Skip to content

Šta vaš osmijeh govori drugima? U nekim kulturama može značiti baš suprotno

Jednostavno rečeno

Osmijeh ne znači svima isto: negdje djeluje prijateljski, a negdje može izgledati pretjerano ili neiskreno. Na to utiču običaji i očekivanja koja ljudi usvajaju u svojoj sredini. Zato ne možemo samo po nečijem licu zaključiti kakva je ta osoba ili šta zaista osjeća.

Osmijeh nije uvijek najbolji način da ostavite utisak

Na službenim fotografijama, razgovorima za posao i susretima s nepoznatim ljudima osmijeh često izgleda kao jednostavan znak koji ne traži objašnjenje: nasmiješite se, a drugi će zaključiti da ste srdačni i sigurni u sebe. Ali to pravilo ne važi svuda. Isti izraz lica nekome može djelovati pozitivno, a nekome usiljeno ili neozbiljno, pa čak i kao znak nadmenosti. To ne znači da jedan narod voli osmijehe, a drugi ih odbacuje. Razlika je u tome kakva značenja ljudi pridaju tom izrazu i koje pozitivne osjećaje smatraju poželjnim pokazati.

Veliki dio psiholoških saznanja o izrazima lica zasniva se na istraživanjima provedenim u zapadnim, obrazovanim, industrijaliziranim, bogatim i demokratskim društvima. Takva sredina, međutim, ne predstavlja iskustva ljudi širom svijeta. U mnogim tim istraživanjima nasmijana osoba obično dobija više ocjene za sreću, privlačnost, srdačnost i sposobnost. Istraživački tim koji je predvodio Kuba Krys s Poljske akademije nauka postavio je direktno pitanje: važi li takav utisak u jednakoj mjeri u različitim kulturama?

U istraživanju objavljenom 2016. godine u časopisu Journal of Nonverbal Behavior, učesnici iz 44 kulture procjenjivali su fotografije na kojima su isti ljudi bili prikazani jednom s osmijehom, a drugi put bez njega. Prednost ovakvog pristupa jeste što se utisak koji ostavljaju dvije fotografije iste osobe može uporediti, umjesto da se razlike pripisuju različitim crtama lica, dobi ili identitetu. Ipak, rezultati nisu potvrdili jedinstveno pravilo prema kojem osmijeh svuda donosi bolju ocjenu.

U nekim sredinama nasmijana osoba smatrana je manje inteligentnom nego ista osoba s neutralnim izrazom lica. Pojava tog obrasca bila je povezana s nižim nivoom onoga što istraživači nazivaju „izbjegavanjem neizvjesnosti“: koliko se društvo oslanja na pravila i ustaljena očekivanja kada se suočava s nejasnom budućnošću. Ta povezanost ne dokazuje da jedna kulturna osobina objašnjava svaki sud o nečijem licu. Ona, ipak, pokazuje da se osmijeh ne tumači odvojeno od društvenih očekivanja koja ljudi usvajaju.

U rezultatima istraživačkog tima pojavio se i drugi faktor: nivo korupcije u zemlji. U državama s višim nivoom korupcije učesnici su nasmijanim ljudima davali manje povjerenja nego onima koji se nisu smiješili. To treba shvatiti kao mogući obrazac, a ne kao sud o pojedincima. Ako su ljudi navikli da budu oprezni prema pokušajima uvjeravanja ili prikrivenim interesima, možda neće smatrati da je unaprijed pripremljen osmijeh dovoljan dokaz dobre namjere. Mogao bi im djelovati kao pokušaj prodaje ili brzog sticanja povjerenja, a ne nužno kao iskren izraz.

Ovi rezultati zato ne znače da treba skrivati osmijeh niti dokazuju da je neutralno lice iskrenije. Poenta je u tome da se značenje istog društvenog signala može mijenjati s kontekstom. Među prijateljima koji se dobro poznaju, zajednička iskustva pomažu da se izraz lica lakše razumije. Pri prvom susretu ili u formalnom poslovnom okruženju ljudi imaju manje informacija jedni o drugima, pa se više oslanjaju na crte lica dok procjenjuju namjere i ozbiljnost.

Zašto su američki osmijesi često široki i puni oduševljenja?

