jedinstvena cjelina. Vidljivi dio spektra osvjetljava prostor, dok blisko infracrveno zračenje prenosi dio energije koja zagrijava unutrašnjost. Dugotalasno infracrveno zračenje učestvuje u razmjeni toplote između površina i okoline. Zato može biti korisnije pažljivo birati koje će dijelove zračenja prozor propuštati ili zadržavati nego blokirati sve zračenje bez razlike.
Različiti načini za promjenu svojstava stakla
U naučnom pregledu tehnologije su razvrstane prema tome služe li prvenstveno zagrijavanju stakla, njegovom hlađenju ili promjeni optičkih i toplotnih svojstava kao odgovoru na neki uticaj. Nekim rješenjima potrebna je struja ili drugi vanjski uticaj, dok se druga oslanjaju na svojstva samog materijala i ne traže stalno napajanje. To ne znači da svaka tehnologija može obavljati sve ove funkcije: izbor zavisi od klime, dizajna zgrade i načina upotrebe.
Jedan primjer aktivnog zagrijavanja jesu mreže od veoma tankih, relativno prozirnih srebrnih žica koje stvaraju toplotu kada kroz njih prolazi struja. Postoje i višeslojni premazi od oksida i metala, naprimjer slojevi indij-kalaj-oksida, srebra i indij-kalaj-oksida. U drugim istraživanjima proučava se elastični izolacijski gel postavljen između dvije jonske elektrode. Takav sistem može ravnomjerno zagrijavati staklo, a istovremeno zadržati visok stepen prozirnosti.
Među aktivnim rješenjima su i termoelektrične jedinice koje koriste Peltierov efekat: kada se primijeni struja, toplota se prenosi s jedne strane uređaja na drugu. Ove jedinice proučavane su u prozorima s ventilacijom, a ispitivane su i u sklopu rješenja koja uključuju materijale sposobne da skladište toplotu dok mijenjaju agregatno stanje. Takva kombinacija bi, barem u načelu, mogla povezati kontrolu temperature sa skladištenjem dijela energije, umjesto da samo promijeni temperaturu površine u datom trenutku.
Pasivna rješenja koriste svojstva premaza ili samog materijala i ne zahtijevaju neprekidan rad na struju. Neki prozirni provodni oksidi, među kojima je vodikom dopirani indij-oksid, omogućavaju da se odabere koje će zračenje prolaziti kroz staklo. Nanopremazi od amorfnog bor-nitrida dopiranog ugljikom mogu smanjiti gubitak toplote zračenjem u srednjem infracrvenom području.
Drugi materijali rade na drugačiji način: prikupljaju sunčevu energiju i pretvaraju je u toplotu. U takvim rješenjima koriste se materijali koji upijaju dijelove nevidljivog zračenja, naprimjer premazi na bazi MXenea ili kompozitni filmovi od celuloze. S druge strane, prozori za radijacijsko hlađenje propuštaju vidljivu svjetlost, a toplotu ispuštaju prema nebu kroz atmosferski prozor u rasponu od 8 do 13 mikrometara. Kada su vremenski uslovi povoljni, površina se na taj način može ohladiti ispod temperature okolnog zraka.
Postoje i prozori čija se svojstva mijenjaju kao odgovor na određeni uticaj. Elektrohromni sistemi mijenjaju izgled kada se aktiviraju električnom strujom, dok materijali koji reaguju na mehanički pritisak mogu promijeniti propusnost za svjetlost kada se nađu pod opterećenjem. Među proučavanim primjerima su termalni gel koji sadrži tešku izotopsku vodu i metalni oksidi koji mijenjaju boju pod uticajem svjetlosti, a zatim se mogu vratiti u prethodno stanje. Različiti načini reagovanja omogućavaju da se prozor prilagodi željenom načinu upravljanja.
Brojke pokazuju mogućnosti, ali i ograničenja
U jednom prototipu prozirnog grijača, mreža srebrnih žica imala je površinski otpor od 4,5 oma po kvadratu, dok je propuštala oko 73% svjetlosti. Kada je primijenjen napon od 4 volta, temperatura njene površine dostigla je 102 stepena Celzijusa. Rezultat pokazuje da tanak sloj može propuštati dio svjetlosti i istovremeno stvarati zamjetnu toplotu, premda potrebna radna temperatura zavisi od konkretne primjene.
