Jednostavno rečeno
Ponekad nam se neka pjesma sama iznova javlja u mislima, naročito ako smo je nedavno često slušali ili svirali. Takva pojava je uobičajena, a može se javiti dok radimo nešto što nam ne zaokuplja svu pažnju. Naučnici su pronašli nekoliko mogućih razloga, ali još nisu zabilježili trenutak u kojem se pjesma sama pojavi u mozgu.
Melodija koju hiljade ljudi nose u mislima
Pjesma koja se ljudima često vraća u misli može djelovati kao tek jedna od mnogih koje su mnogo puta čuli. Zato su istraživači pokušali utvrditi objašnjava li popularnost sama po sebi ovu pojavu. U istraživanju objavljenom 2016. godine u časopisu Psychology of Aesthetics, Creativity, and the Arts, tim Kelly Jakubowski prikupio je odgovore oko 3000 učesnika koji su ispunili internetski upitnik o melodijama koje im se ponavljaju u mislima.
Najčešće su navodili pjesmu «Bad Romance» Lady Gage, koja se spomenula 33 puta. Među devet pjesama koje su se najviše spominjale bile su i pjesme «Alejandro» i «Poker Face» Lady Gage, kao i «Don’t Stop Believin’» grupe Journey. Istraživači nisu samo sastavili listu pjesama koje su učesnici naveli: uporedili su ih i s pjesmama koje niko nije spomenuo u upitniku.
Da poređenje ne bi jednostavno išlo u korist poznatijih pjesama, za svaku su odabrali što sličnije pjesme prema plasmanu na muzičkim listama, broju sedmica provedenih na njima, vremenu koje je prošlo otkako su s njih nestale, kao i izvođaču i žanru. Zatim su analizirali osobine melodija. Ustanovili su da su se pjesme koje se vraćaju u misli u prosjeku izvodile nešto brže: imale su oko 124 otkucaja u minuti, naspram približno 116 kod pjesama za poređenje.
Brzina nije bila jedino što je bilo važno. Neke melodije lakše se pamte jer prate poznat obrazac kretanja tonova: tonovi se podižu i spuštaju na način na koji to često čujemo. Zamislite melodiju koja najprije ide naviše, a zatim se vraća naniže, poput poznatog oblika melodije dječije pjesme «Twinkle, Twinkle Little Star». I melodije koje ne prate uobičajen obrazac mogu ostati u mislima, ali njihovi nagli skokovi između tonova mogu biti dovoljno upečatljivi da privuku pažnju.
Zašto nam se baš neka pjesma zalijepi za misli?
Ovi nalazi ne daju recept koji bi garantovao da će se određena pjesma svima urezati u pamćenje. Ni muzički ukus pojedinca nije nevažan. Ipak, ritam i kretanje tonova mogu pomoći da se objasni zašto se neke pjesme vraćaju češće od drugih. Pamćenje možda lakše usvaja i ponavlja bržu melodiju ili onu s poznatim kretanjem tonova, dok neočekivani skokovi u melodiji mogu pjesmu učiniti prepoznatljivom.
Pjesma «Under My Thumb» grupe The Rolling Stones nije bila među pjesmama koje je Jakubowski proučavala, pa se rezultati njenog poređenja ne mogu neposredno primijeniti na nju. Ipak, ritam te pjesme iznosi približno 127 otkucaja u minuti, što je blizu prosjeku od 124 otkucaja koji su u istraživanju zabilježeni kod pjesama koje se najčešće vraćaju u misli. Sama sličnost ne dokazuje da je brzina razlog zbog kojeg se pjesma vraća, ali je zanimljiv podatak.
Važno je i to da pjesma ne mora biti brza niti imati određenu strukturu da bi se ponovo javila u pamćenju. Često slušane melodije ostavljaju trag koji se lako prizove, a sjećanje ih može vratiti u okolnostima koje naizgled nemaju nikakve veze s muzikom. Zato rezultate jednog istraživanja ne treba shvatiti kao konačan spisak osobina koje pjesmu čine «ljepljivom». Oni ukazuju na moguće činioce, uz koje su važni i iskustvo i pamćenje svake osobe.
Muzičko pamćenje se aktivira kad smo manje zaokupljeni
Istraživači ovaj doživljaj nazivaju nevoljnim vraćanjem muzike u misli: dio muzike vrati se u misli, a da nismo svjesno odlučili da je pustimo. U radu objavljenom 2015. godine u časopisu Memory & Cognition, Jakubowski i njene kolege naveli su da je u dva istraživanja ovaj doživljaj bio među najčešćim oblicima prisjećanja onoga što poznajemo bez namjere. Jednostavnije rečeno, možemo se sjetiti nečega što poznajemo iako nismo pokušavali da to prizovemo u pamćenje.
