Jednostavno rečeno
Šišmiši nisu samo noćne životinje iz strašnih priča. Oni lete, pomažu biljkama i poljoprivrednicima, a neki žive iznenađujuće dugo. Njihovi posebni načini snalaženja, lova i međusobnog pomaganja naučnicima otkrivaju mnogo o prirodi, a možda i o zdravlju ljudi.
Više od noćnih životinja iz priča
Kada padne mrak, šišmiši se vinu u nebo i kreću između drveća i polja, često neprimjetno za ljudsko oko. U popularnoj kulturi povezuju se sa strahom i vampirima, a tome su možda doprinijeli neobičan izgled nekih vrsta i ponašanje drugih. Ipak, takva slika ne može dočarati životinju koja na Zemlji postoji više od 50 miliona godina i uspješno se prilagodila različitim staništima i načinima ishrane.
Šišmiši žive na svim kontinentima osim Antarktike, ali ne čine jedinstvenu grupu. Neki love insekte, drugi se hrane cvjetnim nektarom, dok pojedine vrste jedu ribu ili žabe, a neke piju krv. Te razlike, kao i njihove tjelesne sposobnosti i društveno ponašanje, pokazuju koliko su šišmiši važni za prirodne sisteme. Njihovo proučavanje otvara i pitanja koja bi mogla pomoći naučnicima da bolje razumiju starenje i bolesti.
Krila koja rade i u mraku
Šišmiš je jedini sisar koji je razvio sposobnost pravog leta. Po tome se razlikuje od životinja koje mogu jedriti kroz vazduh, ali ne mašu krilima i ne lete na isti način. Let šišmišima omogućava da noću dolaze do hrane i prelaze velike udaljenosti. Mnoge vrste pritom se oslanjaju na eholokaciju: ispuštaju zvukove, a zatim koriste njihov odjek da bi stvorile sliku prostora oko sebe.
Snalaženje pomoću zvuka možda djeluje jednostavno, ali šišmišu pruža vrlo precizne informacije dok je u pokretu. Odjeci mu pomažu da u mraku uoči sitan plijen koji bi bilo teško vidjeti. Neke vrste idu i korak dalje: osluškuju glasanje drugih životinja i koriste ga prilikom lova. U takvim slučajevima zvuk koji ispušta plijen nije tek slučajna buka, već znak koji otkriva njegov položaj i može pomoći lovcu da procijeni može li ga sigurno uloviti.
Šišmiši su korisni i ljudima, premda se ta korist često ne primijeti. Vrste koje jedu insekte smanjuju njihovu brojnost, među ostalim i broj komaraca, a vrijednost te usluge za poljoprivrednike širom svijeta procjenjuje se na milijarde dolara godišnje. Šišmiši koji posjećuju cvjetove u potrazi za nektarom pomažu u oprašivanju tropskih biljaka. Tako ove noćne životinje učestvuju u mreži odnosa koja podržava poljoprivredu i opstanak pojedinih biljaka.
Raznolikost veća nego što se misli
U svijetu je poznato oko 1500 vrsta šišmiša, a taj bi se broj mogao povećavati kako naučnici budu prikupljali nova saznanja i unapređivali klasifikaciju. Među sisarima šišmiši po broju vrsta zaostaju samo za glodarima. Njihova velika raznolikost ogleda se i u načinu života i ishrani: neke vrste piju krv, druge se hrane nektarom, mnoge love insekte, a pojedine jedu ribu ili žabe.
Zbog te raznolikosti nije ispravno suditi o svim šišmišima na osnovu jedne vrste. To što postoje šišmiši koji se hrane krvlju ne znači da je to uobičajen način ishrane čitave grupe; većina vrsta ne živi tako. Čak se i šišmiši koji love druge životinje razlikuju po tome kako pronalaze i savladavaju plijen. Svaka vrsta suočava se s izazovima koji zavise od hrane koju traži i staništa u kojem živi.