Grijači s izolacijskim gelom imali su prozirnost veću od 90% i ravnomjerno raspoređivali toplotu. Međutim, da bi dostigli temperaturu od 45 stepeni Celzijusa, bilo im je potrebno oko 100 volti naizmjenične struje. Autori pregleda smatraju da je taj relativno visok napon prepreka u poređenju s otpornim grijačima koji koriste Jouleov efekat i rade na nižem naponu. Tu se vidi praktična razmjena: jedno rješenje može ponuditi dobru prozirnost i ravnomjerno zagrijavanje, ali istovremeno zahtijevati prilagođavanje izvora napajanja ili načina ugradnje u prozor.
Kod stakla od vodikom dopiranog indij-oksida, propusnost sunčeve energije iznosila je 0,84, a emisivnost u srednjem infracrvenom području 0,12. Istraživači su naveli da je spektralna selektivnost dostigla 7,2, što pokazuje da materijal različito reaguje na pojedine dijelove zračenja. Takva selektivnost mogla bi pomoći da vidljiva svjetlost prolazi, a da se istovremeno ograniče neki oblici prenosa toplote, bez zatamnjivanja stakla.
U istraživanju materijala koji prikupljaju sunčevu toplotu, jednoslojni premaz MXenea bio je debeo oko 2,5 nanometra i propuštao približno 82,5% vidljive svjetlosti. Kada je površina bila izložena suncu, zagrijala se za oko 25 stepeni Celzijusa. Dodavanjem prozirnog sloja PDMS-a natopljenog uljem, prototip je uspio ukloniti led za oko 85 sekundi pri temperaturi od minus 20 stepeni Celzijusa. Ovaj eksperiment ukazuje na mogućnost da se prikupljanje sunčeve toplote spoji s uklanjanjem leda, a da se pritom ne izgubi potpuno pogled kroz staklo.
Među zanimljivijim novijim rješenjima su elektrohromni uređaji s više spektralnih područja. Oni ne mijenjaju samo stepen zatamnjenosti nego omogućavaju odvojenu kontrolu vidljive svjetlosti, sunčeve toplote i toplotnog zračenja. Prototipi s tri spektralna područja pokazali su promjenu propusnosti vidljive svjetlosti od oko 41%, bliskog infracrvenog zračenja od oko 54% te promjenu toplotne emisivnosti od 0,35. Prema simulacijama za zgrade, takva kontrola mogla bi smanjiti godišnju potrošnju energije za grijanje, ventilaciju i klimatizaciju za najviše 34% u poređenju s komercijalnim staklom niske emisivnosti. Riječ je o rezultatu simulacije, a ne o garanciji da će svaka zgrada ostvariti istu uštedu.
Od zgrada do automobila i plastenika
Korist pametnog stakla zavisi od klime i lokacije, pa ne postoji jedan procenat uštede koji vrijedi za sve zgrade. U simulaciji selektivnog elektrohromnog stakla, ukupna godišnja potrošnja energije smanjena je za oko 16% u suhom i vrućem gradu, a za oko 20% u vlažnom suptropskom gradu. Termohromno staklo u istim poređenjima donijelo je uštede od nekoliko procenata. Razlike pokazuju da na rezultate utiču dizajn prozora, klimatski uslovi i način rada sistema u zgradi.
U automobilima prozirne provodne folije mogu ukloniti kondenzaciju s vjetrobranskog stakla bez izobličenja slike. Prototip folije za radijacijsko hlađenje smanjio je temperaturu kabine parkiranog automobila za oko 8 kelvina. To je važno jer se vozilo ostavljeno na suncu može brzo zagrijati, dok je cilj folije da izbaci dio toplote, a da površina ostane prozirna.
Primjena nije ograničena na velike prozore. Sočivo za radijacijsko hlađenje korišteno je u pametnim naočalama za proširenu i virtuelnu stvarnost kako bi odvodilo toplotu od malog projektora, bez ventilatora ili velikih toplotnih cijevi. Istraživani su i prozirni filmovi za fleksibilne ekrane, koji bi odvodili toplotu koju stvaraju unutrašnje komponente, a pritom omogućavali da slika ostane vidljiva. To ne znači da su ovakvi proizvodi već široko dostupni na tržištu, ali pokazuje da prozirna kontrola toplote može biti korisna i u malim uređajima.
