Jednostavno rečeno
SpaceX je prvi put vratila gornji dio Starshipa do lansirnog tornja u Teksasu, gdje su ga uhvatile njegove metalne ruke. Donji dio rakete sletio je u more, pa plan da se oba dijela vrate nije u potpunosti uspio. Ovo je važan korak, ali još ne znači da se raketa može brzo ponovo koristiti ili da je spremna za let s astronautima.
Jedan od dva cilja je ostvaren
Letjelica Starship se u svom petnaestom probnom letu vratila na Zemlju i sletjela između krakova lansirnog tornja u Teksasu. To se prvi put dogodilo s gornjim dijelom rakete. Donji pojačivač nije uhvaćen, a uspješan povratak sam po sebi ne znači da je letjelica spremna za česte letove ili prevoz astronauta. SpaceX još mora obaviti važne provjere, od brzog ponovnog korištenja do dopunjavanja goriva u orbiti.
Uvečer 13. novembra 2026. Starship je krenuo na svoj petnaesti probni let s dosad neostvarenim ciljem: da se oba dijela rakete vrate do lansirnog tornja u bazi Starbase u Teksasu. Oko 22,5 sata kasnije misija je donijela djelimičan, ali značajan uspjeh. Gornji dio, poznat kao Ship, vratio se do tornja, gdje su ga uhvatile njegove dvije metalne ruke, dok je golemi pojačivač Super Heavy završio let spuštanjem u vode Meksičkog zaljeva.
Ovaj ishod SpaceX-u pruža konkretan dokaz da je moguće uhvatiti Ship. Ipak, sam po sebi ne odgovara na važnije pitanje: može li kompanija ovu složenu operaciju pretvoriti u redovnu i brzu rutinu? Uspješno slijetanje samo je jedan dio šireg procesa, koji obuhvata pregled letjelice, potrebne popravke i pripremu za novi let u mnogo kraćem roku nego što je dosad postignuto.
Jedan ostvareni cilj od dva planirana
Sistem Starship sastoji se od dva glavna dijela. Prvi je pojačivač Super Heavy, koji pri polijetanju potiskuje letjelicu prema gore. Drugi je Ship, gornji dio koji nastavlja let nakon što se odvoji od pojačivača. Plan petnaestog leta bio je da se oba dijela vrate na mjesto lansiranja i da ih uhvate krakovi tornja, nalik dugim rukama, umjesto da se spuste u more ili na tlo.
Plan da se uhvate oba dijela nije ostvaren. Na pojačivaču Super Heavy oglasilo se upozorenje povezano s niskim nivoom goriva, pa je promijenio putanju i nije se uputio prema tornju. Umjesto toga, uvečer na dan lansiranja sletio je u Meksički zaljev. Ship je nastavio povratak i stigao do tornja gotovo dan nakon polijetanja. Slijetanje se dogodilo 14. novembra, 22,5 sata nakon lansiranja rakete.
Iako oba dijela nisu uhvaćena, ovaj ishod se razlikuje od prethodnih testova. SpaceX je već tri puta uhvatio pojačivač Super Heavy tokom probnih letova, ali do sada nije pokušao uhvatiti Ship. Gornji dio se vraća s veće visine i većom brzinom, pa je njegov put duži i složeniji. Zbog toga je teže kontrolisati njegov položaj i brzinu dok se približava tornju.
Hvatanje Shipa zato predstavlja novi test i za letjelicu i za lansirno postrojenje. Nije dovoljno da veliki objekt stigne do pravog područja: mora odgovarajućom brzinom ući u usku zonu za prihvat, a zatim biti osiguran na tornju. Uspjeh prvog pokušaja ove vrste pokazuje da je manevar moguć, ali još ne dokazuje da će redovno uspijevati i u različitim uslovima.
Zašto kompanija želi uhvatiti oba dijela rakete?
Vraćanje rakete do mjesta lansiranja nije samo prizor za publiku. SpaceX želi skratiti vrijeme između letova: umjesto da nakon svake misije pravi novu letjelicu, vratila bi dijelove do tornja, pregledala ih i pripremila za ponovni let. Ako se cijeli postupak može obavljati brzo i sigurno, za pripremu svake misije moglo bi biti potrebno manje vremena i rada.
Ipak, hvatanje ne znači da je letjelica odmah spremna za novi let. Nakon povratka potrebno je provjeriti letjelicu, njene motore i sisteme te popraviti eventualna oštećenja nastala pri polijetanju ili prolasku kroz atmosferu. SpaceX dosad nije pokazao da može brzo ponovo lansirati bilo koji od dva dijela Starshipa. Uspješno slijetanje zato je tek jedan korak u dugom nizu, a ne njegov završetak.