Posebno zanimljiv primjer je šišmiš naboranih usana, naučnog naziva Trachops cirrhosus, koji se hrani žabama. Ali nije svaka žaba siguran obrok: neke su otrovne, a neke toliko velike da mogu predstavljati opasnost za lovca. Zato ovaj šišmiš osluškuje glasne pozive kojima žabe noću dozivaju partnera. Ti zvukovi pomažu mu da pronađe plijen, a pružaju mu i informacije na osnovu kojih može procijeniti njegovu veličinu i to je li otrovan.
Na taj način šišmiš pretvara signal koji dolazi od plijena u sredstvo za lov. Ne zaustavlja se na pronalaženju izvora zvuka, već ga koristi i da procijeni šta bi ga moglo čekati prije napada. Ovaj primjer pokazuje kako se čula mogu prilagoditi potrebama životinje: poziv žabe, koji služi za komunikaciju među pripadnicima njene vrste, istovremeno postaje trag koji prati obližnji predator.
Dug život za malu životinju
Kod mnogih životinja dužina života povezana je s veličinom tijela. Kitovi i slonovi, na primjer, često žive duže od manjih životinja poput miševa i rovki. Šišmiši su izuzetak od tog pravila. Spadaju među najmanje sisare, ali neke vrste mogu živjeti decenijama. Zato ih naučnici ponekad opisuju kao izuzetno dugovječne u odnosu na veličinu tijela.
Naučnike ne zanima samo bilježenje neobično dugog života. Proučavaju kako šišmiši uspijevaju toliko dugo živjeti, a među mogućim objašnjenjima posebno se istražuju njihova sposobnost popravke DNK i to što mogu nositi viruse, a da se ne razbole. To ne znači da šišmiši ne obolijevaju. Bolje razumijevanje njihove biologije moglo bi, međutim, pokazati kako se njihovo tijelo nosi s pojedinim izazovima na način koji se razlikuje od tijela drugih životinja.
Emma Teeling, naučnica i osnivačica Irske istraživačke grupe za šišmiše pri University of Dublin, proučava ove osobine kao dio šireg istraživanja starenja. Cilj nije pretpostaviti da se ono što važi za šišmiše može neposredno primijeniti na ljude. Poređenje bi, međutim, moglo ukazati na mehanizme koje vrijedi istražiti i otvoriti nove mogućnosti za razumijevanje održavanja ćelija i zaštite od oštećenja tokom vremena.
Tragovi prošlosti zapisani u genima
Šišmiši ne otkrivaju samo mnogo o svom današnjem životu. Njihova DNK pomaže naučnicima i da saznaju više o evolucijskoj prošlosti ove grupe. U septembru je međunarodni tim u kojem je bilo više od 130 naučnika objavio istraživanje u časopisu Nature. Istraživači su analizirali genome svih 21 porodice šišmiša. Kada su genetske podatke uporedili s dokazima iz fosila, došli su do novog tumačenja mjesta na kojem su se šišmiši pojavili.
Prema rezultatima istraživanja, šišmiši su najvjerovatnije nastali u Evropi, odakle su se proširili u Afriku, a zatim i u druge dijelove svijeta. Njihovo porijeklo dugo je bilo predmet rasprave, a među ranijim pretpostavkama bilo je i to da potiču iz Sjeverne Amerike. Povezivanje genetskih podataka i fosila važno je zato što svaka vrsta dokaza doprinosi drugačijem dijelu slagalice: DNK pomaže u poređenju srodnosti među vrstama, dok fosili pokazuju gdje su i kada živjeli njihovi preci.
Ovo otkriće ne znači da je svaki dio puta šišmiša preko kontinenata sada poznat, ali mijenja dosadašnju predstavu o geografskom početku njihove historije. Ono ujedno pokazuje zašto je važno proučavati sve porodice, a ne oslanjati se na mali broj vrsta. Šire poređenje naučnicima pruža bolju priliku da razumiju veze između različitih grupa šišmiša, njihov razvoj i širenje tokom vremena.
