Jednostavno rečeno
Predstavnici gotovo 200 država sastaju se u Turskoj kako bi pokušali usporiti klimatske promjene i pomoći ljudima da se nose s njihovim posljedicama. Međutim, sve veća vrućina, ratovi i nestašice goriva otežavaju dogovor. Najvažnije je pitanje hoće li države svoja obećanja pretvoriti u konkretne korake i novac koji mogu smanjiti štetu.
Pregovori u svijetu koji se sve više zagrijava
Trideset i prvo zasjedanje Konferencije stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama, poznato kao COP31, održava se u Antaliji u Turskoj od 9. do 20. novembra 2026. Na skupu učestvuju predstavnici gotovo 200 država, u trenutku kada se klimatska kriza prepliće sa sukobima, promjenama na energetskim tržištima i katastrofama koje pokazuju da zagrijavanje više nije prijetnja daleke budućnosti. Sjedinjene Američke Države, jedna od zemalja koje najviše utiču na emisije, neće poslati zvaničnu državnu delegaciju.
Samit se održava nakon godina važnih koraka u pregovorima, ali još nije riješeno kako će se obećanja pretvoriti u stvarno smanjenje emisija. Pariški sporazum usvojen je 2015. godine, a države su 2023. obećale da će se udaljiti od fosilnih goriva. Ipak, sporazum ili zajednička izjava sami po sebi ne znače da će se politike promijeniti niti da će se ugalj, nafta i gas prestati koristiti dovoljno brzo.
Na pregovarače je sve veći pritisak jer se svijet približava granici zagrijavanja koju Pariški sporazum nastoji izbjeći: da prosječna globalna temperatura poraste manje od 1,5 stepeni Celzijusa u odnosu na predindustrijski period. Ujedinjene nacije nedavno su objavile da će svijet premašiti taj cilj. To ipak ne znači da su svi kasniji napori uzaludni. Stručnjaci upozoravaju da se svaka dodatna količina zagrijavanja koju je moguće izbjeći odražava na obim očekivane štete.
Kate Guy, viša saradnica Centra za globalnu energetsku politiku pri Columbia University i nekadašnja stručnjakinja za klimatsku diplomatiju u administraciji Joea Bidena, ovu fazu opisuje kao naročito složenu. Dok se lideri okupljaju, istovremeno se gomilaju energetske krize, ratovi, klimatske katastrofe i rekordne temperature. Njen opis pokazuje da se pregovori ne vode u praznini: na njih neposredno utiču događaji koji mogu podstaći vlade na saradnju ili ih navesti da prednost daju hitnim vlastitim interesima.
Temperature stavljaju obećanja na probu
Klimatska mjerenja ukazuju na zabrinjavajući smjer u kojem se planeta kreće. Prema evropskoj službi Copernicus Climate Change Service, oktobar 2026. bio je najtopliji oktobar otkad se vode mjerenja. Prognoze pokazuju da bi 2026. mogla biti među najtoplijim godinama u zabilježenoj historiji, dok bi 2027. mogla dostići još viši nivo, uz očekivanja da će se pojaviti izuzetno snažna pojava El Niño.
Svjetska meteorološka organizacija očekuje da će četiri godine od 2023. do 2026. biti najtoplije u dosadašnjim evidencijama. Copernicus Climate Change Service procjenjuje i da će prosječna globalna temperatura 2026. gotovo sigurno biti viša od predindustrijskog nivoa za više od 1,5 stepeni Celzijusa, odnosno 2,7 stepeni Fahrenheita. Posljednjih dana temperatura na površini Zemlje u globalnom prosjeku premašila je predindustrijski nivo za dva stepena Celzijusa.
Privremeno prekoračenje granice ne treba miješati sa zvaničnom tvrdnjom da je Pariški sporazum prekršen. Jedno dnevno mjerenje, pa čak ni prosjek jedne godine, nije dovoljno da se to utvrdi. Ipak, riječ je o znaku općeg smjera zagrijavanja i sve većeg raskoraka između najavljenih ciljeva i stvarnosti. Rachel Cleetus, direktorica klimatskog programa pri Union of Concerned Scientists, ističe da odluke država i dalje mogu uticati na to koliko će se granica od 1,5 stepeni premašiti i koliko će dugo prekoračenje trajati. Ograničavanje zagrijavanja važno je čak i ako se njegovo privremeno prekoračenje ne može spriječiti.
