Jednostavno rečeno
Na dnu Tihog okeana leže stijene koje sadrže vrijedne metale, ali u njihovim pukotinama žive i sitna morska bića. Naučnici su otkrili da ta bića možda zavise baš od stijena, a ne od okolnog mulja. Ako se stijene izvade zbog metala, njihovi stanovnici mogli bi izgubiti dom koji se stvara milionima godina.
Stijene koje nastaju sporo, a vrijede sve više
Polimetalne konkrecije nastaju veoma dugo; njihovo nastajanje može trajati milionima godina. Neke su približno veličine mekane lopte, a sadrže metale poput mangana, bakra i drugih. Ekonomski su važne zato što se ti metali koriste u proizvodnji elektronike, a očekuje se da će ih sve više trebati i oblasti kao što su proizvodnja baterija i solarnih panela.
Sve veća potražnja privukla je pažnju kompanija koje žele pronaći nove izvore metala na morskom dnu. Ali činjenica da neka sirovina može biti korisna ne znači sama po sebi da je treba vaditi. Konkrecija nije odvojena od okoline: dio je morskog ekosistema, a sitnim organizmima može služiti kao dom ili im njene pukotine mogu pružiti zaklon kakav ne nalaze u okolnom mulju. Zato se rasprava ne svodi samo na to koliko se metala može prikupiti, nego i na posljedice uklanjanja drevnih staništa koja nastaju veoma sporo.
Problem je još osjetljiviji zato što se konkrecije ne stvaraju dovoljno brzo da bi se ono što je uklonjeno moglo nadoknaditi u kratkom roku. Ako se izvade s nekog područja, ne može se očekivati da će se vratiti u dogledno vrijeme: i samo njihovo nastajanje traje milionima godina. To ne znači da su sve moguće posljedice poznate ili da će svako područje biti pogođeno na isti način. Ipak, oprez je važan, naročito zato što se još malo zna o životu povezanom s tim stijenama.
Stotine uzoraka otkrile neočekivane stanovnike
Istraživački tim proučio je stotine konkrecija prikupljenih u području Clarion-Clipperton u Tihom okeanu, koje je posebno zanimljivo onima koji žele pokrenuti rudarenje u dubokom moru. Pregledom uzoraka naučnici su među pukotinama i šupljinama stijena pronašli hiljade mikroskopskih životinja. U prosjeku je jedna konkrecija sadržavala 17 životinja, a neke su udomljavale i stotine organizama.
Pronađeni organizmi nisu pripadali samo jednoj grupi. Među njima su bili oblići, sitni rakovi i drugi oblici mikroskopskog života. Posebno se istakao jednostanični organizam kojem su istraživači dali naučni naziv Thurammina sp. 1. Oznaka sp. 1 pokazuje da je riječ o vrsti izdvojenoj tokom istraživanja, ali dostupni podaci ne navode precizniji naziv vrste. To što je ovaj organizam bio relativno čest među stanovnicima konkrecija pokazuje da te stijene nisu samo usputna tvrda površina na morskom dnu.
Brojevi opisuju organizme pronađene u pregledanim uzorcima, a ne ukupan broj svih bića koja žive u tom području. Prosjek od 17 životinja po konkreciji ne znači da ih je u svakoj bilo tačno toliko: u nekim uzorcima broj je mogao doseći stotine. Isto tako, otkriće hiljada životinja u stotinama konkrecija pokazuje koliko je bogat sitni život povezan s njima, ali samo po sebi ne otkriva ukupan broj vrsta ni njihovu rasprostranjenost na morskom dnu.
Sama stijena je stanište, a ne samo predmet na morskom dnu
Jedan od važnih zaključaka istraživanja jeste da se zajednice koje žive na konkrecijama ili u njihovim šupljinama razlikuju od zajednica u obližnjem sedimentu. Konkrecija pruža čvrstu podlogu s pukotinama, dok okolni sediment predstavlja drugačiju životnu sredinu. Razlike u staništu prate i jasne razlike u organizmima pronađenim u svakom od njih. To ide u prilog zaključku da su konkrecije zasebno stanište, a ne samo komadi stijene razbacani po jednoličnom morskom dnu.
Poređenje uzoraka s različitih udaljenosti pružilo je dodatni dokaz. Istraživači su utvrdili da su organizmi pronađeni na konkrecijama koje su međusobno udaljene 1000 kilometara, odnosno oko 621 milju, bili sličniji jedni drugima nego organizmi iz sedimenta pored tih konkrecija. Drugim riječima, tip staništa snažno je povezan sa sastavom biološke zajednice, čak i kada se konkrecije nalaze daleko jedna od druge.
