Skip to content

Zašto kap limuna mijenja cijeli zalogaj? Jezik obrađuje ukuse prije nego što ih obradi mozak.

Jednostavno rečeno

Kad jedete nešto kiselo, jezik ne šalje mozgu samo poruku o kiselom ukusu. Neke ćelije na jeziku mogu utjecati i na signale za druge ukuse, poput slatkog, još prije nego što poruke stignu do mozga. Istraživanje na miševima pokazuje da u tome važnu ulogu ima serotonin.

Čulne papile nisu samo prijemnici

Mnogi zamišljaju jezik kao površinu koja prepoznaje ukuse i odmah o tome obavještava mozak. Istraživanje, međutim, pokazuje da čulne papile imaju aktivniju ulogu: one mogu lokalno mijenjati signale prije nego što napuste jezik. Ćelije unutar papile, dakle, ne djeluju svaka za sebe. Jedna može utjecati na poruke koje šalju susjedne ćelije.

Odrasla osoba ima između 2000 i 8000 čulnih papila. Većina ih se nalazi na jeziku, ali neke su i u drugim dijelovima usta i grla. U svakoj papili nalazi se nekoliko desetina ćelija koje obično odgovaraju na određenu vrstu ukusa. Ipak, to što su ćelije posebno prilagođene ne znači da njihovi signali uvijek ostaju odvojeni. Kada se aktiviraju ćelije koje registruju kiselost, mogu promijeniti poruke obližnjih ćelija. Zbog toga je papila više nalik maloj stanici za obradu signala nego grupi pasivnih prijemnika.

Ova ideja pokazuje da se dio procesa koji nazivamo ukusom odvija i prije nego što informacije stignu do mozga. Razlike u doživljaju mješavine ukusa možda ne nastaju samo zato što mozak različito tumači poruke. Na njih može utjecati i način na koji ćelije jezika međusobno djeluju dok istovremeno primaju signale o različitim ukusima.

Serotonin u središtu međudjelovanja

Tim istraživača koji je predvodio neuroznanstvenik Stephen Roper s Miller School of Medicine pri University of Miami proučavao je kako signali o ukusu putuju s jezika miševa do mozga. Istraživači su utvrdili da ćelije specijalizirane za prepoznavanje kiselosti otpuštaju serotonin — hemijski prenosnik kojim se nervne ćelije služe za slanje poruka. Njegova uloga ovdje nije ograničena na prijenos signala o kiselom ukusu: serotonin utječe i na aktivnost obližnjih ćelija za ukus.

Prema rezultatima, serotonin može oslabiti sposobnost nekih susjednih ćelija da šalju svoje signale. Među njima su i ćelije povezane s prepoznavanjem slatkog i gorkog. Istraživanje opisuje i utjecaj ćelija osjetljivih na kiselost na obližnje ćelije koje prepoznaju slatko, slano i umami — pun, prijatan ukus koji se, naprimjer, može osjetiti u gljivama i soja-sosu. Tako se signal o kiselom ukusu može relativno više isticati, dok se neke druge poruke u istoj papili stišavaju.

To ne znači da serotonin potpuno briše neki drugi ukus, niti da će svaki kiseli zalogaj djelovati bez imalo slatkoće ili slanosti. Preciznije je reći da ćelije za ukus međusobno komuniciraju i da aktivnost jedne vrste ćelija može ograničiti signale koje šalju druge vrste. Ovaj mehanizam pomaže da razumijemo zašto kiseli ukus može promijeniti dojam o cijeloj mješavini, iako su njeni ostali sastojci i dalje prisutni.

Saznanje da je serotonin najvažniji prenosnik u ovom međudjelovanju dopunjuje sliku o komunikaciji među ćelijama. Ćelije koje prepoznaju kiselost otpuštaju i drugu supstancu, gama-aminomaslačnu kiselinu, odnosno GABA-u, pa dosad nije bilo jasno koji prenosnik ima glavnu ulogu. Neuroznanstvenica Sue Kinnamon s University of Colorado Anschutz School of Medicine smatra da rezultati podržavaju ulogu serotonina u ovom procesu, a ne pretpostavku da je GABA glavni prenosnik.

Dva različita puta do mozga

Međudjelovanje ćelija unutar čulne papile nije kraj priče. Prema istraživanju, signali o kiselosti prolaze nervnim putem povezanim s ukusima koji izazivaju gađenje ili odbojnost. Signali o prijatnim ukusima, poput slatkog, putuju drugim putem. Ta razlika otvara važno pitanje: kako mozak povezuje poruke koje stižu različitim putevima, naročito kada se različiti ukusi nađu u istom zalogaju?