Psihologinja Jeanne Tsai sa Univerziteta Stanford već godinama istražuje ono što naziva „idealnim osjećajima“. Ne misli se na emocionalno stanje koje osoba ima u određenom trenutku, već na osjećaje kojima ljudi žele težiti i koje smatraju poželjnim. Njena istraživanja pokazuju da Amerikanci više cijene pozitivne osjećaje visokog intenziteta, kao što su oduševljenje i uzbuđenje. Učesnici iz istočnoazijskih kultura, među kojima su bili i Kinezi iz Hong Konga, veću vrijednost pridavali su mirnim pozitivnim osjećajima, poput spokojstva i zadovoljstva.

Razlike u tim sklonostima mogu se odraziti i na izraze lica. Otvorena usta i širok osmijeh mogu djelovati poletno i energično, dok se mali osmijeh zatvorenih usana može više uklapati u mir i zadovoljstvo. Ipak, ova zapažanja ne treba pretvarati u čvrst opis svakog Amerikanca ili svake osobe iz istočne Azije. Riječ je o razlikama u općim obrascima, dok se unutar svake sredine ljudi, regije i generacije znatno razlikuju.

U istraživanju objavljenom 2016. godine u časopisu Emotion, Tsai i njene kolege analizirali su službene fotografije političkih i poslovnih lidera. Poređenje je obuhvatilo 98 američkih lidera na najvišim položajima i 91 kineskog lidera iste kategorije. Osmijesi američkih lidera na fotografijama djelovali su puniji oduševljenja, dok su izrazi kineskih lidera bili manje poletni. Sličan obrazac pokazalo je i drugo istraživanje koje je uporedilo kandidate i rukovodioce u Sjedinjenim Američkim Državama i Tajvanu.

Istraživačka grupa nije se zaustavila na poređenju dvije zemlje. Analiza fotografija zakonodavaca iz 10 država pokazala je da su osmijesi koji izražavaju oduševljenje bili češći u zemljama čiji stanovnici više cijene uzbuđenje. Povezanost se zadržala i nakon što su istraživači uzeli u obzir razlike u nacionalnom bogatstvu, nivou demokratije i ljudskom razvoju. To kulturno objašnjenje čini važnom mogućnošću, ali ne isključuje uticaj drugih faktora, kao što su izbor fotografija ili način političke komunikacije.

Razlike se mogu primijetiti i u sadržajima namijenjenim djeci. Ranija istraživanja grupe Jeanne Tsai pokazala su da su likovi u najprodavanijim dječijim knjigama u Sjedinjenim Američkim Državama bili prikazani s više oduševljenja i širim osmijesima nego likovi u sličnim knjigama s Tajvana. Samo po sebi, to ne dokazuje kako svako dijete uči izražavati osjećaje. Ipak, ukazuje na to da se slike poželjnih osmijeha mogu pojavljivati još od djetinjstva, u pričama i vizuelnim sadržajima koje djeca gledaju.

Raznolika društva i signali koje je lako razumjeti

Drugo objašnjenje bavi se historijom stanovništva i načinom na koji se društva oblikuju. Grupa koju je predvodila Magdalena Rychłowska, tada zaposlena na Univerzitetu Wisconsin–Madison, istraživala je moguću vezu između raznolikog porijekla stanovništva i pravila o pokazivanju osjećaja. Rad tima objavljen je 2015. godine u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences. Istraživači su koristili mjeru historijske raznolikosti koja broji koliko se zemalja može povezati s porijeklom današnjih stanovnika neke države, počevši od 1500. godine. Prema toj mjeri, Sjedinjene Američke Države imaju visok nivo raznolikosti, dok se porijeklo stanovništva u nekim drugim državama u većoj mjeri povezuje s jednim izvorom.

Tim je analizirao podatke o pravilima izražavanja osjećaja iz 32 zemlje, u kojima je učestvovalo 5.340 ljudi. Veća historijska raznolikost bila je povezana s normama koje dopuštaju otvorenije pokazivanje osjećaja. Jedno od mogućih objašnjenja jeste da jasni signali mogu biti korisni kada su u kontaktu ljudi koji ne dijele uvijek isti jezik, običaje ili historiju. U susretu u kojem nema mnogo vremena da se ljudi upoznaju, upadljiv osmijeh može pomoći da se pokaže prijateljska namjera.

U odvojenoj anketi, u kojoj je učestvovalo 726 ljudi iz 9 zemalja, uključujući Sjedinjene Američke Države, istraživači su pitali kakva značenja učesnici pripisuju osmijehu. U raznolikijim društvima osmijeh se češće povezivao s pokazivanjem srdačnosti i stvaranjem veza. U društvima s ujednačenijim stanovništvom postojala je veća vjerovatnoća da će ga ljudi protumačiti kao znak dominacije ili pokazivanje nadmoći. To su rezultati o stavovima učesnika i općim obrascima, a ne pouzdan rječnik koji određuje značenje svakog osmijeha u svakoj situaciji.

