Jednostavno rečeno
Tri vrste sićušnih riba dugo su smatrane morskim konjićima, ali su istraživači otkrili da pripadaju posebnoj grupi. Do tog su zaključka došli proučavajući samo sedam primjeraka sačuvanih u muzejima. Ove ribe niko nije vidio žive, a istraživanje pokazuje da se važna otkrića mogu kriti i u starim muzejskim zbirkama.
Slične izgledom, različite po porijeklu
Detaljno proučavanje sićušne ribe iz dubina južne Australije pokazalo je da ona podsjeća na morskog konjića, ali ne pripada toj grupi. Građa njenih kostiju i analiza nasljednog materijala otkrile su da pripada zasebnoj grupi za koju su naučnici znali samo na osnovu sedam sačuvanih primjeraka, koji su slučajno prikupljani tokom više decenija. Otkriće nas podsjeća da morske vrste mogu dugo ostati nepoznate, sakrivene u muzejskim zbirkama ili na morskom dnu, sve dok ih neko ponovo ne prouči.
Na prvi pogled, riba izgleda kao umanjeni morski konjić. Dugačka je otprilike koliko i palac, a njen oblik upućuje na dobro poznatu grupu kojoj naizgled pripada. Međutim, nova studija, u kojoj su ponovo pregledani primjerci iz australijskih muzeja, pokazala je da je takav utisak varljiv: ova riba i još dvije srodne vrste ne pripadaju rodu morskih konjića, već zasebnom rodu nazvanom Australyichthys. Studija je objavljena u časopisu Journal of Lost Species.
Sličan oblik ne znači i blisko srodstvo
Vrsta koja je podstakla novo razmatranje klasifikacije zove se Australyichthys aegis. Dobila je zajednički naziv morski moljac s kacigastom glavom, prema zaobljenoj izbočini koja podsjeća na kacigu i nalazi se iznad glave. Naučni naziv upućuje na egidu, zaštitni štit iz grčke mitologije; ova slika odnosi se i na koštanu izbočinu na glavi. I zajednički i naučni naziv opisuju neke osobine ribe, ali sami po sebi ne govore gdje ona zaista pripada među ribama.
Ista grupa obuhvata još dvije vrste: A. minotaur, poznatu kao morski moljac s bikovskim vratom, i A. paradoxus, odnosno neobičnog morskog moljca. Sve tri vrste ranije su bile svrstane u rod morskih konjića, jer njihov vanjski izgled podstiče na takvu klasifikaciju. Ipak, sličan izgled ne dokazuje uvijek blisko srodstvo. Slične osobine mogu se razviti i kod različitih organizama kada žive u sličnim uslovima ili imaju sličan način života.
Zato je ispravka klasifikacije važna: ove tri vrste nisu grane unutar roda Hippocampus, kojem pripadaju morski konjići, već čine zasebnu, blisku granu. Rezultati pokazuju da se oblik tijela karakterističan za morske konjiće u istoj porodici riba razvio više puta. Drugim riječima, sličnost je možda nastala nezavisno u različitim granama, a ne zato što ove ribe potiču od nedavnog zajedničkog pretka s takvim izgledom.
Tragovi sačuvani u muzejskim ladicama
Ovaj rod nije otkriven tokom istraživačkog ronjenja niti neposrednim posmatranjem u njegovom staništu. Sve što se o njemu zna potiče od samo sedam primjeraka. Oni su slučajno izvučeni kočama ili opremom za jaružanje, kojom se zahvata morsko dno. Prikupljani su tokom otprilike 65 godina, na lokacijama udaljenim više od 2500 kilometara duž australijske obale. Novi primjerak nije prikupljen gotovo dvije decenije.
Primjerci se čuvaju u zbirkama australijskih ustanova, među kojima su Australian Museum, Museums Victoria i Commonwealth Scientific and Industrial Research Organisation, poznata pod skraćenicom CSIRO. Jedini poznati primjerak vrste A. aegis izvučen je 2006. godine u blizini ostrva Gambier, kod ulaza u zaliv Spencer u Južnoj Australiji. Oprema za jaružanje tada je prikupljala male životinje s ljušturama, poznate kao ramenonošci, a ne ribe.
Terenski rad bio je usmjeren na proučavanje tih životinja, pa je riba greškom pohranjena u muzejsku zbirku životinja bez kičme South Australian Museum. Tako je riba, kičmenjak, završila među materijalom za koji niko ne bi očekivao da sadrži ribu, a njen značaj prepoznat je tek nakon ponovnog pregleda muzejske zbirke. Ova priča pokazuje da naučno otkriće ne mora početi pronalaskom novog primjerka. Ključni dokaz može godinama stajati u ladici, samo pod pogrešnom oznakom.