Mirisi za prepoznavanje i komunikaciju
Neke osobine šišmiša ne mogu se lako uočiti, poput mirisa koje pojedine vrste proizvode. Pregled naučnih istraživanja objavljen 2021. godine u časopisu Mammal Review navodi da oko 9% do sada poznatih vrsta šišmiša ima žlijezde ili druge strukture koje stvaraju mirise. Istraživači upozoravaju da je ova oblast još slabo proučena, pa trenutni udio možda ne pokazuje sve što šišmiši mogu.
Muški šišmiši naboranih usana pružaju jasan primjer. Na podlakticama ostavljaju zlatastu materiju snažnog, mošusnog mirisa. Pretpostavlja se da taj miris može pomoći u privlačenju ženki. Ovakvo ponašanje otkriva još jedan aspekt života šišmiša: komunikacija i parenje mogu se oslanjati na hemijske signale koje ljudi teško primijete, kao i na zvukove koje šišmiši čuju ili proizvode.
Krv kao rijetka hrana i dijeljenje koje spašava život
Šišmiši koji piju krv imaju posebno mjesto u popularnoj mašti, ali predstavljaju samo jedan dio raznolikosti ove grupe. Kada se obični vampirski šišmiš, Desmodus rotundus, hrani pticom ili sisarom, napravi mali rez na koži životinje, a zatim liže krv. U njegovoj pljuvački nalazi se supstanca koja sprečava zgrušavanje krvi dok se šišmiš hrani.
Ta supstanca privukla je pažnju medicine jer bi sprečavanje zgrušavanja moglo biti korisno u liječenju ugrušaka koji izazivaju moždani udar. Naučnici su istraživali može li se upotrijebiti za terapiju koja smanjuje stvaranje ugrušaka, a istovremeno umanjuje opasnost od krvarenja u mozgu. Razvoj liječenja zaustavljen je prije otprilike deset godina, nakon rezultata koji nisu bili dovoljno ohrabrujući. Ipak, u jednom novijem pregledu ocijenjeno je da tu mogućnost i dalje vrijedi razmotriti. To pokazuje da zanimljivo otkriće samo po sebi nije dovoljno da bi nastao uspješan lijek.
Među neobičnim društvenim ponašanjima ovih šišmiša ističe se pomaganje gladnom članu grupe. Vampirski šišmiš može uginuti ako ne uspije doći do hrane tokom približno dvije noći zaredom, jer nema dovoljno energetskih zaliha da dugo čeka sljedeći obrok. Istraživanja pokazuju da mu drugi šišmiši iz kolonije mogu pomoći tako što će povratiti dio krvi koju su popili i podijeliti je s njim.
Takvo dijeljenje hrane košta šišmiša koji je daje, ali može spasiti život njegovom susjedu. To nas podsjeća da opstanak ne zavisi uvijek samo od sposobnosti pojedinca: u nekim životinjskim zajednicama saradnja može odlučiti između života i smrti. Ipak, ovaj običaj ne treba pripisivati svim šišmišima, jer je zabilježen kod vampirskih šišmiša i povezan je s njihovim društvenim ponašanjem.
Zaključak
Šišmiši imaju osobine koje na prvi pogled djeluju nespojivo. Jedini su sisari koji mogu istinski letjeti, neke vrste se u prostoru snalaze pomoću odjeka, a mnoge pomažu u suzbijanju insekata i oprašivanju biljaka. Poznato je oko 1500 vrsta, s različitim načinima ishrane i ponašanja: od šišmiša koji slušaju pozive žaba da bi pronašli plijen do onih koji dijele hranu u koloniji.
Ove životinje podstiču i pitanja koja se tiču i ljudi. Kako mali sisar može živjeti decenijama? Šta možemo saznati proučavajući popravku njihove DNK ili način na koji se nose s virusima? Šta nam povezivanje gena i fosila može otkriti o njihovoj prošlosti? Ta pitanja ne čine šišmiše čudesnim bićima, ali pokazuju koliko je važno proučavati ih. Daleko od priča o strahu, šišmiši su važan dio prirode i izvor saznanja koja mogu obogatiti ljudsko znanje.