Jednostavno rečeno
Voyager 1 toliko se udaljio od Zemlje da je radio-signalu potreban cijeli dan da stigne do njega, dok će Voyager 2 toliko daleko stići tek oko 2035. godine. Nisu jednako brzi jer su imali različite zadatke i putanje pri prolasku pored planeta. I dalje šalju naučne podatke, iako im ponestaje energije.
Za Voyager 1 dan 18. novembra označava neobičnu prekretnicu: svjetlosti je potreban čitav dan da pređe razdaljinu između letjelice i Zemlje. Riječ je o stvarnoj udaljenosti od oko 16.094.799.096 milja, odnosno 25.902.068.356 kilometara. Zato se kaže da je Voyager 1 stigao na udaljenost od jednog svjetlosnog dana.
Udaljenost mjerena vremenom putovanja svjetlosti
Svjetlosni dan u ovom slučaju nije jedinica za vrijeme, već naziv za udaljenost koju svjetlost pređe za 24 sata. Svjetlost se kreće brzinom od približno 300 hiljada kilometara u sekundi, pa svjetlosni dan iznosi oko 25,9 milijardi kilometara. Kada tim misije pošalje komandu Voyageru 1, ona ne stiže odmah: radio-signalu treba gotovo cijeli dan da pređe put u jednom smjeru. Ako letjelica pošalje odgovor, i njemu treba približno još jedan dan da se vrati, pa razmjena poruke i odgovora može trajati oko 48 sati.
Ovakvo kašnjenje mijenja način rada s letjelicom. Njome se ne može upravljati kao obližnjim uređajem koji čeka trenutne upute. Komande je potrebno unaprijed isplanirati, zatim sačekati da stignu do letjelice, a nakon toga i podatke koji putuju nazad. Dostizanje udaljenosti od jednog svjetlosnog dana ne znači da je Voyager 1 prestao da se kreće niti da je izašao iz dometa komunikacije. To samo pokazuje koliko je širok prostor između letjelice i naše planete, ali i koliko mreža na Zemlji može zabilježiti slab signal koji je prešao ogromnu razdaljinu.
NASA planira ovu prekretnicu obilježiti simboličnim gestom: poziva zainteresovane da prema nebu upute svjetlosne bljeskove u obliku Morseove azbuke. Ti bljeskovi nisu način da se pošalje komanda udaljenoj letjelici. Zbog velike udaljenosti i uslova, riječ je o svečanom gestu namijenjenom publici, a ne o praktičnom pokušaju komunikacije s Voyagerom 1. Značaj obilježavanja je u tome što ljudima pomaže da zamisle šta znači ovakva udaljenost: signal putuje najvećom poznatom brzinom, a ipak mu treba 24 sata da stigne.
Dva blizanca, dvije različite misije
Voyager 2 lansiran je prvi, 20. augusta 1977, a Voyager 1 poletio je 5. septembra iste godine. Između lansiranja prošle su otprilike dvije sedmice. Prvobitni plan za obje misije bio je istražiti Jupiter i Saturn, ali njihove putanje nisu bile sasvim iste. Putanja Voyagera 2 ostavljala je mogućnost da nastavi prema Uranu i Neptunu ako za to bude dovoljno sredstava, što se i dogodilo. Relativno rijedak raspored vanjskih planeta omogućio je da se posjeta tim svjetovima planira u okviru jednog putovanja.
Voyager 1 imao je putanju koja mu je omogućila brz prolazak pored Jupitera i Saturna, uz posebno proučavanje Saturnovih prstenova i njegovog mjeseca Titana. Titan je bio zanimljiv zbog hemijskih procesa koji prethode nastanku života: sadrži sastojke i pokazuje reakcije koje naučnicima mogu pomoći da razumiju uslove koji su mogli postojati prije pojave oblika života. To, međutim, ne znači da je na njemu otkriven život. Nakon prolaska pored Saturna, Voyager 1 krenuo je izvan ravni planeta, dok je Voyager 2 nastavio putovanje prema udaljenijim planetama.
Različit odabir putanja utjecao je i na to kojim će redom letjelice stići do Jupitera. Iako je Voyager 2 napustio Zemlju prije svog blizanca, Voyager 1 stigao je do Jupitera 5. marta 1979, a Voyager 2 tek 9. jula iste godine, otprilike četiri mjeseca kasnije. Prednost nije zavisila samo od datuma lansiranja: za Voyager 1 odabrana je brža putanja, pa je pretekao drugu letjelicu. Razlika između njih počela je, dakle, već u ranoj fazi putovanja, a različiti preleti pored planeta učinili su je još očiglednijom.
Kako su planete ubrzale letjelice?