Prema ovom tumačenju, raširenost širokih osmijeha u Sjedinjenim Američkim Državama mogla bi djelimično biti povezana s historijom društva u kojem su se susretali ljudi različitog porijekla i kojem su bili potrebni brzi načini za pokazivanje dobre namjere. To nije urođena osobina koju imaju stanovnici jedne zemlje, a drugi nemaju, niti američki osmijeh čini univerzalnim uzorom. Riječ je o jednom od mogućih načina prilagođavanja društvenom životu, oblikovanom u posebnim historijskim i kulturnim okolnostima.

Kako tumačiti izraze lica bez brzih zaključaka?

Kulturne razlike najjasnije dolaze do izražaja u susretima s nepoznatim ljudima, na poslu i na službenim fotografijama. U takvim situacijama ljudi na osnovu ograničenih informacija pokušavaju procijeniti povjerenje, sposobnost i namjere. Amerikanac koji radi u inostranstvu može svoj stalni osmijeh doživljavati kao znak dobrodošlice, dok ga druga strana može smatrati pretjeranim ili nedovoljno ozbiljnim, ili se zapitati krije li pokušaj uvjeravanja. S druge strane, posjetilac u Sjedinjenim Američkim Državama može mirno lice protumačiti kao znak tuge ili hladnoće, iako se osoba možda osjeća zadovoljno i ne namjerava poslati nikakvu negativnu poruku.

Ipak, istraživanja ne pokazuju da ljudi izvan Sjedinjenih Američkih Država ne vole osmijehe, niti da miran izraz lica znači odbacivanje drugih. Osmijesi su poznati širom svijeta, a prijateljima koji poznaju međusobne navike i okolnosti obično ih je lakše razumjeti. Osim toga, fotografije korištene u eksperimentima ne predstavljaju razgovor uživo, u kojem se s vremenom mijenjaju ton glasa, riječi i pokreti tijela.

Rezultate treba tumačiti oprezno i iz još jednog razloga: prosjek za neku zemlju ne opisuje svakog njenog stanovnika. Običaji se mogu razlikovati unutar iste države, zavisno od regije i društvenog okruženja, a društva se mijenjaju s vremenom. Gledanje svjetskih medija možda utiče na to kako mlađe generacije tumače izraze lica, ali navedeni podaci sami po sebi nisu dovoljni da utvrde razmjere ili pravac te promjene.

U praksi, putnici i zaposleni ne moraju proučavati svaki osmijeh niti potiskivati svoj prirodni izraz lica. Bolje je uzeti u obzir okolnosti i graditi povjerenje riječima i dosljednim ponašanjem, a ne samo izrazom lica. Osmijeh može otvoriti vrata komunikaciji, ali slušanje, poštovanje i jasnoća pomažu da se odnos nastavi. Ako drugima ostavimo prostora da se izražavaju mirnije, lakše ćemo izbjeći pogrešan zaključak da manje osmijeha znači i manje srdačnosti.

Zaključak

Istraživanja različitih grupa i primjenom različitih metoda pokazuju da osmijeh nema isto značenje u svim kulturama. U studiji koja je obuhvatila 44 kulture, osmijeh nije uvijek dovodio do pozitivnije procjene, a neki sudovi o nasmijanim ljudima bili su povezani s izbjegavanjem neizvjesnosti i nivoom korupcije. Radovi Jeanne Tsai pokazali su da je sklonost oduševljenju povezana s otvorenijim izrazima na fotografijama lidera, dok su istraživanja Magdalene Rychłowske i njenih kolega povezala historijsku raznolikost stanovništva s pravilima koja dopuštaju jasnije pokazivanje osjećaja.

Ovi nalazi ne daju osnovu za kruto svrstavanje čitavih naroda niti otkrivaju šta osjeća pojedina osoba samo na osnovu njenog lica. Oni nas podsjećaju da naša očekivanja o srdačnosti i povjerenju oblikuju ono što smo naučili i što očekujemo od drugih. Širok osmijeh može biti dobar izbor u jednoj situaciji, dok će u drugoj prikladniji biti blag osmijeh ili neutralan izraz. Najvažnije je razumjeti izraz lica u kontekstu odnosa i okolnosti, a ne smatrati ga potpunom istinom o osobi.