Kao i druga sjećanja, pjesmu može pokrenuti neki podsjetnik povezan s njom. Mjesto, miris ili situacija mogu nas podsjetiti na nešto iz prošlosti, a određeni put kojim se vozimo može prizvati melodiju koja se uz njega vezala. U istraživanju koje je 2012. vodila Victoria Williamson, jedan učesnik opisao je vezu između pjesme i puta kojim se vozio u Blackpoolu. To ne znači da put sam pokreće muziku. Ponavljanje doživljaja ili njegova povezanost sa sjećanjem mogu učiniti da mjesto posluži kao znak koji vraća melodiju.
Međutim, podsjetnici povezani s mjestom nisu jedino objašnjenje i ne moraju svaki put biti najvažniji. Pregled istraživanja o ovoj pojavi, objavljen 2020. godine u časopisu Psychonomic Bulletin & Review, zaključio je da se melodije koje se ponavljaju često javljaju nakon perioda relativne neaktivnosti ili slabije usmjerenosti pažnje. Kao primjer navodi se svakodnevno putovanje: osoba obavlja poznat zadatak koji zahtijeva nešto pažnje, ali joj možda ne zaokuplja čitav um.
Jedan laboratorijski eksperiment pokazuje moguću vezu između zaokupljenosti i pojave melodije. U najlakšem zadatku 33% učesnika prijavilo je da im se u mislima ponavljala pjesma. U zadatku srednje težine taj udio pao je na 25%, a u najtežem na 20%. Ovakav obrazac upućuje na to da zadatak koji troši manje pažnje može ostaviti više prostora za povratak muzike. Ipak, nalazi nisu bili jednoznačni: pregled iz 2020. godine naveo je i raniji eksperiment u kojem je zabilježen suprotan obrazac.
Zbog toga se ne može sa sigurnošću reći da će manjak pažnje uvijek dovesti do pojave melodije koja se ponavlja, niti da će je zaokupljenost svaki put spriječiti. Ishod može zavisiti od vrste zadatka, osobe i pjesama koje poznaje. Ni vožnja nije uvijek ista: poznata ruta može osloboditi dio pažnje, dok složenije okolnosti mogu zahtijevati veću koncentraciju. To su razumna objašnjenja, ali ne i neposredna mjerenja onoga što se događa u mislima svakog vozača.
Ponavljanje priprema pjesmu da se vrati
Jedan od jasnijih faktora jeste često izlaganje muzici. Kada pjesmu nedavno slušamo ili je više puta sviramo, njeni dijelovi postaju dostupniji pamćenju i kasnije se mogu javiti bez namjere. U jednom istraživanju navedenom u radu Jakubowski, osobe koje su novu pjesmu čule šest puta češće su prijavljivale da im se ona ponavlja u mislima nego osobe koje su je čule samo dva puta.
To ne znači da će slušanje pjesme šest puta sigurno dovesti do toga da nam se ona vrti u glavi, niti da će je dva slušanja spriječiti. Rezultat samo opisuje razliku u vjerovatnoći između dvije grupe u tom eksperimentu. Ipak, pomaže da se objasne situacije iz svakodnevnog života: učenje pjesme na instrumentu podrazumijeva ponavljanje akorda i dijelova, a isti odlomak možda treba odsvirati mnogo puta da bi se učvrstio u pamćenju. Poslije se melodija može vratiti čak i kada instrument uopće nije tu.
U internetskom uzorku iz Finske, koji je obuhvatio oko 12.000 ljudi, 92% učesnika navelo je da im se melodije koje se ponavljaju javljaju barem jednom sedmično, prema pregledu iz 2020. godine. Bavljenje muzikom i njeno slušanje bili su snažno povezani s učestalošću ovog doživljaja i predstavljali su neke od najvažnijih pokazatelja u tom uzorku. Ipak, rezultati istraživanja nisu uvijek isti, a povezanost između bavljenja muzikom i češćeg prijavljivanja melodija sama po sebi ne dokazuje da je muzika neposredan uzrok.
Važno je imati na umu i kakvi su podaci prikupljeni. Mnoga istraživanja oslanjala su se na upitnike ili dnevnike u koje su učesnici bilježili svoja sjećanja na doživljaje. Neki možda ne primijete svaki put kada im se melodija javi, a ljudi se mogu razlikovati i u tome šta smatraju pjesmom koja im se «zalijepila» za misli. Ankete zato daju široku sliku o tome koliko je pojava česta i kako se obično ispoljava, ali ne bilježe precizno svaki trenutak u kojem se javlja.
Kako mozak ponovo stvara muziku?
Da bi istražio šta bi se moglo događati u mozgu, tim s Dartmoutha je 2005. godine koristio funkcionalnu magnetnu rezonancu, odnosno snimanje moždane aktivnosti, dok su učesnici slušali poznate i nepoznate muzičke odlomke. Istraživači bi ponekad na nekoliko sekundi zaustavili muziku i zamijenili je tišinom. Među pjesmama koje su koristili bila je «Satisfaction» grupe The Rolling Stones.