Važnost svakog dijela stepena vidi se u konkretnim posljedicama: viša temperatura povećava opasnost od toplotnih talasa, obilnih padavina i porasta nivoa mora. Zbog toga cilj pregovora nije samo dostizanje simbolične brojke već i smanjenje štete koja može pogoditi ljude i njihova sredstva za život. Uspjeh COP31 zato će zavisiti od toga hoće li države pojačati klimatsko djelovanje, a ne samo od toga hoće li na kraju sastanaka usvojiti nove formulacije.
Odsustvo Washingtona ostavlja političku prazninu
Sjedinjene Američke Države imaju posebnu težinu u pregovorima: najviše su doprinijele ukupnim emisijama ugljen-dioksida nastalim sagorijevanjem fosilnih goriva, a taj gas je najzastupljeniji među gasovima staklene bašte koji doprinose klimatskim promjenama. SAD su, uz to, drugi najveći godišnji izvor emisija, poslije Kine. Uprkos tome, administracija predsjednika Donalda Trumpa neće poslati zvaničnu delegaciju na COP31.
Trump se u januaru 2026. drugi put zvanično povukao iz Pariškog sporazuma, a Sjedinjene Američke Države istupile su i iz tijela koje nadgleda njegovu provedbu. Kelly Sims Gallagher, profesorica energetske i okolišne politike na Tufts University, koja je u administraciji Baracka Obame radila kao savjetnica za energetsku politiku, smatra da je povlačenje oslabilo politički zamah svjetskih pregovora. Kada izostane država takve veličine, teže je postići saglasnost, a otvaraju se i pitanja o tome koliko su međunarodne obaveze trajne.
Ipak, izostanak zvanične delegacije ne znači da u gradu neće biti nijednog predstavnika iz SAD-a. Očekuje se dolazak predstavnika vlada saveznih država i lokalnih vlasti, kao i američkih naučnika. Oni bi mogli učestvovati u razgovorima ili podijeliti svoja stručna znanja, ali njihovo prisustvo ne može zamijeniti učešće savezne vlade u zvaničnim pregovorima. Time se jasno vidi razlika između građanskog i naučnog učešća, s jedne strane, i mogućnosti da se država obaveže u ime svoje vlade, s druge.
Rat i poremećaji u snabdijevanju gorivom mijenjaju energetske odluke
Samit prati i dodatni paradoks: poremećaji povezani s ratom s Iranom i blokadom Hormuškog moreuza prekinuli su važne tokove snabdijevanja naftom i gasom te podigli cijene tih goriva. U nekim zemljama više cijene podstakle su prelazak na obnovljive izvore energije, dok su se druge vratile uglju kako bi zadovoljile svoje potrebe. Pritisak na energetskom tržištu, dakle, ne vodi svuda do istog ishoda.
Ovi događaji pokazuju da na klimatske odluke, osim obećanja, utiču i sigurnost, snabdijevanje i cijene. Obnovljivi izvori mogu postati privlačniji kada tradicionalno gorivo poskupi ili ga je teško nabaviti. Međutim, ista kriza u snabdijevanju može navesti neke vlade da posegnu za ugljem ako im je dostupan. Prema Gallagher, promjene na tržištima energenata važna su pozadina razgovora, iako rat nije jedna od glavnih zvaničnih tema dnevnog reda.
Ovdje se prepliću tri procesa: međunarodni pregovori o emisijama, odluke vlada o tome kako osigurati snabdijevanje energijom i reakcije kompanija i tržišta na promjene cijena. Zato se ne može zaključiti da će rat automatski ubrzati prelazak na čistiju energiju, niti da će ga sigurno zaustaviti. Ishod zavisi od toga hoće li države ulagati u manje štetne alternative ili će, pod pritiskom trenutne situacije, povećati oslanjanje na ugalj i druga fosilna goriva.