Dosadašnji letovi Super Heavyja pokazuju da je ponovna upotreba počela, ali još nije dostigla tempo kojem se kompanija nada. Pojačivač broj 14 letio je sedmi put u januaru 2025, a zatim je ponovo korišten u devetom letu, u maju iste godine. Pojačivač broj 15 prvi put je učestvovao u osmom letu, a zatim je ponovo poletio u jedanaestom. Ti letovi održani su u martu i oktobru 2025. godine. Između ponovnih letova prošlo je, dakle, nekoliko mjeseci, a ne nekoliko dana ili sati.
Kompanija još nije ponovo koristila Ship u nekom drugom letu. Gornji dio nije bio uhvaćen prije petnaestog leta, pa zasad nema operativnog iskustva koje bi pokazalo koliko je vremena potrebno za njegov pregled i pripremu. Elon Musk je prije lansiranja rekao da kompanija želi ponovo koristiti oba dijela. Zato ostaje mogućnost da će pokušati iskoristiti Ship u nekom od narednih letova, ali dostupni podaci ne potvrđuju da će se to dogoditi niti navode kada.
Ambicija: lansiranje gotovo svakog sata
Koliko je ponovna upotreba važna postaje jasnije kada se pogledaju ciljevi koje je SpaceX postavio. Musk je govorio o 10.000 lansiranja Starshipa godišnje do 2030. godine. Kada se taj broj rasporedi na dane u godini, to je u prosjeku više od jednog lansiranja svakog sata. Riječ je o izuzetno ambicioznom cilju. Za njegovo ostvarenje neće biti dovoljno da se jedna letjelica jednom vrati do tornja: bit će potrebni flota koja se može koristiti iznova, brzi pregledi i priprema letova tempom kakav dosad nije viđen.
Jedna od mogućih namjena koja objašnjava težnju za tako velikim brojem lansiranja jeste postavljanje ogromnog broja satelita. Kompanija planira Starlink V3, mrežu nove generacije koja bi trebala imati 100.000 satelita. Predstavila je i projekat StarMind, mrežu satelita namijenjenu centrima za obradu podataka vještačke inteligencije u svemiru. Ako se planovi ostvare, u njoj bi moglo biti i do milion satelita.
Ti brojevi djeluju još veći kada se uporede s postojećom mrežom. U niskoj Zemljinoj orbiti nalazi se oko 11.000 Starlink satelita. Prema podacima iz članka, riječ je o najvećoj satelitskoj mreži do sada. Plan za Starlink V3 predviđa mrežu oko devet puta veću od sadašnje, dok bi StarMind, prema iznesenoj zamisli, mogao doseći broj od milion satelita.
Ovi ciljevi za sada su planovi, a ne ostvareni rezultati. Jedan probni let ne dokazuje da SpaceX može izvesti hiljade lansiranja godišnje niti izgraditi obje mreže satelita u najavljenom obimu. Ipak, planovi objašnjavaju zašto se kompanija usmjerila na način povratka koji se može ponavljati i na skraćivanje vremena između lansiranja. Što je više misija u planu, to je važnije da izrada nove rakete nakon svakog leta ne postane prepreka.
Od Zemljine orbite do Mjeseca
Planirana uloga Starshipa ne svodi se na lansiranje satelita. NASA je izabrala Ship za prvu letjelicu koja bi trebala prevesti astronaute na Mjesec u okviru programa Artemis. Cilj programa je izgraditi bazu u blizini Mjesečevog južnog pola oko 2032. godine, dok sadašnji planovi predviđaju da Ship spusti astronaute na Mjesec tokom misije Artemis IV, čije je lansiranje planirano za 2028. godinu.
Prevoz ljudi zahtijeva opremu koju Ship nije testirao u dosadašnjim probnim letovima. SpaceX mora ugraditi kabinu za posadu i sistem za održavanje života kako bi astronauti mogli boraviti i raditi u letjelici tokom putovanja. Prema prezentaciji koju je NASA objavila mjesec prije vijesti, kompanija želi završiti izradu „Kabine 1“ prije kraja godine. To je model u punoj veličini namijenjen razvoju prostora za boravak posade, ali sam po sebi ne dokazuje da je sistem spreman za let.
Još složenije od ugradnje opreme u unutrašnjost letjelice jeste pitanje goriva. Ship neće moći krenuti u misiju u duboki svemir s dovoljnom količinom goriva već ukrcanom na Zemlji, jer bi tada bio pretežak. Umjesto toga, plan je da se u Zemljinoj orbiti postavi skladište goriva, a zatim da se gorivo dopremi pomoću verzija Shipa koje bi služile kao tankeri.