Tokom tih kratkih pauza u poznatim pjesmama, aktivnost u područjima za obradu zvuka ostala je veća nego tokom pauza nakon nepoznatih odlomaka. Svi učesnici su, prema vlastitom doživljaju, rekli da im se poznate pjesme nastavile vrtjeti u mislima dok je zvuk bio prekinut. Nalaz upućuje na to da mozak može popuniti namjerno napravljenu prazninu u poznatoj muzici oslanjajući se na ono što već zna o melodiji.
Mjesto pojačane aktivnosti razlikovalo se zavisno od toga je li pjesma imala riječi. Kod pjesama s pjevanjem aktivnost se javila u kasnijim područjima za obradu zvuka, dok se kod instrumentalnih odlomaka, među kojima je bila melodija «Pink Panther», proširila i na primarnu slušnu koru, područje koje učestvuje u ranoj obradi zvuka. Moguće je da se mozak kod pjesama s riječima oslanja na poznate jezičke elemente, dok kod instrumentalne muzike mora ponovo stvoriti veći dio samog zvuka. Ipak, u ovom istraživanju ispitivana je muzika koju su istraživači namjerno zaustavljali, a ne pjesma koja se sama pojavila u nečijim mislima tokom vožnje.
Drugim pristupom, Nicola Farrugia i njegove kolege su 2015. godine uporedile koliko često ljudi prijavljuju melodije koje im se ponavljaju s osobinama moždane strukture kod 44 odrasle osobe. Učestalost ovog doživljaja bila je povezana s blagim promjenama, uključujući manju debljinu vanjskog sloja mozga u područjima povezanim sa sluhom i odlutalim mislima. Riječ je o uočenoj povezanosti između osobina građe mozga i iskustva koje su učesnici opisali, a ne o dokazu da manja debljina tog sloja uzrokuje melodije koje se ponavljaju.
Ova dva istraživanja odgovaraju na različita pitanja. Prvo pokazuje da mozak reaguje na poznatu muziku i kada vanjski zvuk nakratko prestane. Drugo bilježi vezu između učestalosti ovog doživljaja i nekih osobina moždane strukture. Međutim, nijedno nije pratilo kako se melodija koja se sama javlja oblikuje dok se odvija. Prema pregledu iz 2020. godine, istraživači još nisu dokazali da se ova pojava može neposredno pratiti u mozgu dok nastaje spontano.
Može li se pjesma otjerati iz misli?
Prva reakcija na melodiju koja se stalno vraća može biti pokušaj da je utišamo tako što ćemo pustiti drugu pjesmu ili zaokupiti misli nekim zadatkom. Međutim, dokazi o načinima na koje se možemo riješiti ovakvih melodija prilično su ograničeni. U istraživanjima zasnovanim na upitnicima i dnevnicima, pokušaji da pjesmu zamijenimo drugom ili da je potisnemo bili su povezani s njenim dužim trajanjem nego kada joj se ne suprotstavljamo. To je povezanost zabilježena u izvještajima učesnika, a ne dokaz da će otpor kod svake osobe produžiti ovu pojavu.
Na osnovu ovih nalaza ne postoji pouzdan način da pjesmu odmah zaustavimo. Možda je korisnije jednostavno primijetiti da se pojavila i nastaviti s onim što radimo, umjesto da stalno pokušavamo da je potisnemo. Ipak, navedena istraživanja ne nude dokazani tretman niti čvrstu preporuku. U većini slučajeva riječ je o prolaznom doživljaju povezanom s aktivnim muzičkim pamćenjem, a ne o znaku da nešto samo po sebi nije u redu sa zdravljem.
Zaključak
Melodije koje se same vraćaju u misli vjerovatno nastaju pod uticajem više činilaca. To mogu biti pjesma čiji se ritam ili kretanje tonova lako pamte, nedavno i često slušanje, podsjetnici povezani s mjestom ili situacijom te trenuci u kojima pažnja nije potpuno zaokupljena. Podaci iz velikog finskog uzorka pokazuju koliko je ovaj doživljaj čest, dok eksperimenti s mozgom ukazuju na to da poznata muzika može nastaviti da se čuje u mislima i kada vanjskog zvuka nema.
Ipak, naučna slika još nije potpuna. Istraživanja o pažnji ne daju sasvim usklađene rezultate, snimanja mozga još ne bilježe neposredno kako se pjesma spontano javlja, a saznanja o tome kako je zaustaviti i dalje su ograničena. Kada vam se poznata melodija počne ponavljati u mislima, možete je razumjeti kao prirodnu posljedicu aktivnog muzičkog pamćenja. Zašto se pojavila baš u tom trenutku, međutim, tek treba bolje istražiti.