Jednostavno rečeno
SpaceX je lansirao Starship, koji je stigao u orbitu i pustio 26 satelita za internet. Donji dio rakete nije uhvaćen pri povratku, nego je sigurno sletio u more. Sada se čeka hoće li se i sam Starship, nakon više od 21 sata u svemiru, vratiti do mjesta lansiranja.
Petnaesti probni let počeo snažnim uzlijetanjem
Navečer 13. novembra 2026. Starship je krenuo na svoj petnaesti probni let iz kompleksa Starbase u južnom Teksasu. Cilj nije bio samo provjeriti može li raketa stići u svemir. Let je obuhvatio dva zasebna izazova: pokušaj povratka ogromnog donjeg dijela rakete, odnosno pojačivača, do mjesta lansiranja i nastavak puta gornjeg dijela do orbite. Nakon više od 21 sata u svemiru trebalo je da uslijedi i pokušaj povratka Starshipa na Zemlju. Pojačivač je na kraju kontrolisano sletio u Meksički zaliv, dok je pažnja ostala usmjerena na to hoće li se Starship vratiti do lansirne platforme.
Uzlijetanje i razdvajanje nakon nekoliko minuta
Raketa je napustila platformu Starbase u 17:47 po istočnoameričkom vremenu, odnosno u 22:47 po GMT-u i u 16:47 po lokalnom vremenu u Teksasu. Sastojala se od donjeg pojačivača Super Heavy i gornjeg dijela Ship. Te dvije faze rade zajedno tokom uzlijetanja, a zatim se razdvajaju kako bi svaka nastavila svoj dio zadatka. Super Heavy je podigao raketu pomoću 33 motora Raptor 3, čiji je ukupni potisak premašio 18 miliona funti.
Prve minute uspona protekle su prema planu. Pojačivač je ugasio motore, a oko dvije i po minute nakon uzlijetanja počelo je takozvano vruće razdvajanje. Gornji dio je tada uključio svoje motore dok se još odvajao od pojačivača. Zahvaljujući takvom slijedu, Ship može nastaviti ubrzavati čim napusti donju fazu. Istovremeno, razdvajanje je jedna od ključnih tačaka leta koju timovi pažljivo prate.
Nakon razdvajanja, dvije faze krenule su različitim putanjama. Super Heavy se okrenuo kako bi pokušao da se vrati do Starbasea, dok je Ship nastavio paliti motore i penjati se prema niskoj Zemljinoj orbiti. Plan je bio da masivne mehaničke ruke na lansirnom tornju uhvate pojačivač pri povratku. Taj test trebalo je provjeriti može li se raketa vratiti na drugačiji način od uobičajenog slijetanja. SpaceX je ipak odustao od pokušaja hvatanja, a razlog odluke nije odmah objavljen. Umjesto povratka do tornja, pojačivač je oko 6,5 minuta nakon lansiranja kontrolisano sletio u Meksički zaliv.
Zašto je hvatanje pojačivača bilo važno?
Slijetanje Super Heavyja u more nije bilo toliko neočekivan završetak leta koliko odustajanje od planiranog načina povratka. Kontrolisano spuštanje u vodu omogućava da se let završi bezbjedno, ali ne ostvaruje cilj da pojačivač bude uhvaćen kod lansirnog tornja i brzo vraćen u upotrebu. Uspješno i često ponovno korištenje zavisi od toga mogu li se letjelice vratiti, pregledati i efikasno pripremiti za novi let. Zato je svaki test povratka i slijetanja važan dio razvoja sistema.
Da je hvatanje uspjelo, bio bi to prvi uspješan povratak verzije V3 rakete Super Heavy. SpaceX je tu verziju počeo koristiti ranije ove godine. Kod prve verzije kompanija je već vratila tri pojačivača, a dva je ponovo upotrijebila u kasnijim letovima. Pokušaj tokom petnaestog leta, dakle, nije bio samo ponavljanje ranijeg uspjeha, već provjera nove verzije pojačivača i načina na koji se vraća. Iako do hvatanja nije došlo, pojačivač je, prema objavljenim podacima, kontrolisano sletio u zaliv.
Starship stiže u orbitu i ispušta satelite za internet
Gornji dio rakete nastavio je misiju nakon razdvajanja. Prvi put je ponovo uključio motore nešto više od osam minuta nakon uzlijetanja, a zatim je izveo još jedno paljenje u trajanju od oko 20 sekundi. Ono mu je pomoglo da se smjesti u nisku Zemljinu orbitu, na visinu od približno 170 milja, odnosno 275 kilometara. Do toga je došlo 26 minuta i 10 sekundi nakon uzlijetanja. Starship je tako drugi put u svojoj historiji stigao u orbitu. Prvi put mu je to uspjelo tokom četrnaestog leta, koji je počeo 28. septembra.
Ship nije letio prazan. Nosio je 26 satelita treće generacije mreže Starlink. Njihovo ispuštanje počelo je 35 minuta nakon uzlijetanja, a postavljanje svih satelita u orbitu trajalo je 42 minute. SpaceX je objavio da je teret uspješno raspoređen. To je bila druga grupa satelita V3 koja je stigla u orbitu, nakon što je 26 satelita iste generacije tamo poslano tokom četrnaestog leta.
SpaceX navodi da su sateliti V3 sposobniji od satelita V2 koji se trenutno koriste. U niskoj orbiti nalazi se više od 11.000 satelita druge generacije, a očekuje se da će grupa poslata petnaestim letom povećati kapacitet prijenosa podataka za 1 terabit. Prema planu misije, to je približno jednako kapacitetu koji bi donijelo deset lansiranja satelita Starlink druge generacije raketom Falcon 9. Ove brojke objašnjavaju zašto kompanija želi koristiti Starship za slanje velikih grupa satelita: tako bi za povećanje kapaciteta mreže bilo potrebno manje pojedinačnih letova.