Katastrofe stavljaju prilagođavanje i naknadu štete u središte rasprave
Očekuje se da će razorne poplave koje su krajem augusta pogodile dijelove Nepala i Tibeta imati važno mjesto u razgovorima u Antaliji. Vjeruje se da je klizište u blizini pokrenulo poplave u kojima je život izgubilo najmanje 1.455 ljudi. Naučnici još proučavaju u kojoj je mjeri klimatska promjena doprinijela katastrofi, pa ne bi bilo opravdano tvrditi da je uzročno-posljedična veza već potvrđena. Stručnjaci, međutim, upozoravaju da rast globalne temperature povećava vjerovatnoću događaja poput klizanja ili raspadanja zaleđenog tla.
Katastrofa otvara pitanja koja nadilaze objašnjenje onoga što se dogodilo: kako se države mogu pripremiti za sve veće klimatske rizike i ko treba snositi troškove nastale štete? Guy kaže da su klimatske promjene postale sadašnja prijetnja ljudskim životima i izvorima prihoda, a ne problem daleke budućnosti. Zbog toga se očekuje da će poplave i druge nedavne katastrofe uticati na razgovore o prilagođavanju, odnosno pripremi zajednica za posljedice koje nije moguće u potpunosti izbjeći, kao i na raspravu o naknadi za gubitke i štetu.
Fond Ujedinjenih nacija za gubitke i štetu osnovan je 2022. godine kako bi pomogao zemljama koje snose nesrazmjerno velik teret klimatskih posljedica. Nakon poplava, Nepal je zatražio finansijsku podršku iz fonda. Ipak, i dalje je teško osigurati dovoljno sredstava, između ostalog od Sjedinjenih Američkih Država i drugih bogatih zemalja. Tako se vidi razlika između osnivanja međunarodnog mehanizma i obezbjeđivanja sredstava potrebnih da bi on pružio stvarnu pomoć nakon katastrofe.
Planovi za fosilna goriva: od obećanja do provedbe
Na konferenciji COP28 2023. godine države su se obavezale da će se udaljiti od fosilnih goriva, ali dogovor o detaljnom zajedničkom planu za ostvarenje tog cilja i dalje je predmet neslaganja. Nakon otpora koji je, prema izvještajima, dolazio od država koje proizvode naftu, među njima Saudijske Arabije, na konferenciji COP30 održanoj 2025. u Belému u Brazilu, strane nisu uspjele usaglasiti zajednički plan za provedbu obećanja.
Kao odgovor na to, desetine država sastale su se odvojeno u aprilu u Santa Marti u Kolumbiji kako bi izradile vlastite planove za napuštanje fosilnih goriva. Uoči COP31 Brazil je objavio plan za njihovo napuštanje, djelimično inspirisan tim susretima. Ipak, objavljivanje plana, ma koliko ambiciozan bio, ne garantuje da će ga države prihvatiti niti da će ga pretvoriti u politike koje je moguće provesti.
Cleetus ovu dilemu sažima razlikujući dogovor u pregovaračkim salama od rada koji svaka zemlja mora obaviti nakon završetka konferencije. Na samitima se mogu postići ambiciozni dogovori poput Pariškog sporazuma, ali prava provjera počinje kada se vlade vrate u svoje prijestolnice i odluče o zakonima, budžetima i ulaganjima. Zato će značaj ishoda COP31 zavisiti od toga jesu li koraci jasno određeni i može li se pratiti napredak, a ne samo od toga koliko uvjerljivo zvuči završni tekst.
Zaključak
COP31 se održava u Antaliji od 9. do 20. novembra 2026, uz učešće gotovo 200 država. Rekordne temperature i katastrofe stvaraju pritisak na vlade, dok zvanična američka delegacija izostaje, a rat i poremećaji u snabdijevanju gorivom utiču na energetske odluke. Sve to pokazuje koliko su klimatska kriza, politika, privreda i priprema za katastrofe povezane. Od podataka o zagrijavanju do zahtjeva Nepala za pomoć iz Fonda za gubitke i štetu, poruka je ista: obećanja neće smanjiti rizik ako se ne pretvore u konkretne mjere i finansijsku podršku. Čak i ako se granica od 1,5 stepeni Celzijusa premaši, ograničavanje svakog daljeg porasta temperature i dalje može smanjiti štetu.