Još nije utvrđeno koliko bi dolazaka tankera bilo potrebno da se gorivom napuni jedna letjelica. Stručnjaci izvan kompanije iznijeli su procjene do 22 dolaska, dok je Musk rekao da je, prema njegovoj procjeni, najvjerovatniji broj između šest i osam. Razlika je velika i pokazuje da pojedinosti postupka još nisu razriješene. Potreban broj dolazaka zavisit će i od toga hoće li se niz prijenosa goriva u orbiti moći uspješno izvesti.
Prebacivanje goriva nije jednostavna radnja koja se može svesti na približavanje dvije letjelice. Shipovi motori koriste tečni metan i tečni kiseonik, a obje materije moraju se održavati na veoma niskoj temperaturi. SpaceX zato mora pokazati da ih može skladištiti i prenositi u svemiru uz održavanje potrebne temperature, te da se letjelice mogu sigurno približiti jedna drugoj i raditi zajedno u orbiti.
Ključni testovi u tijesnom rasporedu
Zbog rokova programa Artemis vrijeme je važno. Ako SpaceX ne pripremi Ship za planirano spuštanje na Mjesec u misiji Artemis IV 2028. godine, NASA bi mogla izabrati drugu komercijalnu letjelicu za slijetanje: Blue Moon kompanije Blue Origin, s kojom je agencija također sklopila ugovor za misije programa Artemis. To ne znači da je odluka već donesena niti da će zamjenska letjelica sigurno biti korištena. Ipak, SpaceX pred sobom ima jasan rok za ispunjavanje niza zahtjeva.
Među njima su dokaz da se letjelica može ponovo koristiti nakon leta, izrada kabine za posadu, razvoj sistema za održavanje života i provjera prijenosa goriva u orbiti. Samo uspješno hvatanje Shipa ne može riješiti sva ta pitanja. Slijetanje pokazuje kako se gornji dio može vratiti, dok misije na Mjesec traže i odgovore o tome može li raditi daleko od Zemlje te prevesti astronaute i gorivo koje im je potrebno.
Upozorenje o gorivu zbog kojeg je Super Heavy promijenio putanju u petnaestom letu ujedno pokazuje da se testovi izvode kako bi se otkrilo šta treba popraviti, a ne samo da bi se postigao savršen rezultat. Let je ostvario važan cilj povratkom Shipa, ali nije ispunio plan da se uhvate oba dijela. I djelimični rezultati mogu pomoći kompaniji da utvrdi koji su dijelovi sistema radili kako treba, a šta treba preispitati prije sljedećeg pokušaja.
Ipak, važno je razlikovati tehnički napredak od spremnosti za redovnu upotrebu. Letjelica može jednom uspješno izvesti težak manevar, ali ponovljeni letovi zahtijevaju pouzdanost, brz pregled, jasno utvrđene postupke popravke te timove i zemaljsku infrastrukturu koji mogu pratiti tempo. Dosadašnji podaci ne pokazuju da je takav ciklus postao brz: između ponovnih letova Super Heavyja 2025. prošli su mjeseci, a Ship još nije ponovo poletio.
Zaključak
Petnaesti let Starshipa donio je prizor koji se do sada nije vidio: nakon polijetanja 13. novembra 2026. godine, Ship se poslije oko 22,5 sata vratio do lansirnog tornja u Teksasu, gdje su ga metalne ruke tornja prvi put uhvatile. Pojačivač Super Heavy nije uhvaćen; upozorenje o niskom nivou goriva navelo ga je da sleti u Meksički zaljev. Uspjeh je zato važan, ali plan da se oba dijela vrate nije ostvaren.
Još važnije, hvatanje letjelice ne dokazuje da se ona može brzo pripremiti za novi let. SpaceX dosad nije pokazao brz ciklus ponovne upotrebe nijednog dijela, a Ship nije ponovo letio. Uz cilj od 10.000 lansiranja godišnje do 2030. godine, pred Starshipom su izazovi povezani s golemim satelitskim mrežama i misijama na Mjesec: izrada kabine za posadu, razvoj sistema za održavanje života i dokazivanje da se rashlađeno gorivo može prenositi u orbiti. Prema Musku, potrebno je šest do osam dolazaka tankera, dok vanjski stručnjaci procjenjuju da bi ih moglo biti do 22. Starship je pokazao da se jedan od najtežih manevara povratka može izvesti. Tek predstoji dokazati da taj podvig može postati sigurna i brza rutina.