Za plastenike su razvijeni polimerni filmovi koji propuštaju vidljive talasne dužine važne za rast biljaka, a odbijaju dijelove zelenog i bliskog infracrvenog područja koji doprinose zagrijavanju. Terenska ispitivanja zabilježila su niže temperature u plastenicima, kao i smanjenje isparavanja vode iz tla za najviše oko trećine. Smanjenje zagrijavanja i gubitka vode može biti važno za upravljanje uslovima uzgoja, ali pritom treba uzeti u obzir potrebe različitih kultura i lokalne uslove.
Najveći izazov: prozor koji mora trajati decenijama
Rezultati iz laboratorije i simulacije tek su prvi korak. Prozori ugrađeni u zgrade moraju raditi na velikim površinama i imati ujednačena svojstva, a ne samo dobro funkcionisati na malim uzorcima. Od prozora za zgrade očekuje se da zadrže svojstva tokom 20 do 30 godina upotrebe. To je ozbiljan izazov za materijale koji su svakodnevno izloženi sunčevoj svjetlosti, vlazi, promjenama temperature i mehaničkom opterećenju.
Do propadanja može doći zbog ponovljenog ulaska jona u pojedine slojeve i njihovog izlaska iz njih, odvajanja premaza od površine, nastanka sitnih pukotina, izlaganja ultraljubičastom zračenju, prodiranja vlage te čestih promjena između toplote i hladnoće. Svaki od ovih faktora može s vremenom pogoršati prozirnost, sposobnost upravljanja ili stabilnost slojeva. Zato su potrebni dobro zatvoreni sistemi, hemijski stabilni premazi i konstrukcija koja može podnijeti opterećenje bez pucanja ili odvajanja slojeva.
Za prelazak s prototipa na proizvodnju potrebno je izrađivati velike staklene ploče, a istovremeno očuvati jednaka svojstva od jednog do drugog kraja. I male razlike među dijelovima prozora mogu uticati na prolaz svjetlosti ili raspored toplote. Zato nije dovoljno da mali uzorak uspješno prođe kratko ispitivanje. Materijale treba provjeravati tokom dužeg perioda i pri promjenjivim uslovima rada, kao i u stvarnim zgradama i različitim klimatskim područjima.
Prozor koji se prilagođava zgradi
Autori pregleda navode da bi umjetna inteligencija i mašinsko učenje mogli ubrzati izbor materijala, a zatim pomoći i u upravljanju prozorima nakon njihove ugradnje. Može se zamisliti sistem koji povezuje stanje stakla s podacima senzora u okolini, vremenskom prognozom, podacima o tome koliko se prostorije koriste te sistemima grijanja i hlađenja. U takvom rješenju prozor ne bi radio nezavisno od zgrade, nego bi mogao mijenjati svoja optička i toplotna svojstva u skladu s očekivanim vremenskim uslovima i stvarnim potrebama.
Ipak, automatsko upravljanje samo po sebi ne rješava probleme trajnosti ni troškova proizvodnje, niti dokazuje da će se proračunate uštede ostvariti na svakoj lokaciji. Potrebna su dugoročna ispitivanja koja prate potrošnju energije i udobnost u zgradama te porede rezultate u različitim klimatskim područjima. Uz smanjenje toplotnog opterećenja treba voditi računa i o dnevnom svjetlu i jasnom pogledu, kako ušteda energije ne bi išla nauštrb kvaliteta prostora.
Zaključak
Pametni prozori mogli bi pretvoriti staklo iz nepromjenjive prepreke u površinu koja reaguje na sunce i toplotu. To mogu postići električnim zagrijavanjem, radijacijskim hlađenjem ili prilagođavanjem količine zračenja koja prolazi kroz staklo. Objavljeni rezultati pokazuju da ova tehnologija ima značajan potencijal: simulacije ukazuju na uštede do 34% energije za grijanje, ventilaciju i klimatizaciju, a moguća je i primjena u automobilima i poljoprivredi. Ipak, potrebno je potvrditi da se dobri rezultati mogu postići i izvan laboratorije. Prozori moraju ostati prozirni, stabilni i funkcionalni decenijama. Pravi uspjeh tehnologije zato će se mjeriti time može li u stvarnim zgradama istovremeno smanjiti potrošnju energije, sačuvati udobnost i izdržati dugotrajnu upotrebu.