Sateliti snimaju stanje letjelice prije povratka
Tri satelita poslata ovim letom opremljena su kamerama koje su nakon razdvajanja bile usmjerene prema gornjem dijelu rakete. Njihov zadatak nije bio da snime samo atraktivne prizore, već da prikupe podatke koji će inženjerima pomoći da pregledaju toplotne pločice i druge dijelove trupa Shipa nakon leta do orbite. Te komponente bit će izložene veoma visokim temperaturama kada letjelica bude ulazila u atmosferu na putu nazad. Svako oštećenje moglo bi uticati na sposobnost letjelice da izvede potrebne manevre i sleti.
To što je Starship stigao u orbitu ne znači da je povratak do mjesta lansiranja zagarantovan. SpaceX je objasnio da će odluka o povratku zavisiti od procjene stanja sistema potrebnih za ulazak u atmosferu, rada motora tokom završnog slijetanja i mogućnosti sigurnog prilaska tornju. Vrijeme provedeno u svemiru daje inženjerima priliku da pregledaju očitanja i snimke prije nego što odluče o sljedećem koraku. Misija je zato osmišljena tako da ostavi prostor za druge mogućnosti, umjesto da se hvatanje smatra sigurnim još od trenutka uzlijetanja.
Dug let oko Zemlje i odluke u nekoliko faza
Plan je predviđao da Ship obiđe Zemlju 14 puta i provede više od 21 sat u svemiru prije pokušaja povratka. Tokom tog vremena SpaceX je predvidio tri kontrolne tačke na kojima se plan mogao promijeniti ako inženjeri procijene da pokušaj hvatanja nije siguran ili izvodljiv. Prva je trebalo da uslijedi deset minuta nakon završetka ispuštanja satelita Starlink, druga 7 sati i 15 minuta nakon uzlijetanja, a treća na T+20 sati i 41 minutu.
Ako bi letjelica prošla sve te provjere i njeni sistemi ostali spremni za povratak, plan je predviđao manevar za izlazak iz orbite na T+21 sat i 36 minuta. Taj manevar trebalo je trajati deset sekundi i usmjeriti Ship prema južnom Teksasu. Oko 35 minuta kasnije počeo bi ulazak u atmosferu. Planirano vrijeme dolaska u Starbase bilo je približno 16:17 u subotu po istočnoameričkom vremenu, odnosno 21:17 po GMT-u i 15:17 u Teksasu, oko 22,5 sata nakon uzlijetanja.
Kompanija je predvidjela i drugu mogućnost ako uslovi ne budu omogućavali sigurno hvatanje kod tornja: let gornjeg dijela mogao bi završiti slijetanjem u određeno područje Meksičkog zaliva. Plan misije spominjao je i mogućnost ranijeg povratka u Tihi okean, ako inženjeri tokom kontrolnih provjera odluče da let ne treba nastaviti prema Teksasu. Više mogućih završetaka znači da se uspjeh misije ne procjenjuje samo prema tome je li letjelica uhvaćena. Sigurnost letjelice i mogućnost da se let završi alternativnim putem ostaju među glavnim prioritetima.
Ponovna upotreba kao temelj većih planova
Razvoj letjelice koja se može ponovo koristiti važan je za buduće planove SpaceX-a, posebno za širenje mreže Starlink. Elon Musk govorio je o zamisli mreže sljedeće generacije sa oko 100.000 satelita, kao i o predloženoj mreži orbitalnih centara za obradu podataka, koja bi mogla imati deset puta više jedinica. Prema prenesenim izjavama, kompanija želi do 2030. dostići 10.000 lansiranja Starshipa godišnje. Riječ je o najavljenim i veoma ambicioznim ciljevima, a ne o mogućnostima koje već postoje. Za njihovo ostvarenje potrebne su pouzdane letjelice koje se mogu brzo pripremiti za novi let, kao i lansirna infrastruktura koja može podržati takav tempo.
Starship nije namijenjen samo komercijalnim satelitima. NASA ga je odabrala kao jednu od letjelica za spuštanje astronauta u okviru programa Artemis, čiji je cilj vratiti astronaute na Mjesec. U tom projektu pouzdanost i mogućnost ponavljanja letova bit će ključne, jer let s posadom traži veoma visok nivo sigurnosti i pouzdanosti. Prema navedenom planu, u ljeto 2027. Starship bi trebao izvesti probnu misiju u Zemljinoj orbiti zajedno s letjelicom Orion i astronautima misije Artemis 3. Put do te faze vodi kroz niz postepenih testova: lansiranje, razdvajanje, rad u orbiti i povratak.
Zaključak
Petnaesti let pokazao je napredak u dva važna dijela misije, ali s različitim ishodima. Gornji dio rakete drugi put je stigao u orbitu i uspješno rasporedio 26 satelita treće generacije, dok pokušaj hvatanja pojačivača nije izveden i završio je njegovim kontrolisanim slijetanjem u Meksički zaliv. Najveći test nakon uzlijetanja ostao je povratak Shipa u Starbase, poslije 14 obilazaka Zemlje, nakon što inženjeri pregledaju podatke i procijene stanje sistema. Uspješan povratak i hvatanje značili bi prvo vraćanje samog gornjeg dijela letjelice. Ako uslovi ne budu odgovarajući, planirano je i alternativno slijetanje. Misija je tako spojila već ostvareni orbitalni uspjeh s pokušajem povratka čiji ishod zavisi od stanja letjelice tokom narednih sati.