Ovo zapažanje samo po sebi ne dokazuje da nijedna od tih vrsta ne može živjeti nigdje drugdje. Ipak, otvara važnu mogućnost: pojedinim vrstama, među kojima je i Thurammina sp. 1, konkrecije bi mogle biti neophodne za opstanak. Kada se slične zajednice ponavljaju u stjenovitim staništima udaljenim stotinama ili hiljadama kilometara, a razlikuju se od organizama u okolnom mulju, razumno je pretpostaviti da su osobine samih konkrecija ekološki važne. Zato bi njihovo uklanjanje za neke organizme moglo imati ozbiljnije posljedice od same promjene izgleda morskog dna.
Koautorica istraživanja Coral Díaz-Ricio Lorenzo, postdoktorandica na Sorbonne University u Francuskoj, objašnjava da se taj obrazac vidi kada se uporede udaljeni uzorci i oni prikupljeni iz obližnjeg sedimenta. Važnost nalaza je u tome što raspravu pomjera s pitanja „Koji organizmi žive u ovom području?“ na preciznije pitanje: „Od kojeg dijela okoline ti organizmi zavise?“ Da bi se procijenilo šta bi se moglo promijeniti uklanjanjem staništa, važno je znati gdje se vrste nalaze i koliko su vezane za određenu životnu sredinu.
Zašto rudarenje izaziva zabrinutost zbog okoliša?
Rudarenje u dubokom moru podrazumijeva prikupljanje konkrecija bogatih metalima s morskog dna. Ali ako te stijene pružaju dom organizmima koji ne nalaze iste uslove u okolnom sedimentu, njihovim uklanjanjem moglo bi nestati više od metalne sirovine. Mogla bi nestati čitava staništa, a broj organizama koji od njih zavise mogao bi se smanjiti. Među njima su možda i vrste koje nauka još nije opisala ili o kojima se zna veoma malo.
Glavna autorica istraživanja Sabine Gollner, naučnica u Royal Netherlands Institute for Sea Research i počasna profesorica na University of Groningen u Nizozemskoj, upozorava da bi komercijalno rudarenje moglo izazvati nepovratan gubitak jedinstvene biološke raznolikosti povezane s konkrecijama. Na ovo upozorenje ukazuju i posebnost tog staništa i izuzetno sporo nastajanje konkrecija. Ako nestanu organizmi koji od njih zavise, prvobitno stanište možda neće biti moguće brzo obnoviti, čak ni ako se rudarenje kasnije zaustavi.
Rezultati ne znače da je već izmjeren uticaj svakog rudarskog projekta niti da je utvrđena sudbina svih pronađenih vrsta. Oni, međutim, pokazuju da procjena posljedica nije potpuna ako se samo izračunaju količina izvađenog metala i površina morskog dna na kojoj će se raditi. Potrebno je utvrditi i ko živi na konkrecijama i u njima, mogu li ti organizmi prijeći u druga staništa i šta bi se moglo dogoditi okolnim zajednicama nakon uklanjanja stijena.
Metali za čistu energiju i skrivena cijena
Ovdje se javlja sukob između nastojanja da se obezbijede metali potrebni za tehnologije poput baterija i solarne energije i mogućnosti da se pritom našteti slabo istraženim morskim staništima. To što je neki metal važan za određenu tehnologiju ne znači da se može pribaviti bez posljedica po okoliš. S druge strane, samo otkriće organizama u konkrecijama nije dovoljno da bi se odredila veličina moguće štete ili donijela jedna odluka koja bi važila za sva područja. Potrebno je u procjenu mogućih rješenja uključiti ekološka saznanja prije početka radova, a ne tek kada gubitak staništa postane stvarnost.
Procjenu otežava i to što su pravila za ovu djelatnost ograničena. U izvještaju se navodi da nema dovoljno pravila za odgovorno rudarenje u dubokom moru, kao i da se stavovi država razlikuju. U periodu na koji se izvještaj odnosi, Sjedinjene Američke Države su za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa nastojale proširiti rudarenje u dubokom moru kako bi smanjile zavisnost od uvoza stranih metala. Japan je razmatrao rudarenje u svojim vodama, dok je Francuska pozivala na zabranu takve prakse.