Nakon što su izvučene iz mora, ribe su sačuvane, ali dugo nisu privlačile mnogo pažnje, dijelom zato što ih ima veoma malo, a dijelom zato što niko nije vidio živu jedinku. Zbog malog broja primjeraka svaki od njih ima izuzetnu vrijednost: predstavlja tek mali dio onoga što se zna o cijeloj grupi. U takvim slučajevima s primjerkom se ne može olako postupati, kao da je riječ o suvišnom materijalu koji se može secirati ili oštetiti bez razmišljanja.
Umjesto seciranja, kosti snimljene u tri dimenzije
Zbog toga su istraživači primijenili mikroračunarsku tomografiju, metodu koja pomoću rendgenskih zraka pravi niz unutrašnjih snimaka i otkriva detalje sitnih kostiju. Na osnovu snimaka napravili su trodimenzionalne modele skeleta sačuvanih primjeraka, a zatim uporedili raspored njihovih kostiju s kostima pravih morskih konjića. Tako su mogli proučiti unutrašnju građu, a da primjerke nisu otvarali niti oštetili.
Ovaj test bio je posebno važan jer su se ranije klasifikacije uglavnom oslanjale na ono što se moglo vidjeti spolja. Unutrašnjost tijela, međutim, sadrži tragove u građi koji mogu pouzdanije pokazati srodstvo. Morski konjići imaju prepoznatljive osobine skeleta, među kojima su čvrsta struktura od sraslih koštanih ploča koje podupiru trbušni dio tijela i koštana kruna na glavi, poznata kao coronet.
Snimci vrste Australyichthys nisu pokazali koštani oklop na trbuhu karakterističan za morske konjiće, niti njihovu prepoznatljivu koštanu krunu. Umjesto toga, otkrili su drugačiji raspored kostiju koje podupiru trbuh, kakav nije poznat kod morskih konjića. Ne radi se o nekoj sitnoj razlici u obliku ribe, već o unutrašnjoj građi koja pomaže da se razlikuju dvije grupe koje su se razvijale odvojeno.
Snimanje je omogućilo istraživačima da uporede skelete kost po kost, a da rijetki primjerci ostanu netaknuti. To pokazuje koliko su metode koje ne oštećuju primjerke važne za proučavanje muzejskih zbirki. Ponekad je sačuvani primjerak jedini koji postoji za cijelu vrstu, a ipak se iz njega može dobiti mnogo podataka pažljivim snimanjem i analizom na računaru, bez uzimanja dijelova ili seciranja.
Jedan primjerak sačuvao je genetski trag
Genetsku analizu bilo je moguće uraditi samo na jednom primjerku. To je uspjelo zato što je riba vrste A. aegis bila sačuvana u etanolu, dok su ostali primjerci ovog roda bili pohranjeni u formalinu. Način čuvanja bio je presudan: etanol je sačuvao nasljedni materijal u stanju pogodnom za analizu, dok uslovi u kojima su čuvani preostali primjerci nisu omogućili izdvajanje DNK.
Istraživači su dobijene genetske podatke uporedili s podacima drugih riba. Analiza je pokazala da se A. aegis nalazi izvan grupe pravih morskih konjića, ali na grani koja im je najbliža. Genetski rezultat tako se poklopio s onim što su pokazali snimci kostiju: ova riba jeste srodna morskim konjićima, ali nije jedan od njih. Kada se dokazi iz skeleta podudaraju s genetskim dokazima, dokazi da ove dvije grupe treba razdvojiti mnogo su snažniji nego kada se zaključak zasniva samo na vanjskom izgledu, koji se može ponavljati i kod međusobno udaljenih organizama.
Na osnovu tih rezultata, za sve tri vrste trebalo je uspostaviti poseban naziv roda. Ime Australyichthys sastavljeno je tako da upućuje na jug i na ribu, što odgovara njihovom australijskom staništu. Premještanje ovih vrsta iz roda morskih konjića ne znači da je njihova vanjska sličnost bila prividna: one zaista imaju opšte osobine koje podsjećaju na morske konjiće, ali istraživanje je pokazalo da to nije dovoljno da bi se svrstale u istu grupu.
Kada evolucija ponovi isto rješenje
Biolozi pojavu sličnih osobina kod različitih grupa organizama nazivaju konvergentnom evolucijom. Do nje dolazi kada organizmi koji nisu bliski srodnici razviju sličan oblik, često zato što ih način života ili izazovi s kojima se suočavaju usmjeravaju ka sličnim rješenjima. To ne znači da su vrste kopirale jedna drugu, već da evolucija može nezavisno stvoriti slične oblike.