Obje letjelice koristile su gravitacijski manevar, postupak u kojem se letjelica približi planeti koja se kreće, pa pod utjecajem njene gravitacije promijeni brzinu i smjer. Pojednostavljeno rečeno, tako može preuzeti dio kretanja planete umjesto da se oslanja samo na vlastito gorivo. To ne znači da planeta daje letjelici energiju bez ikakve fizičke razmjene: kretanje se neznatno mijenja na obje strane. Međutim, planeta je mnogo masivnija od letjelice, pa je promjena njenog kretanja toliko mala da se u ovom slučaju praktično ne može izmjeriti.
Dok su Voyageri 1979. prolazili pored Jupitera, brzina planete smanjila se za procijenjenih 10⁻²⁴ kilometara u sekundi, što je toliko mala vrijednost da je njen učinak nemoguće uočiti. Svaka od letjelica, nasuprot tome, dobila je približno 10 kilometara u sekundi, odnosno oko 6,2 milje u sekundi. Za svemirsku letjelicu to je veliko ubrzanje, koje joj je pomoglo da krene brzom putanjom prema Saturnu i još dalje. Ovakvim manevrima štedi se gorivo jer rakete ne moraju ponijeti dovoljno goriva da same proizvedu svu potrebnu brzinu.
Nakon Jupitera, Voyager 2 nastavio je koristiti bliske susrete s planetama. Procjene promjene brzine pokazuju da je kod Jupitera dobio oko 10 kilometara u sekundi, kod Saturna oko 5, a kod Urana približno 2. Posljednji susret, s Neptunom, bio je drugačiji: nakon manevra letjelica je izgubila oko 2 kilometra u sekundi umjesto da dobije dodatnu brzinu. Zato blizak prolazak pored planete ne mora uvijek ubrzati letjelicu. Ishod zavisi od odabrane putanje i smjera u kojem se ona kreće nakon prolaska.
Cijena posjete Tritonu i razlika u brzini
Jedan od ciljeva Voyagera 2 kod Neptuna bio je i prolazak pored Tritona, njegovog najvećeg mjeseca. Da bi ostvarila tu putanju, letjelica je prošla iznad Neptunovog sjevernog pola, a zatim promijenila smjer i počela da se udaljava od ravni Sunčevog sistema. Takva putanja omogućila je istraživanje Tritona, ali je utjecala i na brzinu letjelice: tokom susreta s Neptunom izgubila je oko 2 kilometra u sekundi. To nije bio kvar niti znak da letjelica nije mogla nastaviti putovanje, već posljedica geometrije putanje i smjera u kojem se kretala nakon prolaska.
Ovaj primjer pokazuje da pri planiranju treba uskladiti više naučnih ciljeva s izborom najbrže putanje prema vanjskom dijelu sistema. Misije nisu bile zamišljene kao utrka između dvije letjelice. Cilj je bio prikupiti podatke o različitim svjetovima, u skladu s količinom goriva, raspoloživom energijom i prilikama za posmatranje. Voyager 2 posjetio je Uran i Neptun, pored kojih dotad nijedna druga letjelica nije prošla izbliza. Voyager 1 posjetio je Titan i krenuo bržom putanjom prema vanjskom prostoru. Svaka letjelica tako ima vlastiti naučni doprinos, ali im se konačne brzine razlikuju.
Voyager 1 sada se udaljava od Zemlje brzinom koja odgovara približno 3,5 astronomske jedinice godišnje, dok Voyager 2 pređe oko 3,1 astronomsku jedinicu godišnje. Astronomska jedinica predstavlja prosječnu udaljenost između Zemlje i Sunca. To znači da se prva letjelica za godinu dana udalji za otprilike tri i po takve udaljenosti, a druga za oko tri i jednu desetinu. Razlika od 0,4 astronomske jedinice godišnje možda ne izgleda velika kada se posmatra samo jedna godina, ali se vremenom gomila i pretvara u višegodišnju razliku u tome kada će letjelice dostići udaljenost od jednog svjetlosnog dana.
Putovanje u međuzvjezdani prostor
Voyager 1 stigao je u međuzvjezdani prostor 2012. godine, a Voyager 2 slijedio ga je 2018. godine. To ne znači da su napustili galaksiju ili se približili nekoj drugoj zvijezdi. Letjelice su prešle vanjsku granicu mjehura u kojem se najviše osjeća utjecaj Sunčevog vjetra i ušle u područje na koje snažnije djeluje međuzvjezdana sredina. Izraz „međuzvjezdani prostor“ zato opisuje udaljeno područje izvan neposrednog utjecaja Sunca, a ne kratko putovanje do zvijezda niti izlazak iz galaksije Mliječni put.