U doživljaju koji nazivamo ukusom učestvuje više dijelova mozga. Gustativni korteks obrađuje informacije o ukusu, dok limbički sistem, povezan s emocijama, pomaže u procjeni je li neki ukus prijatan ili odbojan. Moždano stablo može pokrenuti i brzu reakciju, poput ispljuvavanja pokvarene hrane. Ipak, te uloge same po sebi ne objašnjavaju zašto signal o kiselosti ponekad dobija prednost u našem doživljaju, niti kako se taj signal uklapa s drugim porukama.

Sama priroda kiselog ukusa dodatno komplikuje ovu zagonetku. Kiselost može biti znak upozorenja, kao kada se mlijeko pokvari, ali nije siguran pokazatelj da je hrana pokvarena. Osim toga, mnogi otrovi nemaju kiseo ukus. S druge strane, postoje i omiljeni kiseli ukusi, poput okusa citrusa u limunovom soku. Zato se ovaj ukus ne može svesti samo na upozorenje na opasnost, a reakcija nervnog sistema ne može se objasniti isključivo njegovom ulogom u izbjegavanju neispravne hrane.

Šta znamo, a šta je još nejasno?

Rezultati opisuju kako ćelije za ukus mogu mijenjati signale, ali ne daju konačan odgovor na sva pitanja o tome kako osjećamo kiselost. Naučnici još raspravljaju o tome prepoznaju li ćelije koje reaguju na kiselo zaista poseban ukus ili odgovaraju na neke druge hemijske promjene. Jedna od mogućnosti jeste da te ćelije reaguju na amonijum koji nastaje razgradnjom ćelija. Ta supstanca može utjecati na ravnotežu kiselosti unutar ćelije na sličan način.

Ova mogućnost ne pobija rezultate o serotoninu, ali pokazuje da je za razumijevanje prvog signala koji aktivira ćelije osjetljive na kiselost potrebno još istraživanja. Nije isto utvrditi šta se događa nakon aktivacije ćelije — na primjer, da ona otpusti hemijski prenosnik koji utječe na susjedne ćelije — i otkriti koja je supstanca ili promjena uopće pokrenula njenu reakciju.

Nije potpuno jasno ni kako su međusobno povezani nervni putevi o kojima je riječ: jedan je povezan s ukusima koji izazivaju odbojnost, a drugi s prijatnim ukusima. Roper se nada da će istraživači pronaći molekularne oznake po kojima se razlikuju ćelije ili nervna vlakna koja pripadaju svakom od tih puteva. Ako takve oznake budu pronađene, bit će moguće preciznije pratiti ćelije i signale na putu od jezika do mozga. To bi moglo pomoći da se utvrdi kako se signali međusobno udružuju ili nadmeću.

Sljedeći korak: pratiti poruku nakon što napusti jezik

Prema Roperu, naredni rad bit će usmjeren na pravljenje mape nervnih puteva kojima promijenjeni signali putuju s jezika do mozga. Saznanje da ćelije osjetljive na kiselost otpuštaju serotonin i utječu na druge ćelije rasvjetljava jedan dio priče, ali samo po sebi ne objašnjava kako mozak pretvara te isprepletene poruke u cjelovit doživljaj ukusa.

Detaljnija mapa mogla bi pomoći da se razlikuje signal koji govori o vrsti ukusa od signala koji utječe na njegovu procjenu ili na reakciju na njega. Mogla bi pokazati i kako nervni sistem obrađuje obrok koji istovremeno sadrži kiselost, slatkoću, slanost i umami te zašto se u nekim okolnostima jedan ukus ističe više od drugih. To su pitanja na koja ovo istraživanje još ne daje konačne odgovore, ali ukazuje na važno polazište: dio međudjelovanja počinje unutar čulne papile, prije nego što signali stignu do moždanih centara.

Kinnamon ističe da je komunikacija među ćelijama za ukus razumljiva s obzirom na to koliko su one blizu jedna drugoj: nisu razbacane, nego se nalaze jedna uz drugu unutar male strukture. Sama pomisao da ćelije mogu utjecati jedna na drugu nije iznenađujuća. Ipak, saznanje koji je hemijski prenosnik najvažniji i kako on mijenja signale o drugim ukusima otkriva važne pojedinosti o radu čulnih papila.

Zaključak

Istraživanje tima Stephena Ropera, objavljeno u časopisu Journal of Neuroscience, pokazuje da čulne papile mogu mijenjati poruke prije nego što ih pošalju mozgu. Kada se aktiviraju ćelije koje prepoznaju kiselost, one otpuštaju serotonin, koji ograničava neke signale susjednih ćelija, uključujući i one povezane sa slatkim ukusom. Utjecaj se može proširiti i na ćelije koje prepoznaju druge ukuse. Rezultati pokazuju da ukus nije pasivno primanje signala, nego zavisi od lokalne komunikacije među ćelijama i od različitih nervnih puteva. Ipak, naučnici još istražuju kako se tačno prepoznaje kiselost i kako su nervni putevi međusobno povezani. Zato će važan naredni korak biti praćenje signala od jezika do mozga.