U porodici riba kojoj pripadaju morski konjići nalaze se i iglice, morski konjići igličastog oblika i morski zmajevi. Smatra se da se cijeli skup osobina morskih konjića, uključujući savijenu glavu, rep kojim mogu hvatati predmete i vrećicu za nošenje mladunaca, u ovoj porodici pojavio najmanje dva puta. Ribe roda Australyichthys važan su dodatak toj raspravi jer podsjećaju na morske konjiće, iako im nedostaju neke karakteristične koštane osobine njihove građe.
Sama studija ne daje konačan odgovor na pitanje kako su ove ribe dobile izgled nalik morskim konjićima niti koje su okolnosti u njihovoj sredini tome doprinijele. Ipak, ona mijenja sliku o srodstvu među vrstama i daje istraživačima osnovu za preciznija pitanja o tome zašto se slični oblici ponavljaju tokom evolucije. Saznanje da se sličnost pojavila na različitim granama otvara mogućnost da se istraži jesu li slični uslovi života doveli do toga da ribe razviju sličan izgled.
Prostrano stanište o kojem znamo vrlo malo
Primjerci su pronađeni duž Velikog južnog grebena, povezanog niza šuma algi i stjenovitih grebena koji okružuje južnu Australiju. U tom području žive vrste kojih nema nigdje drugdje, a njegovi dublji dijelovi i dalje su slabo istraženi. Poznati primjerci roda Australyichthys pronađeni su na dubinama od oko 50 do 125 metara, u vodama do kojih ronioci obično ne dopiru tokom uobičajenih ronjenja.
Do sada nije zabilježeno da je iko vidio neku od ovih riba živu. Svi podaci potiču od primjeraka slučajno ulovljenih mrežom ili izvučenih opremom za jaružanje. Zato na osnovu sačuvanih primjeraka ne znamo kako se ove ribe kreću niti kako se ponašaju u svom staništu. Muzejske zbirke same po sebi ne otkrivaju ni koliko su rasprostranjene ni koliko ih ima u moru. To što se mjesta na kojima su primjerci prikupljeni protežu na više od 2500 kilometara ne znači da su ribe jednako rasprostranjene duž cijele obale; riječ je samo o udaljenosti između raštrkanih lokacija na kojima su pronađeni primjerci.
Ovaj rod svrstava se među „izgubljene“ vrste. Taj opis odnosi se na to koliko malo znamo o njima i koliko ih rijetko viđamo, a ne znači da su izumrle. Naučnici ih poznaju na osnovu malog broja sačuvanih primjeraka, niko nije vidio živu jedinku, a novi primjerak nije pronađen gotovo dvije decenije. Zato ovu grupu treba ciljano tražiti na terenu: potrebno je organizovati istraživanja usmjerena baš na nju, umjesto da se čeka da slučajno završi u ribarskoj mreži ili opremi za jaružanje namijenjenoj nečem drugom.
Ova razlika je važna u području čije dubine nisu dovoljno istražene. Nedostatak novijih opažanja ne dokazuje da je riba nestala; možda samo znači da istraživači nisu koristili opremu za posmatranje na odgovarajućim mjestima ili dubinama. Ako je pronađu živu, moći će neposredno zabilježiti njen izgled, ponašanje i stanište, a zatim te podatke povezati sa starim primjercima na kojima se zasniva sadašnja klasifikacija.
Zaključak
Ponovni pregled sedam sačuvanih primjeraka promijenio je način na koji naučnici razumiju tri sićušne ribe koje su dugo izgledale kao morski konjići. Precizni rendgenski snimci pokazali su da im nedostaju karakteristične koštane strukture morskih konjića i da imaju drugačiji raspored kostiju. Analiza DNK, moguća za samo jednu vrstu, smjestila je ove ribe na zasebnu granu blisku morskim konjićima. Tako je ustanovljen rod Australyichthys, čiji su primjerci bili razasuti po muzejskim zbirkama, a neki i pogrešno označeni.
Ova priča nije samo pitanje promjene naučnog imena. Ona pokazuje kako se znanje gradi na osnovu ograničenih dokaza i kako izgled može zavarati pri klasifikaciji kada se slični oblici pojave u različitim granama života. Ujedno otkriva koliko malo znamo o dubinama Velikog južnog grebena: rod je poznat na osnovu sedam primjeraka prikupljenih tokom približno 65 godina, na obalnom području dugom više od 2500 kilometara, a nijedan novi primjerak nije pronađen gotovo dvije decenije. Naziv „izgubljen“ ne znači da je izumro. Da bi se pronašla živa jedinka i bolje upoznala ova grupa, potrebno je ciljano istraživati stanište o kojem zasad imamo tek nekoliko usputnih tragova.