Njemačka i Čile tražili su privremenu obustavu, a dvije pacifičke ostrvske države, Palau i Fidži, pozvale su na privremeni moratorij. Ovi različiti stavovi pokazuju da nije riječ samo o tehničkoj odluci o tome koliko su efikasne mašine za prikupljanje konkrecija. U pitanju je i neslaganje oko toga koliki je rizik prihvatljiv, koliko su pouzdana dostupna saznanja i ko je odgovoran za zaštitu okoline skrivene u morskim dubinama.
U međuvremenu je kompanija Impossible Metals saopćila da je testirala autonomni robot koji koristi vještačku inteligenciju kako bi prikupljao konkrecije s ciljem da što manje uznemiri obližnji morski život. Ipak, postojanje tehnologije osmišljene da smanji uznemiravanje ne dokazuje da vađenje konkrecija više nema posljedica. Nova saznanja otvaraju šire pitanje od samog načina podizanja stijena: ako je konkrecija stanište, može li ono ostati očuvano nakon što se stijena izvadi? I koja bi nezavisna mjerenja bila dovoljna da se pokaže kako organizmi nisu pretrpjeli štetu?
Šta treba znati prije donošenja odluke?
Istraživanje pruža važnu osnovu za raspravu, ali istovremeno otvara pitanja na koja tek treba odgovoriti. Pronalaženje organizama u stotinama uzoraka pokazuje da su konkrecije nastanjene. Ipak, da bi se procijenio stepen rizika, potrebno je utvrditi tačan broj vrsta, koliko je svaka od njih rasprostranjena i u kojoj mjeri zavisi od stijena. Važno je i razlikovati pronalazak organizma u nekom staništu od dokaza da on ne može živjeti izvan njega. Istraživanje ukazuje na mogućnost takve zavisnosti, ali ne predstavlja svaku mogućnost kao utvrđenu činjenicu.
Praćenje organizama na konkrecijama i u okolnom sedimentu moglo bi pomoći da se utvrdi jesu li zajednice povezane sa stijenama slične na različitim udaljenostima ili se mijenjaju od mjesta do mjesta. Poređenje više područja moglo bi pokazati koliko se obrazac zabilježen u zoni Clarion-Clipperton može primijeniti i na druge lokacije. Izvor ne navodi rezultate za druga područja, pa ne bi bilo opravdano pretpostaviti da se na svakom morskom dnu bogatom konkrecijama nalaze iste zajednice.
Pri donošenju odluka o upravljanju potrebno je uzeti u obzir i vrijeme. Stjenovitom staništu čije je nastajanje trajalo milionima godina ne može se pristupiti kao resursu koji se obnavlja brzo poput nekih površinskih ekosistema. Zato bi sprečavanje štete, određivanje osjetljivih područja i prikupljanje dovoljno podataka prije početka većih radova mogli biti važniji od pokušaja da se popravi šteta za koju još ne znamo može li se popraviti.
Šira pouka je da istraživanje morskog dna ne bi trebalo biti usmjereno samo na ono što se može izvaditi. Konkrecije koje izgledaju kao sirova metalna ruda imaju i ekološku vrijednost, a u njima možda žive organizmi koji još nisu potpuno opisani. Što je jasnije da je određena struktura stijena povezana sa zajednicama koje se razlikuju od života u okolini, to je važnije da se ta činjenica uzme u obzir u svakom planu za njeno uklanjanje.
Zaključak
Istraživanje objavljeno u časopisu Scientific Reports pokazuje da polimetalne konkrecije u zoni Clarion-Clipperton nisu samo spremišta mangana, bakra i drugih metala. U njihovim pukotinama žive sitni organizmi, od oblića i malih rakova do jednostaničnog organizma Thurammina sp. 1. Jedna konkrecija sadržavala je u prosjeku 17 životinja, a neke su udomljavale stotine organizama. Analiza konkrecija udaljenih 1000 kilometara, odnosno 621 milju, pokazala je da su njihovi stanovnici sličniji jedni drugima nego organizmima koji žive u obližnjem sedimentu.
Ovi nalazi dodatno otežavaju planiranje rudarenja: uklanjanje stijena za čije su nastajanje potrebni milioni godina moglo bi značiti gubitak staništa i biološke raznolikosti koju nije lako obnoviti, a možda i nestanak vrsta koje još nisu istražene. Dok se države ne slažu oko toga treba li vaditi te metale, jasno je da odluke moraju prethoditi boljem razumijevanju života povezanog s konkrecijama. Njihovu vrijednost za morski ekosistem treba uzeti jednako ozbiljno kao i njihovu vrijednost kao izvora metala.