Vrijednost ovih letjelica ogleda se u tome što i dalje šalju mjerenja iz okruženja do kojeg slične letjelice još nisu stigle. Nose naučne instrumente koji rade daleko od Sunca, a njihovi podaci omogućavaju proučavanje prelaza iz prostora oko Sunčevog sistema u međuzvjezdani prostor. Ipak, to što misije traju toliko dugo ne znači da će svi instrumenti raditi zauvijek. Izvor nuklearne energije na svakoj letjelici s vremenom slabi, pa je pažljivo upravljanje električnom energijom postalo ključno za nastavak misije.
Upravljanje energijom produžava putovanje
Tim koji vodi misiju u NASA-inom Jet Propulsion Laboratoryju mora pažljivo upravljati ograničenom količinom energije i, kada je potrebno, postepeno isključivati neke instrumente. Cilj je smanjiti potrošnju struje, a istovremeno sačuvati što veću mogućnost prikupljanja podataka i njihovog slanja na Zemlju. Prema procjenama, Voyager 1 mogao bi nastaviti s radom tokom 2030-ih ako preostali nuklearni izvori budu mogli osigurati dovoljno energije. To je mogućnost koja zavisi od raspoložive energije, a ne siguran rok završetka putovanja niti garancija da će svi instrumenti raditi do tada.
Tim je na obje letjelice primijenio i postupak nazvan „veliki prasak“, s ciljem da se raspoloživa energija drugačije raspodijeli među sistemima i tako pomogne u održavanju njihovog rada. Naziv ne označava stvarnu eksploziju niti neki fizički događaj u svemiru, već operativni korak u upravljanju električnim resursima. Isključivanjem pojedinih instrumenata i prilagođavanjem raspodjele energije inženjeri nastoje produžiti vrijeme tokom kojeg će primati naučne podatke s ovih sondi. Održavanje letjelica lansiranih 1977. godine, koje rade na udaljenostima zbog kojih signali putuju satima, zahtijeva pažljivu ravnotežu između njihove potrošnje i podataka koje još mogu poslati.
Zašto Voyager 2 neće stići do te oznake u isto vrijeme?
Prema procjeni za misiju, Voyager 2 će dostići udaljenost od jednog svjetlosnog dana od Zemlje tek oko 2035. godine, otprilike deset godina nakon Voyagera 1. Ta razlika nije neočekivana kada se uzme u obzir cijelo putovanje: druga letjelica poletjela je prva, ali je slijedila dužu putanju kako bi posjetila Uran i Neptun. Osim toga, manevar kod Neptuna završio je gubitkom brzine od oko 2 kilometra u sekundi. Voyager 1, nasuprot tome, dobio je bržu putanju, a nakon misije kod Saturna udaljio se od ravni planeta.
Ipak, pitanje koja je letjelica brža ne objašnjava cijelu priču. Različite brzine neposredan su rezultat, ali njihovi uzroci leže u odlukama donesenim radi ostvarenja različitih naučnih ciljeva. Voyager 2 nije samo sporija verzija Voyagera 1: dobio je putanju koja mu je omogućila posjetu dodatnim svjetovima, dok je putanja drugog Voyagera bila usmjerena na brži odlazak prema vanjskom prostoru. Tako je svaka letjelica postala zaseban prozor u drugačiji dio planetarnog sistema i prostora oko njega.
Zaključak
Kada Voyager 1 dostigne udaljenost od 16.094.799.096 milja, odnosno 25.902.068.356 kilometara, vrijeme putovanja svjetlosti postaje opipljiv način da se opiše koliko je daleko od Zemlje: signal u jednom smjeru putuje 24 sata. Očekuje se da će Voyager 2 do te oznake stići tek oko 2035. godine. Razlika je posljedica različitih putanja i odluka o tome da li prednost dati brzini ili posjeti dodatnim planetama, kao i gravitacijskih manevara koji su uglavnom ubrzavali letjelice, ali su Voyageru 2 kod Neptuna smanjili brzinu za oko 2 kilometra u sekundi.
Od lansiranja Voyagera 2, 20. augusta 1977, i Voyagera 1, 5. septembra iste godine, do ulaska prve letjelice u međuzvjezdani prostor 2012. godine i druge 2018. godine, misija je obuhvatila decenije istraživanja. Njihov nastavak danas zavisi od pažljivog upravljanja energijom i isključivanja pojedinih instrumenata kako bi drugi mogli ostati uključeni. Signali putuju sporo, a energija je ograničena, ali obje letjelice još šalju mjerenja iz udaljenih područja. Prekretnica od jednog svjetlosnog dana jasno pokazuje koliku su razdaljinu ljudi uspjeli istražiti pomoću ovih sondi.